Žrtve su važne, a ne Šešelj

Vratio sam se iz Beograda. Nedaleko Trga Republike, gdje se u subotu u podne okupilo nekoliko tisuća radikala na proslavi povratka čovjeka koji je ”rasturio Haški sud, a sad će da rasturi Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, stvori novu vlast i onda da nastavi ka cilju stvaranja Velike Srbije”, događao se Forum za tranzicijsku pravdu na kojem smo još jednom čuli potresna svjedočanstva onih koji su preživjeli ratne zločine, a koji su nastupili pobratimljeni, ali neću vas lagati, u mnogim slučajevima i prilično demoralizirani.

 

Ovu kolumnu pišem zbog njih ali i da kažem da su oni važniji od Vojislava Šešelja, zbog kojeg Kolinda Grabar-Kitarović diže paniku ostavljajući dojam osobe nevične poslu politike i diplomacije, zbog čega se još jednom pitam što je ta žena uopće radila u Bruxellesu kada se iznova pokazuje toliko nespretnom, nedoraslom i neautentičnom.

 

U postjugoslavenskim društvima ratni se zločini, koje je počinila druga strana, ističu, često i preuveličavaju, dok se vlastiti relativiziraju, umanjuju i opravdaju zločinima drugih. Osim toga postoji jaka identifikacija i solidarnost s optuženima za ratne zločine iz vlastite zajednice te se olako optužuju drugi.

Vratio sam se iz Beograda. Nedaleko Trga Republike, gdje se u subotu u podne okupilo nekoliko tisuća radikala na proslavi povratka čovjeka koji je ”rasturio Haški sud, a sad će da rasturi Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, pa će da oformi novu vlast i onda da nastavi ka cilju stvaranja Velike Srbije”, događao se Forum za tranzicijsku pravdu na kojem smo još jednom čuli potresna svjedočanstva onih koji su preživjeli ratne zločine, a koji su nastupili pobratimljeni, ali neću vas lagati, u mnogim slučajevima i prilično demoralizirani

 

Žrtve su zaboravljene u javnosti, bitne su samo prilikom ceremonija. Sudbina 17.000 nestalih i dalje je nerazjašnjena, a brojne grobnice neotkrivene. Ne postoji politički interes da se utvrde činjenice o tome što se dogodilo u nedavnoj prošlosti, a izostaje i nužan pritisak kritičke javnosti.

 

Radi upozorenja vlasti i javnosti na obvezu i potrebu suočavanja s prošlošću tri nevladine organizacije za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo (FHP), Documenta i Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC), pokrenule su u svibnju 2006. godine debatu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima u nekadašnjoj Jugoslaviji.

 

Tada, na Prvom regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu, održanom u Sarajevu, sudionici iz postjugoslavenskih zemalja, aktivisti za ljudska prava, mladi, predstavnici udruženja žrtava, žrtve, veterani, novinari, umjetnici, pisci, suci, tužitelji i stručnjaci za tranzicijsku pravdu ocijenili su da je za djelotvorno suočavanje s nasljeđem prošlosti nužno uvažavanje regionalnog pristupa i konteksta u kojem su zločini počinjeni.

 

U međuvremenu je inicijativa o regionalnom pristupu i kontekstu prerasla u inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, i to od siječnja 1991. do kraja 2001. godine, na teritoriju bivše Jugoslavije (REKOM). FHP, Documenta i IDC predstavili su inicijativu za osnivanje REKOM-a na Regionalnim konzultacijama s udruženjima žrtava, 9. svibnja 2008. u Podgorici.

 

Cilj je stvaranje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim u razdoblju od početka 1991. do kraja 2001. godine, priznavanje žrtava i njihove patnje, kao i sprečavanje ponavljanja zločina.

 

Zašto je to od tolike važnosti?

 

Zato što REKOM može spriječiti iznošenje određenih laži u javnosti ili, ako su već iznesene, pokazati da više nisu vjerodostojne. Može izgraditi javnu platformu za glas žrtava i uz pomoć njihova saslušanja stvarati suosjećanje javnosti, poštovanje i solidarnost ne samo sa žrtvama s kojima se već suosjeća nego i sa žrtvama koje se u prošlosti nisu mogle vidjeti kao žrtve.

REKOM može spriječiti iznošenje određenih laži u javnosti ili, ako su već iznesene, pokazati da više nisu vjerodostojne. Može izgraditi javnu platformu za glas žrtava i uz pomoć njihova saslušanja stvarati suosjećanje javnosti, poštovanje i solidarnost ne samo sa žrtvama s kojima se već suosjeća nego i sa žrtvama koje se u prošlosti nisu mogle vidjeti kao žrtve

 

Može izraditi registar žrtava i ljudskih gubitaka i time zauvijek spriječiti manipulacije brojkama stradalih i ubijenih.

 

Može pomoći tužiteljstvima za ratne zločine osiguranjem dokaza, ohrabrivanjem svjedoka i žrtava da sudjeluju u suđenjima za ratne zločine, kao i organiziranjem dosjea o određenim slučajevima. Može pomoći postojećim službenim komisijama za nestale u otkrivanju tajnih masovnih grobnica i rješavanju sudbine nestalih. Može stvoriti razumijevanje i toleranciju i vratiti dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.

 

Bilo bi to službeno tijelo koje bi osnovale države nasljednice bivše Jugoslavije. Strogo neovisno o svojim osnivačima. Regionalno tijelo koje će se fokusirati na iskustva žrtava. Privremeno tijelo (s početnim mandatom od 3 godine) koje bi bilo osnovano na određeno razdoblje i smješteno na teritoriju gdje su zločini počinjeni. Izvansudsko tijelo u čijem su mandatu najteža nedjela počinjena u jasno određenom razdoblju. Izvansudsko tijelo koje organizira javno slušanje žrtava. Izvansudsko tijelo koje donosi zaključke u vezi s činjenicama, s onim što se dogodilo, na osnovi svoje istrage i utvrđenih sudskih činjenica, ali koje ne izvodi pravne zaključke.

 

Istražno tijelo koje ima ovlasti intervjuirati svakoga tko može pružiti relevantne informacije, provoditi multidisciplinarne istrage i pozivati pojedince, kao i predstavnike institucija, političkih grupa i vjerskih zajednica da daju podatke i iznesu svoje mišljenje kako premostiti teško nasljeđe.

 

Indirektna posljedica bi za novinare bio zadatak da analiziraju dokaze o tome kako su određene institucije, pojedinačno ili grupno, propustile braniti i štititi ljudska prava u prošlosti.

 

Bilo bi to pouzdano tijelo koje će uzimati u obzir samo navode o ratnim zločinima koji su potvrđeni od najmanje dva neovisna izvora. Tijelo koje nikome ne sudi, ali može imenovati počinitelje i odgovorne za nedjela, kao i preporučiti mehanizme za njihovo udaljavanje iz institucija.

Sve naše povijesti nose višak nezacijeljenog pamćenja, iz njih ne izlazimo i ne približavamo se drugima. Moramo izaći iz uskih okvira konfesionalnog i nacionalnog da bismo se na svim razinama približili drugome i njegovoj patnji. Treba nam spoznati da svaka patnja ima sličnu matricu, i svako zlo sličnu. Izlaz je u traženju nove zrelosti

 

Istražno tijelo koje u suradnji sa službenim komisijama za nestale osobe provodi istrage o sudbini prisilno nestalih. Tijelo koje sastavlja preporuke u vezi s programom reparacija za žrtve u obliku materijalne kompenzacije, oprosta, gradnje spomenika, memorijalnih centara, karte sjećanja i drugo.

 

Vjerodostojno tijelo koje bi bilo sastavljeno od istaknutih pojedinaca u svojim zajednicama i regiji, predstavnika različitih etničkih grupa i religijskih zajednica, koji će biti imenovani i izabrani na osnovi precizno postavljenih kriterija.

 

Kako već niz godina pratim koaliciju za REKOM, a i njen sam član, svjedočim o napretku. Ali bol žrtava ostaje.

 

Meni se kao publicistu i teologu postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu, prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija? Ja u to vjerujem kao i u to da nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, da nema mira u svijetu bez mira među religijama i da nema mira među religijama bez dijaloga religija (kako tumači prof. Hans Küng). Naša bi politička teologija trebala, stoga, biti najprije ekumenska.

 

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koju ćemo svi mi kao teolozi ili ljudskopravaški aktivisti, novinari, političari i svi drugi promašiti naše vrijeme i izdati naše svete knjige na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vrijeme u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

 

Naime, sve naše povijesti nose višak nezacijeljenog pamćenja, iz njih ne izlazimo i ne približavamo se drugima. Moramo izaći iz uskih okvira konfesionalnog i nacionalnog da bismo se na svim razinama približili drugome i njegovoj patnji. Treba nam spoznati da svaka patnja ima sličnu matricu i svako zlo sličnu. Izlaz je u traženju nove zrelosti.

Tko god je stajao u Potočarima kod Srebrenice okružen tisućama humaka, tko god je u rukama držao kosti ubijenih Srba, ili Albanaca, ili bilo koga drugog, tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtava

 

Takva bi zrelost tražila da ne damo odveć pažnje jednoj budaletini s kojom haški suci nisu znali kako izaći na kraj, a zbog čega je Ivo Josipović i izjavio da je Šešeljevo puštanje na slobodu i toleriranje njegove nove političke agitacije ”poraz međunarodnog prava”, već da se okrenemo žrtvama.

 

Da, točno je, kako je u nedjelju napisao u još jednoj prevažnoj kolumni naš drug i suradnik Filip David, ”vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo, danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.”

 

Ali, koliko god je to u našoj moći, pa makar se pravda i kakva-takva satisfakcija dogodila za samo jedno ljudsko biće, mi moramo u centar naše pažnje staviti žrtve.

 

Godišnja skupština Koalicije za REKOM je gromoglasno prihvatila prijedlog statuta koji je usuglašen nakon godine rada, vrijednog napora zagovarača i pažljive i strpljive suradnje predstavnika šefova država.

 

Vjerujem da oni nisu podržali Koaliciju za REKOM da bi skupljali političke bodove jer se oni u nacionalistički zagrijanim društvima zapravo tako i gube, već zato što su čuli glas žrtava.

 

Tko god je stajao u Potočarima kod Srebrenice okružen tisućama humaka, tko god je u rukama držao kosti ubijenih Srba, ili Albanaca ili bilo koga drugog, tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtve.

 

A tko još to nije shvatio, neka se primi posla. Jer nihilizam, beznađe, destrukcija, ludost ili fanatizam ne mogu, ne smiju imati posljednju riječ.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora