S papom Franjom u Albaniji

Nisam planirao kako je ispalo, a ispalo je duhovno i ekumenski optimalno sjajno. U Albaniju sam putovao na dijalog s pravoslavnima u inicijativi lausannskog Odbora za evangelizaciju svijeta. Po drugi puta se sastajemo u toj većinski muslimanskoj zemlji na poziv izuzetnog domaćina, metropolite Albanske pravoslavne crkve, nadbiskupa Anastasiosa Yannoulatosa. Sve je to planirano više od godinu dana unaprijed.

 

Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?

Zatim je stigao dodatni poziv (s visokoga mjesta) da ostanem duže za susret s papom Franjom koji u Albaniju dolazi dan poslije završetka našeg višednevnog susreta s pravoslavnima. Poglavar Rimokatoličke crkve je zemlju i datum svog pohoda najavio tek prije nekoliko mjeseci! Koincidencija, providnost, Duh Sveti ili, kako bi rekao jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca – ”prepoznatljivo djelo Nadinstance”?

 

U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”.

 

Albanska država se za Papin posjet intenzivno pripremala dva mjeseca. Trg Majke Terezije, na kojem će papa Franjo održati misu prije susreta s nama, je prekrasno obnovljen. Obnovili su i Nacionalni muzej koji ćemo posjetiti u subotu.

 

Vlasti su za troškove Papina pohoda proračunski izdvojile 1,4 milijuna dolara, što svakako uključuje i sve mjere sigurnosti jer Franjo dolazi bez posebnih mjera zaštite iako mu se prijeti atentatom iz onih krugova koji nemilosrdno siju smrt u sjevernom Iraku i na drugim mjestima gdje se mrzi kršćane.

 

Ne može se tvrditi da ovaj Papa ne putuje. Na svom prvom međunarodnom putovanju bio je u Brazilu, zatim u takozvanoj Svetoj zemlji, pa nedavno u Koreji.

 

Sljedeće europsko putovanje argentinskog pape je planirano za 25. studeni kada će govoriti na svečanoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourghu. Zatim putuje u Tursku.

 

Ali argentinski papa sigurno ne putuje toliko kao njegov veliki poljski prethodnik, pravi globalni hodočasnik koji je takorekoć do same smrti (samo naizgled) neumorno putovao svijetom. Ovih sam dana ponovo prelistao sjajno uređenu knjigu Drage Pilsela ”Hrvatska: Stoto Papino putovanje” u izdanju Profila. Stoto putovanje u Hrvatsku na poziv širokogrudnog i mudrog domaćina Ivice Račana. Opet djelo Nadinstance?

U nedjelju 21. rujna imamo susret s papom Franjom na Katoličkom sveučilištu u Tirani. Sve to ne bi bilo bitno da Franjo – papa s kraja svijeta (naslov knjige Drage Pilsela u izdanju Večernjeg lista) Albaniju ne posjećuje kao prvu europsku državu. Iz Rima nam javljaju kako je papa Franjo htio najprije posjetiti i ohrabriti ”neku rubnu i siromašnu zemlju koja pamti društvene i vjerske progone” jer želi priliku da ”uputi ohrabrenje jednoj zemlji koja je dugo snosila posljedice ideologija iz prošlosti”

 

Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija. (U međuvremenu mi slijećemo na Međunarodni aerodrom u Tirani koji nosi ime Majke Terezije, kao što beogradski nosi ime genijalnog Nikole Tesle, iako je i on rođen u nekoj drugoj zemlji.)

 

Usput: dobro se sjećam s kako su hrvatski katolički narod i njegovo političko, a posebice duhovno vodstvo, bili razočarani što je naš slavenski Papa prije nas posjetio Albaniju, zemlju s malobrojnim katoličkim stanovništvom.

 

Tadašnji predsjednik Albanije Berisha je pri rastanku rekao papi Ivanu Pavlu II.: ”Albanski narod vjeruje u slobodu i u Boga. Albanci žele da se njihov san o slobodi ostvari u istinskoj demokraciji.” Što će sadašnji reci papi Franji čut ćemo za koji dan.

 

Zašto je mala Albanija tako privlačna rimskim biskupima? Da bismo odgovorili na to pitanje, nužno se kratko osvrnuti na ne tako davnu povijest Zemlje orlova (od albanske rijeci shqiperia, Albanci sebe nazivaju Shqiptar, naški rečeno Šiptari.) Nećemo se vraćati njihovom nacionalnom heroju Skenderbergu i borbi protiv najdugovječnijih okupatora Osmanlija.

 

Kao student teologije u Njemačkoj saznao sam da je 1967. godine albanski komunistički diktator Enver Hoxha (balkanska varijanta Staljina) proglasio prvom ”potpuno ateističkom državom na svijetu”. U Skadru je osnovan prvi ateistički muzej na svijetu kao središte protuvjerske propagande, krcat zaplijenjenih kipova, svetih slika i crkvenih knjiga iz srušenih ili prenamijenjenih crkvenih zgrada. Već sam tada odlučio svakodnevno moliti za albanski narod i njihovu slobodu od silom mu nametnutog protuteističkog režima.

Poljski je papa bio u Albaniji na svom 58. inozemnom putovanju 25. travnja 1993., godinu dana nakon pada komunizma. Pratila ga je najveća Albanka svih vremena, u Skopju rođena misionarka ljubavi u Indiji, nobelovka Majka Terezija

 

Kako sam kasnije bio privilegiran da putujem svijetom i držim predavanja na stotinama kršćanskih fakulteta i sveučilišta te propovijedam u doslovno tisućama kršćanskih crkava svih denominacija u više od 80 zemalja svijeta, na svim tim mjestima sam tražio molitvu za Albaniju.

 

Staljinistički diktator Enver Hoxha je umro 1985., a postupne promjene su pod utjecajem gorbačovskih vjetrova glasnosti i perestroike otpočele 1988. kada su iz zatvora pušteni svećenici, pastori (a nešto kasnije i politički disidenti) koji su preživjeli torture i najsvirepija progonstva u europskoj povijesti (ne)slobode.

 

Od 1945. su u Albaniji najviše stradavali upravo rimokatolički biskupi, svećenici i redovnici jer su paranoidni neostaljinisti držali da oni služe nekoj stranoj državi i vlasti. Mnogi od njih su uglavnom umrli ili ubijeni u vrijeme dugotrajnih zatvorskih kazni. Kada je 1980. jedan isusovački redovnik na molbu svojih rođaka krstio njihove blizance, albanska je milicija najprije zatvorila majku, koja je po hitnom postupku osuđena na osam godina prisilnog rada, dok je svećenikova osuda glasila doživotni zatvor, u kojem je ubrzo od batina i umro.

 

Sve to usprkos Ustavu Albanije iz 1976., koji s jedne strane građanima (licemjerno!) jamči ”slobodu govora, tiska, udruživanja, javnih okupljanja, itd.” da bi se u njemu našla i sljedeća zakonska odredba: ”Država ne priznaje ni jednu religiju i provodi ateističku propagandu s namjerom da u ljude usadi znanstveni materijalistički svjetonazor”.

Osobno sam (…) imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!

 

Albanija je strogo zakonski zabranila svaki oblik religioznosti, smatrajući kršćanstvo (ali i islam i druge religije) zastarjelom, neznanstvenom i štetnom preprekom za slobodni razvoj ljudskog potencijala i izgradnju novoga društva. S iznimno krutom i brutalnom primjenom isključivog antireligioznog svjetonazora, čiji je cilj bio potpuno iskorjenjivanje svake religije.

 

Nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih i stroge odvojenosti države i religije državne škole su sekularne, a religijska indoktrinacija zakonom zabranjena. Ministarstvo obrazovanja ima pravo priznati privatne religiozne škole, a provedbu njihovog nastavnog plana nadgleda Državno povjerenstvo za vjere.

 

Iako je Albanija radikalno sekularizirana pod komunizmom, ona je danas jedina europska zemlja s muslimanskom većinom (70% populacije), te značajnom katoličkom (10% na sjeveru zemlje) i pravoslavnom (7% na jugu) manjinom. Prema statistikama iz 2008. pored 638 džamija postoji 694 katoličkih crkava, 425 pravoslavnih crkava i više od 100 manjih i mlađih evangelikalnih zajednica koje su uglavnom osnovali strani misionari, među njima i neki moji bivši studenti s Kosova i iz nekih drugih europskih i sjevernoameričkih zemalja.

 

Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse imao privilegiju da albanskim vlastima čestitam i zahvalim na visokom stupnju zaštite ljudskih prava svih građana, a posebno etničkih i vjerskih manjina. Čudno, ali istinito: od Albanaca možemo čak i mi u europskoj Hrvatskoj, ali i proeuropskim zemljama Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori, mnogo toga naučiti. Ako ne vjerujete meni, pitajte papu Franju!

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora