O poetičkom okviru kopiladi izroda

Ivo Andrić svjetski je najpoznatiji i najprevođeniji autor regije i vjerojatno ne postoje dvije riječi koje većom brzinom izazivaju negativne fiziološke reakcije ovdašnje javnosti, a da se nađu u istoj rečenici. Jedna je dotično ime i prezime, druga je pojam regija ili region. A kako su u uskoj vezi, vjerojatno će, unatoč lošoj reputaciji, svejedno nekoliko puta biti spomenute u daljnjem tekstu.

Što se tiče našeg pisca, kako ga je ispravno zvati, i ostaviti čitatelja na muci da odgonetava tko su to ”mi” i ”naši”, dakle, što se tiče toga pisca četiri su podataka dobro poznata i onima koji se s književnošću susreću slučajno, u križaljkama ili sličnim mjestima, gdje je teško pronaći prikladniji pojam od tri kućice da popuni rupu od dotičnog imena.

Prvi od ta četiri poznata podatka jest da je Ivo Andrić kopile. Je li ga napravio beg kojem se njegova majka podala za novac, ili neki franjevac u dolačkoj župi gdje je majka službovala, a ako niti jedno od toga, već onako kako kažu papiri, onda je stanovita Katarina Pejić i dalje žena lakog morala, a njen sin, kako slijedi, kopile, jer koja to žena polazi za starijeg muškarca koji umire dvije tri godine nakon što joj napravi dijete, osim ako tomu nije pristupila iz najsumnjivijih financijskih motiva.

Druga poznata stvar jest da je Andrić izrod ljudske vrste jer je dva puta bio u ljubavnom trokutu, od kojih je najskandalozniji onaj s bračnim parom Krklec gdje je svome kumu Gustavu nabio rogove i onda se, kako kažu, ispričao riječima ”Rominjala je neka kišica i tako se to desilo”.

Treći sveopće poznati podatak o tom književniku nastavlja se na prethodni, a odnosi se na Andrićevu pripadnost masonima, mračnom redu koji daleko od svijeta prakticira tko zna kakve rituale, ali očito ne one svingerske jer je upravo Krklecovom tužbom o nemoralnom činu protjeran iz lože s oduzetom svečanom haljom.

I četvrti podatak, možda i najgori, jest da je Andrić bio izrod ne za ljudsku vrstu, nego još gore, za naciju, ili bolje za sve tri nacije. Prvo mu je na srcu Bosna, pa onda odjednom ”moja draga ili lijepa gospođa” Hrvatska, kako je pisao u pismima Evgeniji Gojmerac, pa je onda odjednom beogradski zet, a pred kraj života tko zna čiji.

Pored ta tri četiri velika podatka o Ivi Andriću, tu su još neka manje poznata, kao to da je dobio Nobelovu nagradu, da je autor Proklete avlije kao jednog od prvih modernističkih romana ovih prostora, te još neki koji se stapaju u svojoj nebitnosti.

Teško je pronaći književni primjer koji bi se mogao usporediti s diskurzom ideologizacije, konfabulacije i nekrofilije kojim je bio, ali i ostao do danas, zahvaćen Andrić kao osoba i književno djelo koje je ostavio za sobom. Čini se kako u tri tabora koji, pored ostalih, čine Andrićev duhovni zavičaj, prevladavaju sljedeći stavovi: bosanska strana ga izlučuje, hrvatska ignorira, a srpska prisvaja.

Ivo Andrić je pisac koji nam vraća autora u fokus proučavanja književnog djela. Uz poštivanje autonomije književnog djela, u prilog obogaćenja interpretacije Andrićevih tekstova svakako bi išlo uključivanje autorovih karakteristika kojima je gradio svoju poziciju na razmeđi nacionalnih identiteta, ali i nacionalnih kanona

Izlučivanje se odnosi na sulude optužbe radikalnog dijela bošnjačkih kulturnih djelatnika i aktivista da bi se Andriću sudilo za poticanje genocida svojim tekstovima da je kojim slučajem živ.

Ignoriranje se odnosi na činjenicu da je trebalo proći pedeset godina da hrvatski nakladnici organiziraju simpozij u čast tom nobelovcu ili urede reizdanje njegovih sabranih dijela, budući da su se po knjižnicama povlačila samo izdanja iz šezdesetih kada je dobio nagradu, pri čemu nakladnička osvježenja Proklete avlije i Travničke kronike kao lektirnih naslova ne računamo.

Što se tiče prisvajanja Andrića kao srpskog autora, slabo održivim kriterijima kao što je mjesto stanovanja i ekavica (kojom je pisao tek u drugoj fazi svog stvaralaštva), ono čini jednaku štetu kao i ignoriranje ili odricanje jer prisilno zatomljuje druge aspekte piščevog života i misli. Ljudi praštaju sve osim iskrenosti, rekao bi Andrićev pjesnički uzor Matoš, a tome možemo još i dodati – neopredijeljenost. To je ono što mu i danas ne opraštaju.

Rijetki pismeni ostaci razgovora i izjava, koje je sve odreda Andrić smatrao suvišnim jer je smatrao da treba pustiti književno djelo da govori, skupljeni su u publikacijama dvojice dragocjenih svjedoka, Radovana Vučkovića i Koste Dimitirjevića, i iz njih je razvidno o kakvom se karakteru radilo, a iz čega će proizlaziti Andrićevo taktičko pozicioniranje.

Riješen da izjave daje samo odabranim novinarima, oprezno i preko volje, Andrić kao da je pretpostavljao kojem nacionalističkom vulgarizmu u vidu prebrojavanja krvnih zrnaca će biti podvrgnut pred smrt, a zatim još dugo i nakon same smrti.

Kako se Andrić osjećao po nacionalnom pitanju, što je i gdje izjavio, prema kome je gajio simpatije, te ima li pored nesretne prijave za studije u Poljskoj (gdje se imperativom obrasca izjasnio kao Hrvat) još kakav sličan papir kao protuteža, mrzi li Bošnjake zbog svoje nečiste krvi kao rezultat tobožnje majčine afere s begom, sve su to objede koje su u ranjivim predsmrtnim danima uznapredovale bolesti ugrožavale autorov integritet.

Nekoliko se puta, doduše, pritisnut od strane medija, ne vidjevši mogućnost uzmaka, izjasnio kao Jugosloven, ali je pravu istinu o svom osjećaju pripadnosti raspršio kroz nekoliko izjava i intervjua. Smatrao je da su Višegrad, Sarajevo, Travnik, ali i Beograd i Zagreb, ali isto tako Split i Maribor, a posebno Krakow, te još mnogi drugi gradovi u kojima je živio utisnuli pečat u njegov razvoj i oduzimanje svakog od njih je neoprostiva šteta.

Čak je smatrao nepravednim da i Bosna i Hercegovina uzima isključivo pravo na njegovo stvaralaštvo, nije mu se sviđalo to jednostrano prisvajanje.

Nekoliko se puta, doduše, pritisnut od strane medija, ne vidjevši mogućnost uzmaka, izjasnio kao Jugosloven, ali je pravu istinu o svom osjećaju pripadnosti raspršio kroz nekoliko izjava i intervjua. Smatrao je da su Višegrad, Sarajevo, Travnik, ali i Beograd i Zagreb, ali isto tako Split i Maribor, a posebno Krakow, te još mnogi drugi gradovi u kojima je živio utisnuli pečat u njegov razvoj i oduzimanje svakog od njih je neoprostiva šteta

Kao kuriozitet, spominje i anegdotu kada je putovao u Istambul po diplomatskoj dužnosti i tamo bio dočekao kao ”domaći” pisac koji materijalno i duhovno preživljava od njihove povijesti.

U tom uzmicanju i stalnom balansiranju tankim bedemom međuprostora, Andrić je ostao ustrajan do same smrti: Bosni je dao iznos nagrade, ali beogradskoj zadužbini autorska prava; živio je u beogradskom stanu, ali novinari-svjedoci tvrde da je na zidu imao slike bosanskih kućica; sahranjen je na beogradskom groblju, ali, kažu, u urni napravljenoj od bosanske zemlje.

Ivo Andrić je pisac koji nam vraća autora u fokus proučavanja književnog djela. Uz poštivanje autonomije književnog djela, u prilog obogaćenja interpretacije Andrićevih tekstova svakako bi išlo uključivanje spomenutih autorovih karakteristika kojima je gradio svoju poziciju na razmeđi nacionalnih identiteta, ali i nacionalnih kanona.

U Andrićevom se slučaju može govoriti o izvanknjiževnim taktikama pozicioniranja autora (i njegovog djela) koje usmjeravaju interpretacijske potencijale samih tekstova. Kako su proteklih par desetljeća u suvremenom kulturno-političkom prostoru regije dominantni procesi re-konceptualizacije nacionalnih identiteta na modernističkim (a ne postmodernističkim) i tradicionalnim postavkama, a u skladu s time i reaktivacije pitanja pripadnosti živućih i nekadašnjih, političkih i kulturnih, autoriteta kako bi se u kaosu hibridnih formi raščistilo tko je doista ”naš”, a tko ”njihov”, tako su se i intenzivirala propitkivanja Andrićeve nacionalne pripadnosti.

To je razlog više da se reinterpretira njegova ”pozicija kopileta i izroda”, na izvanknjiževnoj i književnoj razini, kako bi ga se otrglo od nacionalističkog komadanja i ideoloških diskvalifikacija.

U tom kontekstu, tekstualne taktike umnažanja nepouzdanih pripovjedača od kojih niti jedan nije apsolutni vlasnik priče, demitologizacije lokalnih povijesti i konstrukcije hibridnih identiteta mogu se čitati u potpuno novom ozračju. One su neka vrsta produžetka opisanog izvanknjiževnog djelovanja kojim se Andrić pokušavao, do zadnjeg trena, izboriti za svoj, ne nacionalni, lokalni ili zapadno-civilizacijski, nego vlastiti prostor djelovanja.

U prilog takvom čitanju idu i suvremene tendencije vraćanja instancije autora u teorijsko promišljanje. Kao što opisuje Sean Burke u knjizi The Death and Return of the Author, Barthes je možda ubio autora, ali je to učinio kako bismo ga mi mogli danas ponovno uskrisiti u drugom obliku. Ne više kao glas koji apsolutno posjeduje tekst, lebdi nad njime i precrtava ga kao presliku vlastite intencije, nego kao samo jednu od silnica koja se prelama tekstualnim poljem.

Zasigurno bi uzimanje u obzir mogućnost implicitnog autora koji se reflektira u određenim segmentima teksta u ovom slučaju i te kako obogatio književna djela novim mogućim interpretacijama.

Analiza Andrićevih tekstova uglavnom je išla u smjeru manje strukturalističkih, ali najviše naratoloških tumačenja koja su se usredotočavala na Andrićev odnos prema priči i pričanju, natkrivena kao kišobran-konceptom svime onime što je Andrić izgovorio o priči prilikom dodjele Nobelove nagrade.

Analiza Andrićevih tekstova uglavnom je išla u smjeru manje strukturalističkih, ali najviše naratoloških tumačenja koja su se usredotočavala na Andrićev odnos prema priči i pričanju, natkrivena kao kišobran-konceptom svime onime što je Andrić izgovorio o priči prilikom dodjele Nobelove nagrade

Pregled znanstvenih radova publiciranih u protekla dva desetljeća, na regionalnim znanstvenim skupovima, jasno ukazuju na dominaciju postkolonijalne teorijske perspektive kada je u pitanju znanstvena elaboracija Andrićevog rada. Krhotine identiteta i ostataka kojih se dominantna kultura nikada ne rješava, kao fragmenti subalternog glasa, u središtu su zanimanja takvih radova i doista je moguće pronaći mnoštvo tekstualnih primjera koji bi argumentirali takav pristup.

Međutim, mogućnost čitanja tih fragmenata i hibridnih konstrukcija kao destabilizirajućeg potencijala usmjerenog prema konceptima nacionalnog identiteta i kanona ipak nije dovoljno iskorištena. Slučajan previd, ili strah od sukoba s dominantnim paradigmama i njihovim čuvarima, ostaje nam samo nagađati.

Još jedan razlog zbog kojeg je potrebno reakitvirati spomenuta pitanja jest zanimljiva pojava sve brojnijih autora koji slijede sličan model autorskog pozicioniranja i čije se poetike mogu definirati sličnim obrascem. Kao da se u suvremenoj književnosti, ovdje konkretno suženoj na bosansko-hercegovačku i hrvatsku, pojavio cijeli niz kopiladi i izroda koji su se usudili usprotiviti nametnutim identitetskim okvirima, a pored toga i isprovocirati temeljne postavke nacionalnih kanona, naravno onako kako ih vidi esencijalističko-tradicionalistička škola.

Neki od njih djelomično u sukobu s pozicijama moći, neki povučeni i rezignirani, a neki aktivistički uključeni u dekonstrukciju nacionalističkih paradigmi, na tekstualnom planu jednako realiziraju poetički obrazac koji je Zdenko Lešić nazvao ”pripovjedačkom Bosnom”. Riječ je o Miljenku Jergoviću, Josipu Mlakiću, Igoru Štiksu i jednim dijelom opusa Ivici Đikiću.

Termin ”pripovjedačke Bosne” ovdje bih zamijenio konkretnijim oblikom koji se kod spomenutih autora realizira na razini sadržaja i forme, a to je famozni ”bosanski fatalizam”. Naime, osim stilskih karakteristika, taj termin je obuhvatniji u smislu da osim strukturnog nosi i određeni sadržajni kapital, na višoj i nižoj razini (to jest, od najučestalijih motiva, do objedinjujućeg svjetonazorskog gledišta).

Iako kao kolokvijalni pojam često korišten, ali rijetko teorijski elaboriran, za početak bi se moglo reći kako se radi o najmanje dva konstitutivna elementa fatalizma: cikličko shvaćanje vremena i doživljaj prostora kao nasljednika tragedije. I doista, od Andrića, preko Jergovića, do Mlakića, moguće je pronaći dovoljno primjera teksta kojima bi se argumentirao stav kako prevladava kružno shvaćanje vremena. Ono ne protječe linearno, nego se ponavlja, prstenasto zatvara, tako da je kraj ujedno početak istog puta.

Ratni i post-ratni devastirajući procesi središnje su obilježje tog konteksta, pa tako i obrazac ”bosanskog fatalizma” nije moguće dekodirati bez poznavanja odnosa te izvanknjiževne činjenice. Tu je, dakako, i cijeli niz popratnih procesa s kojima taj obrazac izravno ulazi u sukob, a to je pojačan ideološki pritisak za nacionalnim svrstavanjem u cilju konsolidacije kolektivnih identiteta, naravno, s neizostavnim antagonizmom prema susjednom identitetu

Iako se ovaj element čini gotovo u paradoksalnom odnosu prema Andrićevim romanima Travnička kronika i Na Drini ćuprija koji i naslovom i prividnim tekstualnim pozicioniranjem sugeriraju kroničarski, a pa prema tome i linearni, odnos prema povijesnoj temi, pomnije čitanje će pokazati drugačije.

Za roman Na Drini ćuprija bi se tako moglo reći da se kružno vrijeme realizira u četiri manja prstena koja su još k tome popunjena motivima kojima se ponavljaju, poput vatre ili požara. Kod suvremenih autora je to najčešće ostvareno spajanjem tema iz Drugog svjetskog rata i rata devedesetih, kao što je Mlakićev roman Živi i mrtvi, Jergovićev Gloria in excelsis i Štiksov Elijahova stolica.

Također, dokinut je Drugi kao neprijatelj u ovim tekstovima, ipak, prevladavajuće ratne i post-ratne tematike, te je sav antagonizam prebačen na prostor. To je taj prostor uklete Bosne na kojem se, po nekom tajanstvenom zakonu, generiraju nesreće unutar kojih je pojedinac samo objekt okrutne igre sudbine. Nije u pitanju samo geografski, nego i imaginarni prostor koji se proteže preko fizičkih granica i ne ostavlja mogućnost bijega.

Tim sadržajno-formalnim obrascem ”bosanskog fatalizma” na tragu smo onoga što Frederic Jameson naziva protopripovijetkom. Razlika je u tome što je Jamesonov obrazac nešto šireg značenja, u smislu kolektivne pripovjedne fantazme koja ima uporište u određenom političko-sociološko-kulturološkom kontekstu.

Obrazac ”bosanskog fatalizma” proizlazi iz književnog teksta kao uporišta i za sada nedostaju argumenti koji bi ga proširili u trans-diskurzivnom smislu. Ali, isto tako, čak i ovakav obrazac pokazuje stabilnu ucijepljenost u određeni politički, sociološki i kulturološki kontekst.

Ratni i post-ratni devastirajući procesi središnje su obilježje tog konteksta, pa tako i obrazac ”bosanskog fatalizma” nije moguće dekodirati bez poznavanja odnosa te izvanknjiževne činjenice. Tu je, dakako, i cijeli niz popratnih procesa s kojima taj obrazac izravno ulazi u sukob, a to je pojačan ideološki pritisak za nacionalnim svrstavanjem u cilju konsolidacije kolektivnih identiteta, naravno, s neizostavnim antagonizmom prema susjednom identitetu.

Taj susjedni identitet, bez obzira na svoju poziciju međusobne prožetosti i ovisnosti, demoniziran je i predstavljen kao suma isključenih negativnih karakteristika vlastitog identiteta.

Kako su proteklih par desetljeća u suvremenom kulturno-političkom prostoru regije dominantni procesi re-konceptualizacije nacionalnih identiteta na modernističkim (a ne postmodernističkim) i tradicionalnim postavkama, a u skladu s time i reaktivacije pitanja pripadnosti živućih i nekadašnjih, političkih i kulturnih, autoriteta kako bi se u kaosu hibridnih formi raščistilo tko je doista ”naš”, a tko ”njihov”, tako su se i intenzivirala propitkivanja Andrićeve nacionalne pripadnosti

Takvo pozicioniranje identiteta, prema sustavu razlika gdje bez drugoga i distance prema njemu nema uporišta ni za vlastitu konstrukciju, provocirano je na književnoj i izvanknjiževnoj razini od strane navedenih autora upravo dokidanjem drugoga. Time su i autori i njihovi tekstovi prošli cijelu skalu stupnjeva recepcije: od uvreda, polemika, diskreditiranja na osobnoj razini, do pozicije moćnih centara u kulturnom polju koji imaju utjecaja na njegovu dinamiku, pa na kraju i tržišno isplativog književnog recepta koji je imao svoja razdoblja dominacije na književnim ljestvicama.

Jedan od rijetkih, ustrajnih i hrabrih pokušaja da se odabrane autore teorijski tretira na način drugačiji od ustaljenog, a koji nekada i nasilno zatvara autore u skučene paradigme nacionalne književnosti, jest Zvonko Kovač sa svojim prijedlogom interkulturnog pristupa.

Ovdje se čini još zanimljiviji onaj model koji nudi Pierre Bourdieau, a to je model književnog polja. Neovisno o administrativnim i proizvoljnim kulturnim granicama koje se nameću kao prirodne, Bourideu na primjeru francuskog modernizma pokazuje kako se formiraju književna polja unutar, preko i između nacionalnih književnosti jednostavnom činjenicom da određeni korpus tekstova postaje dijelom jedne dinamične cjeline koja na njih utječe vlastitim mehanizmima i unutar kojeg postoji diferencijacija, mehanizam međuovisnosti, ali i odnosa sa širim društvenim poljem.

Ono što je još značajnije, Bourdieu pokazuje kako estetički lom koji otvara novo polje pokazuje podudarnosti s političkim i etičkim lomom. Teza koju je ovdje moguće postaviti jest da se, konkretno, između hrvatske i bosansko-hercegovačke književnosti može govoriti o književnom polju koje je ucijepljeno između dva kanona i unutar kojeg se treba odvijati interpretacija Andrićevih (s tim da njegova djela otvaraju još neka književna polja), Jergovićevih, Mlakićevih, Štiksovih i Đikićevih tekstova.

Etički i politički lom koji otvara to polje je sasvim jasan: radio se o tekstovima koji su krajem devedesetih krenuli s pozicije margine kada su u pitanju simbolička dobra, koristeći tržište a ne institucionalnu potporu kako bi se izborili za svoj prostor. Do kakve-takve akademske valorizacije i premještanje u središte kulturno-književne scene proći će još desetljeće i više.

Ako pođemo od jednostavne konstatacije kojoj ne treba dodatna elaboracija, a to je postojanost jasne povezanosti na liniji identitet-ideologija-koncept nacionalne književnosti-kanon-koncept nacionalnog identiteta, o čemu je u domaćem kontekstu dovoljno pisala Marina Protrka Štimec, onda su nam uočljivije poveznice odabranih autora jer prilikom čitanja u tom ključu razotkrivaju nam se njihove subverzivne taktike.

Ti autori će graditi identitet prema formuli Stuarta Halla, kao privremene točke identifikacije na temelju nestabilnih elemenata kao što je osobno, a ne kolektivno, iskustvo; popularna kultura, a ne etno-nacionalni narativi. Dokidat će drugoga dovodeći likove u paradoksalne situacije preklapanja, komediju zabune, ili ironiziranja tradicionalnih postavki na kojima su temeljili svoj identitet (kao što su religijski elementi i postavke koncepta krvi i tla).

Sav je antagonizam prebačen na prostor. To je taj prostor uklete Bosne na kojem se, po nekom tajanstvenom zakonu, generiraju nesreće unutar kojih je pojedinac samo objekt okrutne igre sudbine. Nije u pitanju samo geografski, nego i imaginarni prostor koji se proteže preko fizičkih granica i ne ostavlja mogućnost bijega

Likovi će sebi objašnjavati rat alegorijom sa stripom ili televizijskom sapunicom, a ne povijesnom dužnošću; pokretati bitke zbog bivših ljubavi ili kutije cigareta, a ne ugroženosti od krivovjernika; hrabriti se pop-ikonama, a ne vjerskim ikonama, i tako dalje.

Ovo su samo neke od književnih taktika, uočljive jednako kod suvremenih autora i u Andrićevim tekstovima, a koje, kao i kod Andrića, treba dovesti u vezu s izvanknjiževnim njihovim djelovanjem.

Ti autori odbijaju svrstavanje u jedan nacionalni kanon, kao što uspješno odbijaju zamke nacionalnog opredjeljenja. Kako što kaže Jergovićev pripovjedač, ponavljajući pritom stav koji je sam autor iskazao u brojnim medijskim istupima, književnost nije nogomet da je moguće igrati samo za jedan tim i po tom pitanju se nužno opredijeliti.

Osobom, djelom, tekstovima i iskustvom unutar obje književnosti, s čitateljima i kritičkom recepcijom koja je podjednaka s obje strane granice, doista je teško pronaći jednostavan kategorički aparat kojim bi se spomenute autore zatvorilo bez ostatka, osim predloženim književnim poljem.

A to je pozicija koja će im kod, i dalje prisutne, struje književnog establišmenta i javnosti osigurati povlašteni položaj kopiladi i izroda.
*

(Esej je objavljen u emisiji Pojmovnik postjugoslavenske književnosti Trećeg programa hrvatskog radija, prenijet je na portalu Strane.ba a mi ga preuzimamo s portala Jergovic.com).

> Svi tekstovi ovog autora