autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

AUTOR: Inoslav Bešker / 14.06.2017.
Inoslav Bešker Foto: Jutarnji list

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list

Palestina je ušla u drugu polovicu stoljeća okupacije, jer se u subotu navršilo 50 godina otkako je u šestodnevnom lipanjskom ratu (5-10/VI/1967) Izrael hametice potukao Egipat, Siriju, Jordaniju i Irak, zaposjevši sav teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine, sav Sinaj, Golanske visoravni, te dio Egipta zapadno od Sueskog kanala. Izrael je, uočivši pokrete arapskih trupa, preventivno napao, uništio uglavnom na zemlji četverostruko brojnije arapsko vojno zrakoplovstvo. Izraelska vojska je napustila Sinaj 1982, Gazu 2005, te dalje drži pod kontrolom tzv. Zapadnu obalu (Cisjordaniju, odnosno Judeju i Samariju).

Rezolucijom br. 181 Glavna skupština Organizacije Ujedinjenih naroda odlučila je 1947. Palestinu podijeliti na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem internacionalizirati. Plan je prihvatila Židovska agencija za Palestinu pod predsjedanjem Davida Ben-Guriona, a odbacila Arapska liga.

Mnogima nije solucija u dvjema državama, a još manje u jednoj zajedničkoj državi – ali što je treće rješenje? Rat koji se s mjerom pali i s mjerom gasi, da citiramo Heraklita? Stalno gaženje prava (i jednih i drugih) u ime sigurnosti odnosno nacionalnih svetinja?

Agencija je 1948. jednostrano proglasila Izrael, Arapska liga je krenula u napad protiv njega, s nakanom da ga “baci u more”, što je izazvalo solidarnost mnogih država (uključujući Jugoslaviju) s državom Židovâ, samo tri godine poslije oslobođenja Auschwitza (i, naravno, Jasenovca).

Izrael je pobijedio i proširio svoj teritorij znatno dalje od granica predviđenih Rezolucijom, dok je oveći dio arapskoga palestinskog stanovništva krenuo u izbjeglištvo, u logore, u kojima se kasnije ugnijezdio terorizam, čiji su slijednici i danas na komandnim položajima (i neke židovske organizacije su provodile terorizam prije 1948, npr. Irgun Zvai Leumi, čiji su nasljednici stranke Herut, pa Likud).

Kao i drugdje: ekstremizam s jedne strane pogoduje ekstremizmu s druge, terorizam s jedne opravdanje je za terorizam s druge, jahanje na uspomenama na zvjerstva održava vlast.

Svih prošlih pedeset godina situacija je u patu: Izrael je pobjednik, ali nema mir, Arapi su gubitnici i nemaju državu koju su lakomisleno odbacili prije 70 godina.

Na temelju sporazuma koji su Yasser Arafat, Shimon Peres i Yitzhak Rabin postigli 1993. u Oslu (i koji je svoj trojici donio Nobelovu nagradu za mir, a Rabinu i smrt u atentatu), na okupiranim arapskim teritorijima formirana je Palestinska Vlast, koja se u međuvremenu proglasila Palestinskom Državom, priznala ju je Glavna skupština svjetske organizacije – ali ta vlast kontrolira manje od polovice Zapadne obale gdje je pretežan dio teritorija i dalje pod izravnom izraelskom vojnom upravom.

U Gazi je demokratskim izborima vlast preuzeo Hamas, koji Izrael smatra terorističkom organizacijom (a Hamas, zauzvrat, smatra da Izrael provodi državni terorizam).

Te je teritorije Izrael u međuvremenu kolonizirao s oko 600.000 svojih naseljenika (“kolona”).

U subotu se navršilo 50 godina otkako je Izrael zaposjeo teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine (…) Svih prošlih pedeset godina situacija je u patu: Izrael je pobjednik, ali nema mir, Arapi su gubitnici i nemaju državu koju su lakomisleno odbacili prije 70 godina

Iako većina članica Ujedinjenih naroda ustraje pri rješenju iz 1947 – dvije suverene i, po mogućnosti, prijateljske susjedne države, iako se činilo da i Izrael ide prema takvom rješenju, po načelu “teritorij u zamjenu za mir”, pozicija Izraela i Palestine danas je udaljenija nego ikada.

To je bjelodano razvidno iz izjava izraelske zamjenice ministra vanjskih poslova Tzipi Hotovely i iskusne palestinske aktivistice Hanan Ashrawi. Prva se oglasila u Jeruzalemu, druga u Ramali – 20 kilometara i 180 stupnjeva razlike. Ali glavna im je ocjena praktički istovjetna.

“Rješenje s dvjema državama više ne postoji”, kaže Hotovely. “Taj plan je na umoru”, veli Ashrawi, koja je sudjelovala na mirovnim pregovorima u Madridu 1991, čiji je rezultat pogaženi dogovor u Oslu, potpisan dvije godine kasnije.

Moglo bi se reći da se Arapima nije isplatila spremnost za dogovor.

Dok je još bješnjela intifada, dok se krv lijevala po ulicama, 60 posto židovskog stanovništva Izraela bilo je 2005. za povlačenje sa Zapadne obale, a sada je za tu soluciju samo 26 posto (premda je smatraju nužnom vodeći izraelski intelektualci, poput Davida Grossmana ili Amosa Oza, te oni zagovornici pravne države koji vjeruju da bi se smanjila razina korupcije kad više ne bi trebalo stalno “braniti naše”).

Arapskom stanovništvu je pak baš Izrael sve više Zemlja Obećana, a ne njihova hipotetska država, tim više što je Palestinska Vlast, tvrde, ogrezla u korupciji.

Čudno bi bilo da i nije tako, ako se zna da je društveni brutoproizvod po glavi stanovnika u Izraelu godišnje 35.700 dolara, na Zapadnoj Obali 3700, a u Gazi 1700. Izrael ih je ekonomski pridavio; odlazak na najniže plaćene poslove u Izraelu često je jedini način preživljavanja.

Kao i drugdje: ekstremizam s jedne strane pogoduje ekstremizmu s druge, terorizam s jedne opravdanje je za terorizam s druge, jahanje na uspomenama na zvjerstva održava vlast

Mnogima nije solucija u dvjema državama, a još manje u jednoj zajedničkoj državi – ali što je treće rješenje? Rat koji se s mjerom pali i s mjerom gasi, da citiramo Heraklita? Stalno gaženje prava (i jednih i drugih) u ime sigurnosti odnosno nacionalnih svetinja?

Ta situacija imanentnog rasizma onečovječuje i pobjednike i pobijeđene, tim prije što su sada na sceni uglavnom unuci onih koji su ratovali 1967. (kada su, na primjer, roditelji Tzipi Hotovely još živjeli u sovjetskoj Gruziji).

Dodatni je problem što izraelsko/palestinska kriza tako dobro dođe za prepucavanje dalekim velesilama i kao ideološka municija ekstremistima u Iranu, “Islamskoj Državi”, ali i nabrušenim Židovima uredno etabliranima u Italiji ili Francuskoj – svi oni efektno gloginje mlate sudbinama onih u Izraelu odnosno Palestini.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

 

Još tekstova ovog autora:

     Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
     Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
     Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
     Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
     Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
     Je li sekularizam kriv za terorizam?
     Trump je zrcalo i naših dilema
     Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
     Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
     Hadžiluk trgovca Trumpa

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija