200 kolumni: Je li besmisleno obraćati se javnosti bez učinaka?

(Opaska uredništva:  Nakon 200 objavljenih kolumni ”Imam pravo”, kolega Ivica Grčar donosi odlukui o prestanku objavljivanja u tjednom ritmu na Autografu. Od sada će se javljati po potrebi, barem jednom mjesečno. Mi i dalje upućujemo čitatelje da se s konkretnim poteškoćama u ostvarivanju svojih prava jave Ivici Grčaru, našem ”pučkom pravobranitelju”, čiji doprinos portalu Autograf i pravdi u Hrvatskoj neizmjerno cijenimo).

Kolumna ”Imam pravo” namijenjena je čitateljima da se mogu obratiti javnosti nakon što su u birokratskim bespućima državnih uprava i hrvatskom sudstvu iscrpili sva pravna i ostala sredstva da svoje pravne interese riješe efikasno i pravedno ili da se zaštite od nasrtaja moćnika.

I eto, s današnjom je objavljeno 200 kolumni samo na portalu Autograf. Prije toga sam objavio 214 kolumni slične namjene u poslovnom tjedniku Lider, što znači ukupno 414 kolumni.

Svih tih 414 kolumni nadležni su dosad ignorirali, a odnedavno su počeli i bezobzirno i otvoreno raditi baš ono na što su se čitatelji tužili u svojim javljanjima u ovu rubriku.

Ustrajanjem u pisanju kolumni ”ugluho” samo se pridonosi učvršćivanju privida da se u Hrvatskoj ništa ne zataškava, da vlasti ne sprečavaju informacije i ne provode pravno nasilje i cenzuru, te da javnost može biti mirna

Nakon 200 kolumni (odnosno ukupno 414) objavljenih ”ugluho” postavlja se pitanje smisla obraćanja javnosti koja nema nikakvog utjecaja na ”tijela javnih vlasti” i sudstvo.

Ustrajanjem u pisanju kolumni ”ugluho”, stjeće se dojam, samo se pridonosi učvršćivanju privida da se u Hrvatskoj ništa ne zataškava, da vlasti ne sprečavaju informacije i ne provode pravno nasilje i cenzuru te da ne ignoriraju javnost.

I nije da prozvani i odgovorni vlastodršci ne čitaju ”Imam pravo”; dobivaju oni sve te tekstove na ”svoje uredske stolove” zahvaljujući pretplati na press clipping usluge i činjenici da u svojim tekstovima uvijek navodim osobna imena odgovornih o kojima kritički pišem.

Jedno vrijeme sam novinarske članke o nevoljama pojedinca u neravnopravnom sučeljavanju s neusporedivo moćnijim upravnim službama, sudstvom i bankama kombinirao s paralelnim korištenjem pravnih sredstava vodeći višegodišnje komplicirane sudske sporove u interesu javnosti protiv ”tijela javnih vlasti” i sudstva.

Čak i kada bih dobio sudski spor, opet bi sve postupno postalo uzaludno, jer se presude koje vlastodršcima nisu u interesu izigravaju ili se, nakon što ”odstoje”, više jednostavno ne primjenjuju (ne poštuju) kao da nikada nisu ni bile donesene.

Objavio sam i više samizdata publicirajući razne dokumente ”provjerene” u sudskim postupcima, dokumente kojima se nesporno dokazuje da građani Hrvatske nemaju osnovno ljudsko pravo na nepristranu sudsku zaštitu (pogledati ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu”).

A samizdate sam objavljivao jer institucionalni hrvatski nakladnici neće objavljivati to što pišem, a ja ”zauzvrat” neću pisati to što bi oni platili (autorske honorare) da napišem po njihovoj narudžbi.

Tiskane samizdate dijelim besplatno i na svaki besplatno podijeljeni primjerak uredno plaćam PDV!

Kao novinaru zadatak mi je informirati javnost, pa i informacijama koje Ustavni sud nastoji spriječiti čak i sudskim postupkom protiv postavljenog novinarskog pitanja.

Nije da prozvani i odgovorni vlastodršci ne čitaju ”Imam pravo”; dobivaju oni sve te tekstove na ”svoje uredske stolove” zahvaljujući pretplati na press clipping usluge i činjenici da u svojim tekstovima uvijek navodim osobna imena odgovornih koje ”prozivam”

I taj postupak protiv postavljenog novinarskog pitanja sudski je usprkos Ustavnom sudu morao biti riješen tako da je Ustavni sud ipak morao odgovoriti na postavljeno novinarsko pitanje. Ali nakon proteka vremena Ustavni sud je nastavio s praksom kao da nije izgubio spomenuti sudski spor.

I dok pišem ove retke čitam u medijima da je Šeparovićev kazneni predmet zbog navodne klevete protiv umirovljenog profesora Vjekoslava Miličića odlukom Vrhovnog suda delegiran sa zagrebačkog Županijskog suda na Županijski sud u Puli.

Sukladno čl. 53 Pravilnika o radu sustava eSpis, međutim, ne može se predmet delegirati s jednog na drugi županijski sud kao što je ovom odlukom Vrhovnog suda delegiran predmet ”najvišeg hrvatskog suca” sa zagrebačkog Županijskog suda na Županijski sud u Puli.

Predmeti u kojima je Županijski sud već ranije ukinuo prvostupanjsku odluku i predmet vratio prvostupanjskom sudu, kao što je to bilo u ovom predmetu Šeparovića protiv Miličića, u slučaju ponovne žalbe mora se dodijeliti i u praksi se dodjeljuje istom Županijskom sudu, a ne bilo kojem drugom, pa ni Županijskom sudu u Puli.

Takav propis i vrijedeća praksa uvedeni su s obzirom na to da se smatra da nije došlo do sprege između sudaca nižih i sudaca viših sudova ako je već jednom viši sud ukinuo odluku u istom predmetu istog prvostupanjskog suda.

A u ovom slučaju, suprotno namjeri zakonodavca koji je usvojio čl. 53 Pravilnika o radu sustava eSpis, Šeparović, Sessa i Turudić bezobzirno manifestiraju svoju spregu u namještanju samima sebi sudova i sutkinja i sudaca ”s kojima su u dobrim odnosima”.

U kolumni ”Širi se afera o (ne)etičnosti Šeparovića, Čovića i Barišića”, objavljenoj 27. studenoga 2018. godine, pisao sam o tome da Miroslav Šeparović kao ”najviši hrvatski sudac” traži izuzeće Županijskog suda u Zagrebu zbog loših odnosa između sebe i predsjednika Županijskog suda Ivana Turudića.

I objavio sam u toj kolumni da istom Šeparoviću nimalo nije smetalo to što nije bila izuzeta sutkinja Jasna Zoretić Rendulić (s Kaznenog suda u Zagrebu), koja je dva puta presudila u Šeparovićevu korist u postupku Šeparovićeve ”privatne tužbe protiv profesora dr. sc. Vjekoslava Miličića”, premda je Šeparović (bio?) u dobrim poslovnim odnosima s Vladom Rendulićem, bračnim partnerom sutkinje Jasne Zoretić Rendulić!

Ako Šeparović nije u dobrim odnosima s Turudićem, očigledno je dobar s Đurom Sessom i ostalima sa Vrhovnog suda koji su na zamolbu ”najvišeg hrvatskog suca” odlučili sa zagrebačkog Županijskog suda Šeparovićev privatni predmet delegirati na Županijski sud u Puli.

Suprotno namjeri zakonodavca koji je usvojio čl. 53 Pravilnika o radu sustava eSpis, Šeparović, Sessa i Turudić na očigled javnosti bezobzirno manifestiraju svoju spregu u namještanju samima sebi sudova, sutkinja i sudaca ”s kojima su u dobrim odnosima”

Pretpostavljam da je s predsjednikom Iztokom Krbecom i njegovom zamjenicom Virnom Sarvan sa Županijskog suda u Puli Šeparović u puno boljim odnosima nego s Turudićem sa zagrebačkog Županijskog suda.

Pisao sam o tome i u kolumni ”Pazite da vam sude samo suci s kojima ste u dobrim odnosima”, objavljenoj 15. siječnja 2019. godine.

Sve sam to objavljivao uzalud.

I da ne bi bilo ”nisam znao”, dragi čitatelji, sve dok javnost ne ”šutne nogom u guzicu” Šeparovića, Sessu, Turudića i ostale suce sklone ”sudskim namještaljkama” nema smisla obraćati se javnosti. Prekasno se obraćati javnosti nakon što iskusite ”na vlastitoj koži” da svoje pravne interese u hrvatskom sudstvu ne možete riješiti efikasno i pravedno ili se zaštiti od pravnog nasilja moćnika.

Da javnost nema utjecaja (ne samo u Hrvatskoj), vidi se i po pismu koje mi je prošlog tjedna elektronskom poštom poslao Predrag Vujović, čitatelj iz Crne Gore, koji je, između ostalog napisao:

”Evropski sud za ljudska prava u Strazburu suprotno Konvenciji i upozorenjima koje ste naveli na stranicama 14, 15 i 16 u publikaciji Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strazburu odnedavno uz dosadašnju obavijest priloži još i dokument koji nazivaju Odluka (Decision), ali je stvar u tome što se iz odluke ništa opet ne vidi:

1. a) i nadalje u odluci nema imena suca izvjestitelja
2. b) ne navode se bilo kakvi razlozi(pa čak i u smislu čl. 45, stav 1. Konvencije) o tome kako je Sud došao do zaključka da je predstavka ”očigledno neosnovana”, što u biti znači da i nadalje nema stvarno obrazložene odluke suca uz pismo,
3. c) ”novina” je da obavještenje na domaćem jeziku (prva stranica) ne korespondira sa onim na engleskom jeziku koje potpisuje sudac pojedinac,
4. d) navodi se da je aplikacija ”manifestly ill-founded” (očigledno neosnovana) ali se ne vidi kako je sud došao do takvog zaključka (dakle ni englesko niti domaće obavještenje nema obrazloženja).

Moje pitanje je da li mi sugerirate da pokušam, shodno iskustvu i uputama iz Vaše publikacije Kritika prakse Europskog suda da se tom Sudu (predsjedniku Suda) obratim i da tražim uvid u spis predmeta prije nego Sud uništi spise”?

Čitatelju dragi, nema smisla obraćati se njima, jer će oni vaše obraćanje ignorirati.

Unatoč svemu ne odustajem u potpunosti od objavljivanja. Neću se više javljati u tjednom ritmu ali mislim da povremeno ipak treba podsjećati javnost da nema utjecaja na ”državu” i da dužnosnike u ”tijelima javnih vlasti” i sudstvu javnost mora sama smijeniti.

Pretpostavljam da je s predsjednikom Iztokom Krbecom i njegovom zamjenicom Virnom Sarvan sa Županijskog suda u Puli Šeparović u puno boljim odnosima nego s Turudićem sa zagrebačkog Županijskog suda

Nastavit ću stoga objavljivati tekstove na portalu Autograf i dalje, ali jedan tekst svaki mjesec (odnosno po potrebi), a ne više svaki utorak.

Usporedno pripremam još dvije publikacije, jednu o režimskom novinarstvu i otuđivanju Novinarskog doma u Zagrebu, i drugo izdanje publikacije o plagijatorima (o Šeparoviću iz Ustavnog suda, o prorektoru Čoviću i o bivšem ministru Barišiću).

Većina čitatelja o čijim nevoljama sam pisao jako se zahvaljivala.

A na moja upozorenja da nakon objavljivanja njihovih nevolja ne očekuju ništa, jedan čitatelj mi je odgovorio: ”Ne znate vi kako je to kad ste sudski poniženi, a onda pročitate novinarsku analizu iz koje je vidljivo da su vas izigrali i da ste žrtva, a ne poniženi parničar”.

Zahvaljujem čitateljima na suradnji u objavljivanju 200 kolumni na Autografu i 214 u tjedniku Lider.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Ukoliko vam je to potrebno, portal Autograf jamči potpunu anonimnost ugroženim građanima.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor/istražitelj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu
    •  Mediji u koruptivnoj mreži vlasti
    •  Nelagoda u javnosti zbog hrvatske pristranosti

> Svi tekstovi ovog autora