novinarstvo s potpisom
Pravo na dostojanstvo – tako bi se mogao nazvati niz mjera koje “u svom dvorištu” promoviraju papa Frane i njegov milostinjar nadbiskup Konrad Krajewski.
Za razliku od nekih drugih velikana koji, manje ili više umjesno, pozivaju u govorima tipa “trebamo“, “moramo”, “dužnost nam je” – ciljajući više na druge a malo ili nimalo na sebe – sadašnji poglavar Katoličke crkve, koji je ostao svećenik i izvan liturgije iako je Papa, predstavlja se kao dobar pastir u smislu Mažuranićevih stihova koje jamačno nikad nije pročitao: “Dobar pastijer, jer što kaže inom / I sam svojijem potvrđuje činom.”
Papa ne može sam riješiti problem siromaštva svega svijeta, čak i ako mu je do toga zaista stalo, a ne samo na riječima. Bl. Pavao VI. je prodao svoju tijaru, trostruku krunu, i namijenio tako zarađen novac siromasima. To je bila lijepa gesta, ali njezin učinak se potrošio brzo (ne kažu li Kinezi: “Daj čovjeku ribu, nahranio si ga taj dan. Nauči ga loviti ribu, nahranio si ga za sav život.”?)
Papa Frane ima siromahe pod prozorima Apostolske palače (u kojoj ne stanuje, od srama, ako ćemo pravo, prebogata mu je i prevelika za “slugu slugű Božjih”). To su uglavnom oni koji, zbog raznih razloga, nisu (više) kadri loviti ribu: beskućnici.
Prvo je poslao Krajewskoga da im svaki dan podijeli nešto novca, da imaju što jesti. Prošle jeseni im je razdao i vreće za spavanje, da se ne smrzavaju po noći. Onda je, pored javnog zahoda na Trgu Sv. Petra, dao sagraditi kupatilo za njih, s tuševima i šamponima, koje će biti otvoreno 16. veljače.
Napokon se dosjetio i animirao frizere da ponedjeljkom (u neradni dan rimskih frizerskih salona) dođu i besplatno šišaju i briju one koji su se netom oprali.
“Ne živi se od samog kruha”, veli Isus u Evanđelju. Odnosi se to, naravno, na duhovni kruh, pa – nakon Posljednje večere – i na hostiju, euharistijski kruh. Pa se Frane dosjetio da beskućnike nije dovoljno nahraniti i pokriti po noći, da je za dostojanstvo potrebna i čistoća, napokon i uredna kosa i eventualna brada. Ako je i beskućnik, ne mora izgledati “kao klošar”.
Umjesto enciklike, apostolskog nagovora, poruke s prozora Apostolske palače, Papa je izabrao djelotvorniju i uvjerljiviju komunikaciju primjerom.
Učinio je, na tom rupčiću svoga državnog teritorija, ono što bi zapravo morao svaki gradonačelnik, in Urbe et in orbe.
Vele Kinezi još nešto: i put od deset tisuća milja počinje prvim korakom. Ovaj Papa ga je i tu učinio. Mali korak za beskućnika, velik za dostojanstvo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).