Godinu dana poslije

Što se promijenilo godinu dana nakon prosvjeda u Tuzli i drugim gradovima Bosne i Hercegovine? Za početak treba reći da se “godinu dana poslije”, 7. veljače 2015., okupilo toliko malo prosvjednika u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Mostaru da su skupovi nalikovali više na komemoraciju za pokojnika nego na prosvjede.

 

Da, nešto se promijenilo. Promijenilo se to što smo danas i u BiH i u regiji bliži tzv. vajmarskoj situaciji, bliži nego što smo bili prije godinu dana.

 

Prošle godine, povodom nasilnih i tužnih događaja od 7. veljače u Mostaru i u cijeloj zemlji, govorio sam ”dan poslije” za Al Jazeeru i TV1, istaknuvši da je u Mostaru za dlaku izbjegnut međunacionalni sukob, te da klizimo u situaciju kad će izvanustavna prijeka rješenja izgledati mnogima jedinim rješenjima, pa možda i biti jedini izlaz.

Što se promijenilo godinu dana nakon prosvjeda u Tuzli i drugim gradovima Bosne i Hercegovine? Za početak treba reći da se “godinu dana poslije”, 7. veljače 2015., okupilo toliko malo prosvjednika u Tuzli, Sarajevu, Zenici i Mostaru da su skupovi nalikovali više na komemoraciju za pokojnika nego na prosvjede

 

Užasno mi je zamjereno u ”političkomu Sarajevu”, pa čak i među mojim dotadašnjim prijateljima, što sam govorio i o ”vajmarskoj situaciji” ili što sam upro prstom u manipulaciju baš toga ”političkog Sarajeva” koje izvozi nerede po potrebi i kad mu se ćefne. Posebice mu je omiljeno pri tomu držati Mostar u zarobljeništvu, kao ”grad slučaj”, mada je i sam glavni grad – ”slučaj”.

 

Doduše, nisam mislio na opasnost otvorene fašizacije i diktature samo u BiH, nego i u regiji, to jest, ne samo kod Bošnjaka, ali i kod njih. O tomu što sam govorio 8. veljače 2014. godine – nakon obilaska sviju gradskih paljevina i pod utiskom da su djeca gradskih bogatuna (znaju se imena barem dvojice) stukla sve što su našla, primjerice, i u Hrvatskom leksikografskom institutu u Mostaru (što su mediji, dakako, prešutjeli).

 

Ove su me kritičke prosudbe koštale mnogih prounitarističkih omraza, uključivo i obustavljanja podrške nekim plemenitim projektima u kojima sudjelujem, a kakav je – unatoč svemu – i projekt Interkulturalno razumijevanje, kojeg je do tog 7. veljače podržavao načelno (i na mojemu Filozofskom fakultetu), Helsinški odbor za ljudska prava Kraljevine Norveške.

 

Na nesreću, ”oficir za vezu” između NHC-ija i univerziteta u BiH i u regiji je jedan bivši Mostarac (ne zaslužuje da mu spominjem ime), kojemu sam na izravan telefonski upit tko to pali zgrade u Mostaru odgovorio da su taj užas izvele po nečijem nalogu ”bošnjačke vucibatine”.

 

Uslijedio je muk i prekid svih naših odnosa, jer ”vucibatine” ne mogu biti potomci onih koji su protjerani u ratu iz zapadnog dijela grada, kako mi je potom ljubazno objašnjeno. Odgovorio sam mu da ”vucibatine” mogu biti svi, jer su ”vucibatine” svi koji su palili grad, bez obzira koje su nacije ili drugih identiteta, te da su politički i pravni i goli nasilnici uvijek i posvud samo vucibatine.

 

Kazao sam mu da je razlika među nama upravo u tomu što on misli da ”vucibatine” mogu biti samo Hrvati, dok su, po meni, vucibatine svi koji se koriste nasiljem, posebice paljevinama, pa bili Hrvati ili Bošnjaci ili već tko. I precizirao sam da je pravo pitanje: tko stoji iza prosvjeda nasilne naravi i paljevina i u Mostaru i drugdje u BiH? Taj odgovor još ne znamo i nećemo ga, vjerojatno, nikad saznati!

U uvjetima ”demokrature”, dakle izvitoperene demokracije, a to je to što živimo danas u BiH, većina građana sviju nacija i drugih identiteta, uključivo i ono bh-građanstvo koje ne drži do ukotvljenosti u nacionalnom, jer mu je usko u tom korzetu, ne umije organizirati ni otpor, a kamoli prosvjede

 

Tko su bili ”vođe”, a tko ”vođeni”? Ostalo je, nažalost, do danas nerazjašnjeno i po čijem je nalogu trebalo zapaliti ”zapadni Mostar”, u čemu su planeri međunacionalnog sukoba baš u Mostaru skoro pa i uspjeli.

 

Prosvjedi na Španjolskom trgu u Mostaru su potom trajali sve do u ljeto 2014. godine samo zahvaljući entuzijazmu čovjeka s imenom Muharem Hindić i nadimkom Mušica. Ali, ni prosvjedi ni paralelni plenumi u Mostaru nisu imali šanse proizvesti više bilo kakav veliki učinak nakon što se netko igrao ratom u Mostaru, pa će ostati zapamćeni po nesuvislom zahtjevu da se nekakvom ”revolucionarnom komitetu” preda vlast ”na tacni”. Uzalud su ih i prounitaristički mediji stilizirali u ”multietničke”, dakle u ono što su oni bili samo u rudimentarnoj formi.

 

No, da se vratim prosvjedima. Precizirao sam, u objašnjenju eksplozivne  ”vajmarske situacije” u kojoj već jesmo, kako bi se jednostavna i prijeka rješenja mogla učiniti jedino mogućim prije svega ljudima gladnih stomaka, kojima će posve sigurno potom manipulirati poglavice nabubrjelih šlajbeka i deviznih konta, ti tranzicijski profiteri u politici i u gospodarstvu, koji sve imaju izuzev imuniteta za sva vremena. Ali, i mnogim drugima u BiH bi se suzpenzija Ustava i zakona mogla učiniti privlačnom.

 

Ljudi u BiH prosto pate od neuvažavanja identiteta i ustavnih i zakonskih okvira. Tako oni na vrhu i tako i oni ”ganz unten”, posve na dnu. Od ovakve eksplozivne situacije do nereda i nesreće samo je jedan korak, jer ne zaboravimo da u BiH živi oko 27% ljudi ispod granice apsolutne bijede, po istraživanjima Inicijative za bolju i humaniju inkluziju iz Sarajeva, te oko 50% onih građana BiH koji se sve teže mogu pogledati u ogledalo, jer troše više nego što imaju.

 

U uvjetima ”demokrature”, dakle izvitoperene demokracije, a to je to što živimo danas u BiH, većina građana sviju nacija i drugih identiteta, uključivo i ono bh-građanstvo koje ne drži do ukotvljenosti u nacionalnom, jer mu je usko u tom korzetu, ne umije organizirati ni otpor, a kamoli prosvjede. Do unitarista i secesionista nikad i nisam držao previše, jer oni ne drže do poštovanja identiteta i transnacionalnoga i transentitetskog uvezivanja u bh. i europski identitet, pa su time i jedni i drugi ”neprijatelji otvorenog društva”, govoreći jezikom Karla Poppera.

Podsjetit ću još jednom da se broj građana BiH koji žive ispod granice apsolutne bijede popeo s 23% na 27% sveukupnog pučanstva u BiH te da je samo u prošloj godini 68.000 mladih ljudi otišlo iz BiH ”trbuhom za kruhom”. Tragom njihovih djedova i očeva, pravac Zapad. Dakle, što se u godinu dana promijenilo? Puno toga, situacija je gora, puno gora

 

Nažalost, bosanskohercegovačko građanstvo pati i dalje od ”sindroma jednosti” i nerazumijevanja identitarne situacije u svojoj zemlji, pa i nije osposobljeno za razlikovanje demokracije i ”demokrature”. Otuda i jeste zarobljeno u raljama unitarnosti ili separatnosti.

 

Moje su bojazni, dakle, da takvo ”građanstvo” neće ni primijetiti ako ili kad uskoro uplovimo u otvorenu diktaturu uz pomoć insceniranih prosvjeda. Upozoravam, dakle, dok još mogu, jer nisam siguran da ćemo se uskoro moći više slobodno javno očitovati. Naime, jedini ”napredak” u BiH, kazali su ovih dana mnogi, vidljiv je u boljoj policijskoj opremljenosti i koordinaciji.

 

A podsjetit ću još jednom da se broj građana BiH koji žive ispod granice apsolutne bijede popeo s 23% na 27% sveukupnog pučanstva u BiH te da je samo u prošloj godini 68.000 mladih ljudi otišlo iz BiH ”trbuhom za kruhom”. Tragom njihovih djedova i očeva, pravac Zapad.

 

Dakle, što se u godinu dana promijenilo? Puno toga, situacija je gora, puno gora!

 

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Zašto mi imponira šarena Njemačka?
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH

> Svi tekstovi ovog autora