novinarstvo s potpisom
Nova je godina pa si mogu dopustiti malo slobode u pisanju.
Novi mandatar voli loviti ribe na mušicu. Opće je poznato da se na mušicu love zlatne ribice. Uostalom, stručnjaku za financije i priliči da lovi zlatne ribice.
I tako, čudo, uhvati on zlatnu ribicu u Gackoj, odmah prije mosta, i budući da je ispod mjere, već odluči vratiti je u vodu, kad se začuje tihi glasić ”Poštedi me, ispuniti ću ti tri želje!“
On zastane u pokretu i čvrsto je primi, jer takvo što se ne događa uvijek. Prvo mu je na pamet palo smanjenje proračunskog manjka, ali svjestan svoje profesionalne odgovornosti poželi brisanje dugova. I taman da to zausti, sjeti se Grčke. I Grčkoj su dugovi bili brisani, reprogramirani i oprošteni, no jadnima to nije pomoglo. Štoviše, danas još više mrze svoje dobrotvore i vjerovnike nesvjesni koliko su zapravo dobili time što o njima ovisi eurozona.
Možda bi prva želja morala biti neki politički dobitak, nešto što narod želi, a mandatara bi učinilo popularnim. Vjerojatno telepatijom usadio sam mu misao o tome da Milanović i Karamarko podnesu ostavke. To bi iz temelja popravilo naš stranački život i demokraciju. No i za zlatnu ribicu to je velik zadatak. Najprije to njima i ne pada na pamet. Oni nikad nisu i neće izgubiti izbore. I kada izbore izgube, proglasiti će se pobjednicima.
Moralni pobjednik ne podnosi ostavku. Ne vide oni da su obojica izgubili načinom na koji se pridobivali glasove za ovu tanku većinu. Obojica su se služila prljavim trikovima i manipulirala javnošću. Ja i danas vjerujem da su pregovori bili kulisa rasplamsanih unutrašnjih borbi u strankama. Samo ljudi bez ikakve ideje mogu prihvatiti svaku ideju, jer ionako su mislili da od toga neće biti ništa, da će druge prevariti, kupiti ili izigrati.
No nije stvar u njihovim karakterima ili prilikama; oni imaju pravo i na svoje ljudske slabosti i osobne probleme. Nisu nadljudi ni neljudi, ali su objektivna prepreka oslobađanju progresivne energije svojih stranaka. Milanović se može pozvati na rečenicu Lloyda Wrighta: ”Još rano u mladosti morao sam birati između poštene arogancije i hipokrizije poniznosti. Izabrao sam poštenu nadmenost i nisam vidio priliku da to mijenjam”. Sad je bila prilika, čak smo se pomalo ponadali. Ostao je pošteno bahat. No nije kukavica, ima ambicije i bezobzirno čisti oko sebe.
Karamarko je sumnjičavi policajac čija je prednost da svugdje vidi zavjere, no on je u tome brži i vještiji od suparnika. Malo ga ljudi cijeni, još manje voli, no nitko mu ne može poreći da pobjeđuje na izborima ili poslije njih. Kasno je žaliti se da smo mogli mijenjati izborni zakon, inzistirati na osobnom sučeljavanju, bolje sklopiti koalicije. Nije on kriv što koristi tuđe greške. No živa je želja njegovog članstva za novim liderom.
Teško će zlatna ribica izvršiti tu želju. Oni jedan drugog neizravno brane i snaže. Njihove vojske, kad se vrate sa skijanja, uspješno će lupati talambase i izazivati protivnika. A pametni ljudi u njihovim strankama padati će u tihi očaj i čekati bolju priliku i novog vođu.
Druga želja ticala bi se svakako reformi. Zlatna ribica bi, možda jedina, mogla usklađeno provesti teritorijalnu reformu i regionalizaciju, reformu sudstva, reformu javne uprave.
Recimo što bi to bila reforma javne uprave? Hoćemo manju i efikasnu upravu, svedenu u granice realnih mogućnosti, stručnu i profesionalnu… Ribica bi već tu trebala prekinuti i pitati što to točno hoćemo, jer fraze nisu jasni ciljevi. Što znači reforma sudstva ako slučajeva i sudaca ima previše, ako ušteda nema, a mnogi žive od spore pravde i brzog bezakonja.
Znači li regionalizacija stvaranje jakih jedinica koje samostalno financiraju zdravstvo, školstvo, sveučilišta i razvoj infrastrukture. Ako da, onda njihova predstavnička tijela moraju imati jak legitimitet i moć, onda treba više zastupnika, više službenika i sasvim drukčiji model odlučivanja.
Suprotno raširenom mišljenju reforme traže više znanja, a manje prividne odlučnosti. Reforme su i promjene interesnih konstelacija i obično povod za prosvjede i otpore. Nisu puko provođenje tehnički razumnih odluka. One traže i izazivaju euforiju, no rutina svakodnevice i pitanja kako, tko, s čim, često nadglasaju pitanje zašto.
Zlatna ribica se sjajno snalazi u skupljanju zlata i djevica, gradnji dvoraca peko noći, i u tome je slična političarima, ali šuti i radi što može. Jedino kad ju se stavi u položaj političara, da radi složena čuda, tu šuti, diše škrgama i panično nudi ispunjenje želja. Stvarno nije lako davati zadatke i jasno formulirati želje.
A treće, što bi bila treća želja? I najveći patriot pomislio bi da konačno može i jedna sebična želja. Poželjeti ženu, ne nužno bližnjega svoga, pladanj kremšnita, dugo zdravlje ili bar čelični želudac i urednu stolicu; automobil, jahta, novac ili blago nedostojno je ovakvog svečanog trenutka.
Zaželjeti kilu pečenog, bocu vina ili rakiju znači ismijavanje dostojanstva zlatne ribice. Kako upisati tako stečenu imovinu u imovinsku karticu, obaviti tehnički pregled, ili opravdati se USKOK-u? Možda zato neki i nisu potpuno prijavili nekretnine, automobile ili vrijedne slike, no sumnjam da bi sud prihvatio objašnjenje da ih je dala zlatna ribica. No s našim sudstvom ni to nije sigurno, jer mi se ponekad čini da zlatna ribica daje jamčevine i odlučuje o puštanju iz pritvora.
Treća želja morala bi biti nešto egzotično i neočekivano. Recimo da ćemo u zemlji na brdovitom Balkanu i revnoj Slavoniji dobiti predsjednicu koja sjajno govori engleski i premjera koji dobro govori hrvatski. Ta dva čuda, pobjeda žene konzervativnih nazora na izborima u patrijarhalnom društvu, i stranac kao premijer u nacionalno osjetljivoj sredini, čuda su iza kojih nema zavjere već stoji neka zlatna ribica. Sve mi se sad posložilo u jasnu sliku, rezultate izbora kod nas namjestila je zlatna ribica.
I u svim tim dilemama, koje su u trenu prošle kroz glavu sretnog ribolovca, promaklo je primijetiti da se ribica slabo služi lokalnim jezicima, da je ćekajući crknula. Od tave je ne spašava ni to što je ispod dozvoljene mjere ulova. I tako umjesto da demokracija cvjeta bez dinastija karamilanovića, umjesto da se radujemo reformama i da se bar netko obogati i raduje, mi smo ribicu pojeli (nije Bog zna što, puna kostiju). Tako kod nas završe reforme i planovi želja. Crknu čekajući.
I na kraju gdje je tu Most? Kako može bez Mosta? Pa naravno, most je bio tu od početka. Ribica je ulovljena ispod mosta, skrivala se u sjeni želeći napraviti čuda. Smisao njenog postojanja je da radi čuda. No voda je bila bistra, vilinski konjici i kukci slasni. Nastradala je kad je raspoložena izašla iz sjenke mosta, uhvatili su je bezdušni ljudi, zamotali u žuti tisak, posolili uvaljali u brašno i ispekli. Čuda su se mogla dogoditi, ali je ljudska glad bila prejaka. Ma, nova godina je. Sad se jede i uživa. Velim, čuda odmah nakon skijanja. Svi štap u ruke.