Život je bio snažan u Lepoj Smoje

Hodao sam Karlovim mostom kad je Feđa Klarić nazvao da mi slomljenim glasom reče da je Lepa Smoje umrla. Zaustavio sam se zatečeno, ispunjen tugom i krivnjom.

Nekoliko već godina nisam vidio Lepu, premda me je Feđa više puta zvao da je pođemo posjetiti, a sad sam, evo, daleko, u Pragu, pa joj ni na sprovod neću doći. Zeznuo sam naše prijateljstvo koliko god sam ga mogao zeznuti.

Ali, onda opet, gledajući moćnu Vltavu, široku i zelenu pod nogama, shvatio sam kako mi izostanak s njezinog posljednjeg ispraćaja ona zasigurno ne bi zamjerila. Ta i sama je voljela putovati, zabavljati se po gostionicama i hotelima, plesati i piti vino s prijateljima, i da ja sad krenem kukati: “Ajme, pa kako ću se veseliti u Češkoj kad mi je u dolje Splitu Lepa umrla…”, ona bi me sama sažaljivo prekinula: “Tomiću, ja sam mislila da si ti pametniji.”

Život je bio snažan u Lepoj Smoje. Njezin je život žustro bacakao nogama i vrtoglavo se okretao u ritmu fokstrota, vriskao je od radosti, smijao se i pjevao, bio velik i drzak, nepobjediv, i tek je prije nekoliko dana, u devedeset i sedmoj godini poklekao i predao se.

Nekoliko već godina nisam vidio Lepu, premda me je Feđa više puta zvao da je pođemo posjetiti, a sad sam, evo, daleko, u Pragu, pa joj ni na sprovod neću doći. Zeznuo sam naše prijateljstvo koliko god sam ga mogao zeznuti

Smrt, stara gadura, s Lepom se namučila kao rijetko s kime. Desetljećima je kosila sve redom oko nje, odnosila sa sobom sve koje je Lepa voljela, i roditelje, i brata, i sina, i kći i supruga, računajući kako će naposljetku i ona obeshrabreno pasti, uvenuti i umrijeti od žalosti, kako bi mnogi na njezinom mjestu uvenuli i umrli, ali Lepa je, sve do prošlog četvrtka, ostala uspravna i čvrsta.

Ne znam da bi itko osim Lepe ostao na nogama nakon serije tako teških udaraca.

Najteži je svakako bio kad je dvadesetogodišnja Renata oboljela od tumora na mozgu i u kratko vremena otišla. Jedva je nekoliko mjeseci prošlo od sunčanog rujanskog popodneva kad je, loveći s očuhom Miljenkom ribu s kraja u Podstrani, djevojka panično zavikala: “Šunje moj, ma kad se ovo brže smračilo!”, do časa kad su je u drvenom kapsilu spustili u zemlju.

Sjećam se kako mi je Lepa prije desetak godina mirnim i tihim glasom za novine pripovijedala ovu muku i samo na kraju je plačno zadrhtala, kad je rekla: “A znaš, nijedan je muški nije taka.”

Život je bio snažan u Lepoj Smoje. Njezin je život žustro bacakao nogama i vrtoglavo se okretao u ritmu fokstrota, vriskao je od radosti, smijao se i pjevao, bio velik i drzak, nepobjediv, i tek je prije nekoliko dana, u devedeset i sedmoj godini poklekao i predao se

Mislim da nikad u životu ništa potresnije nisam čuo nego kad mi je Lepa Smoje, govoreći o pokojnoj kćeri, kazala kako je “nijedan muški nije taka”. Ta slika ljudske uzaludnosti i očaja, spoznaja da je netko tako mlad i nevin otišao, da ni ljubav, najslađu od svih ljudskih slasti, nije upoznao, tako me je zaprepastila da sam morao zaustaviti vrpcu u diktafonu. Jedan dugi trenutak samo smo se gledali preko stola sa suzama u očima.

Jebem ti život, opsovao bi čovjek, ali nismo to učinili ni ona ni ja. Lepa se, znate je, nije libila grubih riječi, ali život nije psovala jer je znala kako je ovaj naš krhki, bijedni život jedino što imamo.

Tad mi je vjerojatno došlo bistro koliko je ona i profesionalno bila važna svome suprugu, velikom dalmatinskom novinaru i piscu Miljenku Smoji.

Iako je često znala ponosno isticati kako ovaj ili onaj lik u Malom ili Velom mistu dijelom i njoj može zahvaliti svoje postojanje, bilo je tu, vjerujem, i nešto dublje, korjenitije, čega ni sama možda nije bila svjesna.

Smoje je, po svjedočenju suvremenika, bio osoba skromnih potreba, gotovo asketskih navika. Nije taj, kažu, ni u čemu osobito uživao. Lako bi moglo biti da je upravo uz Lepu naučio guštati u vinu i pjesmi, da je uz nju upoznao što je slatki život, la dolce vita, po gostionicama i hotelima, i da je baš ona zaslužna za onaj krepki mediteranski hedonizam kojim je natopljeno cijelo Smojino djelo.

Ne treba ipak plakati. Njoj samoj ne bi bilo drago priznati da je smrt naposljetku pobijedila. Pa u stvari i nije. Nakon devedeset i sedam godina grčevite borbe, u kojoj je smrt upotrijebila sve poznate, i dozvoljene i nedozvoljene udarce, zar se to uopće može zvati pobjedom?

Naučila je to napokon i naraštaje djevojčica i dječaka u Mozaiku. Mnogo važnije od pjevanja i plesanja teta Lepa ih je upućivala kako valja živjeti. Usprkos svim mračnim ideologijama koje slave patnju i stradanje, Lepa je mladima kazivala kako život valja pohlepno uzimati, grabiti ga žudno i bez odlaganja, neobuzdano se smijati i ljubiti, jer nikad u stvari ne znaš kad će doći tvoj trenutak, kad će ti se s leđa prišuljati stara gadura s kosom na ramenu.

Dišpetavala se tako Lepa Smoje smrti sve do prije nekoliko dana, a onda je, dugo nakon svojih najmilijih, i sama umrla.

Ne treba ipak plakati. Njoj samoj ne bi bilo drago priznati da je smrt naposljetku pobijedila. Pa u stvari i nije. Nakon devedeset i sedam godina grčevite borbe, u kojoj je smrt upotrijebila sve poznate, i dozvoljene i nedozvoljene udarce, zar se to uopće može zvati pobjedom?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora