Globalizacija kao izazov

U procesu sve brže globalizacije očito je da svijet ne raspolaže sredstvima koje bi ju usmjeravale u pravcu koji bi predstavljao boljitak za čovjeka. Ako je prošlost neka vrsta ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje ‘‘desnih“ i ‘‘lijevih“ zadobilo je planetarne razmjere, a ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s ‘‘neprijateljskim“ snagama. Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene optika i koordinate.

 

O sveopćem miru ne možemo ni sanjati sve dok postoje strahotne kolektivne frustracije proizašle iz nejednakosti dijeljenja općih dobara, ponajprije hrane i medicinske skrbi, ali i znanja, i moći. Očito je da je konkurentskom ekonomskom procesu mundijalizacije jedino stalo do trenutnoga čistog profita i ni do čega drugog; jednako je jasno da etički zahtjevi nisu dovoljni da se nahrani stanovništvo. Od svijesti da se dio čovječanstva hrani na uštrb gladnih do preraspodjele svjetskih dobara golem je korak.

O sveopćem miru ne možemo ni sanjati sve dok postoje strahotne kolektivne frustracije proizašle iz nejednakosti dijeljenja općih dobara, ponajprije hrane i medicinske skrbi, ali i znanja, i moći. Očito je da je konkurentskom ekonomskom procesu mundijalizacije jedino stalo do trenutnoga čistog profita i ni do čega drugog…

 

Ukoliko se i sama Crkva ne globalizira, promašit će još jedan susret s Poviješću. Samo Crkva koja pripada cijelom svijetu i brine za sve ljude može pridonijeti ravnoteži u tržišnoj globalizaciji koja drastično narušava ravnotežu između bogatih i siromašnih, između lokalnoga i globalnoga. Crkva se nalazi pred izazovom nečega sasvim novoga a papa Franjo nudi joj sredstva da se s tim suoči.

 

Njezino mjesto nije među moćnicima svijeta, nego joj je poslanje da premošćuje udaljenost između najmanjega brata i mundijalizacije (utilitarističke ideologije širenja političkih i ekonomskih interesa na cio svijet), da u globalizaciju (niz pojava globalne važnosti koje svjedoče o međuovisnosti zemalja našega planeta) unese osjećaj zajedništva i solidarnosti.

 

Velik hendikep mundijalizacije uspon je fundamentalizama. Nauk koji ide za tim da se ama baš ništa ne mijenja pred izazovom novoga vremena težeći ka totalnosti kakva sustava (posebice vjerskoga, koji bi da podčine i državu, i sav javni, pa i privatni život), tj. vjerska, ideološka, rasna, etnička i ovima nalik isključivost i dakako da predstavljaju opasnost po razvoj globalizacije ostajući dio tjeskoba i frustracija našega doba.

 

Društvo će u cjelini pronaći putove da se globalizacija učini plodnom za mnoge, dapače za sve, ukoliko će jačati globalno civilno društvo. Ono je složena galaksija i sastoji se od tisuća organiziranih skupina i institucija. Ovamo pripadaju ekološki pokreti za očuvanje okoliša, udruge koje potiču na nenasilje i mir, skupine koje žele uspostaviti novu etiku u gospodarstvu i u tehnološkim inovacijama, institucije koje se zalažu za nadnacionalnu suradnju manjina i za zaštitu izbjeglica, udruge koje žele promicati dijalog među religijama.

Crkva se nalazi pred izazovom nečega sasvim novoga a papa Franjo nudi joj sredstva da se s tim suoči. Njezino mjesto nije među moćnicima svijeta, nego joj je poslanje da premošćuje udaljenost između najmanjega brata i mundijalizacije (utilitarističke ideologije širenja političkih i ekonomskih interesa na cio svijet), da u globalizaciju (niz pojava globalne važnosti koje svjedoče o međuovisnosti zemalja našega planeta) unese osjećaj zajedništva i solidarnosti

 

Unatoč nedostatne organiziranosti i financijske potpore, ono ima vrlo značajnu ulogu koja bi s periferije mogla ući u centar događanja. Zapravo, preuzima funkciju globalne savjesti koja se sve više razvija. Različite nevladine organizacije i socijalne skupine moćan su instrument: one mogu iznijeti na vidjelo probleme, prisiliti na odgovornost, precizirati javno pronalaženje odluke i oblikovati temelj za nastajanje istinski demokratskih struktura.

 

Gdje su u svemu tome lokalne kršćanske crkve? Supsidijarnost, taj klasični pojam kršćanskoga socijalnog nauka, razumijeva nadležnost pojedinaca i manjih skupina u rješavanju problema koji ih se izravno tiču. Veća zajednica (posebice država i Crkva) treba obavljati samo one zadatke koje manje zajednice ne mogu svladati same.

 

U nepreglednim, umreženim, i globalnim sustavima odgovornost se lako odbacuje i prebacuje na koga drugog. Globalizacija ne bi trebalo da znači univerzalizaciju jednoga jedinog životnoga stava niti bi se smjela izroditi u vrst političkoga, religijskoga kulturnoga i gospodarskog imperijalizma.

 

Napetost između globalnoga i lokalnoga može biti plodnom samo ako je čovjek spreman u svijesti vlastite odgovornosti djelovati u vlastitom području te pritom biti svjestan zajedničke odgovornosti za sadašnjost i budućnost. Načelo supsidijarnosti, koje bi trebalo biti bitno načelo globalizacije primjerene čovjeku, ugovorom iz Maastrichta 1991. ušlo je u opsežan europski ugovor, ali je, uglavnom , zapostavljeno u samoj Crkvi, u načinu na koji funkcionira suradnja mjesnih crkava i Rimske kurije.

Globalizacija ne bi trebalo da znači univerzalizaciju jednoga jedinog životnoga stava niti bi se smjela izroditi u vrst političkoga, religijskoga kulturnoga i gospodarskog imperijalizma. Napetost između globalnoga i lokalnoga može biti plodnom samo ako je čovjek spreman u svijesti vlastite odgovornosti djelovati u vlastitom području te pritom biti svjestan zajedničke odgovornosti za sadašnjost i budućnost

 

Poslije Drugoga vatikanskog koncila Rimska kurija je ponovno preuzela monopol nad svim ključnim odlukama u općoj Crkvi te papa Franjo vjerojatno doživljuje grdne otpore da to promijeni.

 

Budućnost svijeta ne ovisi tek o mjerodavnim zakonima nego i o temeljnom stavu njezinih građana, dakle o oblikovanju njihove osobnosti, o njihovoj slici o čovjeku, a zacijelo i o njihovu ‘‘tumačenju svijeta“. A na to naravno Crkve imaju najveći utjecaj. ‘‘Najveća sreća najvećega broja“ ne izrasta samo iz promijenjenih struktura. Rastuća sloboda zahtijeva veću (međuljudsku) odgovornost.

 

Preduvjeti za odgovornost su vrijednosti kao pouzdanost, odgovornost, svijest o dužnosti, snošljivost, altruizam. Veliki socijalni problemi kao što su nezaposlenost, briga za stare i bolesne, prihvaćanje izbjeglica i pridošlica, razvojna pomoć, odgovornost za stvoreni svijet i okoliš – potrebuju socijalnog obraćenja ljudi.

 

Gdje je u svemu tome glas Crkve? Zašto se ona sve do nedavno suzdržano izjašnjavala o političkom angažmanu vjernika, branila ga svećenicima, dok se sama itekako upletala u svjetovnu politiku hoteći biti njezin igrač te ne odgajajući vjernike za konkretno razumijevanje i življenje političke dimenzije Evanđelja?

 

Crkva zajedno s drugima može pridonijeti humanizaciji mundijalizacije koja dehumanizira. Budućnost svijeta stoga bitno ovisi i o njoj, tj. o kršćanima koje bi upravo Crkva trebala odgajati za novu odgovornost. U jednom razgovoru iz 1948. Albert Camus reče: ‘‘Crkvu ću ozbiljno shvatiti tek onda kada će njezine duhovne vođe govoriti jezikom običnih ljudi te sami živjeti opasnim i siromašnim životom većine ljudi“. No, hoće li ju ozbiljno shvatiti i njezini svećenici i biskupi?

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora