Biti ustaša ili partizan?

U petak 8. svibnja ćemo obilježiti 70. godišnjicu kapitulacije Njemačke u Drugom svjetskom ratu koji, treba pojasniti zbog mladih čitatelja, tada nije završio niti u Europi niti u Aziji. Što se Hrvata tiče, on je završio 15. svibnja 1945., na tzv. Bleiburškom polju: ustaški zločinci su naime ubijali pred sobom sve do tada, dok nisu bili prisiljeni položiti oružje pred Trećom jugoslavenskom armijom i osobito njenom 51. vojvođanskom divizijom. Drugi je svjetski rat, započet 1. rujna 1939. Hitlerovom invazijom Poljske, završio 2. rujna 1945. na američkom bojnom brodu USS Missouri, u Tokijskom zaljevu, kada je formalno potpisana japanska bezuvjetna kapitulacija, koja je bila objavljena 15. kolovoza.

Ali u Europi važan je 8. svibnja 1945. kao dan kada je formalno završio rat. Tada, kasno navečer, u Karlshorstu potpisana je kapitulacija Njemačke pred snagama SSSR-a. Njemačka je vojska nakon više od pet godina doživjela potpuni slom, pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima.

Pobjedu nad fašizmom, to želim reći, nema smisla proslavljati ukoliko ne odlučimo postići potpunu političku slobodu, što se neće dogoditi bez znanja o vlastitoj odgovornosti. Ovo se tiče i onih koji bi trebali progovoriti o zločinima na strani pobjednika nakon Drugog svjetskog rata, o tzv. komunističkom teroru, dakle i o nama u Ligi antifašista

Važan je bio 25. travnja jer su se sovjetske i američke trupe spojile kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku napola. U isto vrijeme otpočela je bitka za Berlin, tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo (30. travnja popodne, u svom bunkeru kod Reichstaga), a sam Berlin predao se 2. svibnja. Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja potpisom predaje u francuskom Reimsu.

Načelnik Operativnog odjela Vrhovnog zapovjedništva Njemačkih oružanih snaga general-pukovnik Alfred Jodl potpisao je tada pred zapadnim saveznicima akt o bezuvjetnoj kapitulaciji svih njemačkih zračnih, kopnenih i pomorskih snaga, koji je stupio na snagu sljedeći dan, 8. svibnja. Taj dan se, ponavljam, potpisala kapitulacija pred snagama maršala Žukova, ali se to po ruskom vremenu dogodilo 9. svibnja i zato se taj datum smatra Danom pobjede. Toga dana, ali 1950., Robert Schuman je objavio čuvenu Deklaraciju (kojom se zalaže za ukidanje neprijateljstva između Francuske i Njemačke, što je bila okosnica za formiranje buduće Unije), a od 1985. se 9. svibnja slavi i kao Dan Europe.

Centralna hrvatska proslava Dana pobjede dogodit će se u subotu, 9. svibnja 2015., u KD Vatroslav Lisinski u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (u čijem se predsjedništvu nalazim, iako ne znam koliko još dugo), a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i Vlade RH (ne i hrvatske Predsjednice kojoj je pokroviteljstvo ukinuto zbog njena revizionizma i vrijeđanja antifašizma). Mi ćemo tada obilježiti ”70. godišnjicu pobjede nad fašizmom” i važno nam je da se ta prigoda tako nazove.

Danas ću pojasniti i zašto.

Dana 10. travnja 1941. u 16 sati (prema kasnijem priznanju Slavka Kvaternika) pronjemački orijentirani ustaški eksponenti u Zagrebu,  ohrabreni ulaskom njemačkih snaga u Zagreb (jer je Pavelić bio duboko u Italiji, a Mussolini je još okupljao razbacane ustaše), pokušavali su prinuditi Vladka Mačeka da postane novi šef države koja će se tada proglasiti. Na Mačeka su vršili pritisak i njemački general Edmund Veesenmayer koji je svojim trupama ušao u Zagreb i predstavnik Gestapoa.

Kao što znamo, Maček nije pristao. Kako se on formalno nije otcijepio od Simovićeve vlade koja je i propala u Beogradu nakon napada Hitlera na Kraljevinu, a Kvaterniku se žurilo da toga dana objavi osnutak države, jer je sve već bio dogovorio s Nijemcima, tražio se način osiguranja ”kontinuiteta volje naroda” i ”legaliteta vodstva”, odnosno da proglašenje nove države ”ne bude revolucionarni akt nego akt koji proizlazi iz volje i naroda i njegovih predstavnika”. Naime, sve je pucalo po šavovima a NDH je već bila proglašena, iako ne de iure, 8. travnja u Bjelovaru od strane ustaškog aktiviste dr. Julije Makanca.

Maček nije pak želio dati legitimitet državi koja je od početka bila zamišljena kao marionetska nacistička struktura. Ali je u dogovoru s kolegama iz HSS-a podržao ”novo stanje” tako što je prihvatio da se izjavi kako vlast predaje Kvaterniku. Kao što znamo, NDH je dogovorena u 16 sati i 10 minuta a proglašena preko radijskog govora Slavka Kvaternika 10. travnja 1941. u 17 sati i 45 minuta:

”Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska!

Činjenica da je većina rodoljuba omogućila pobjedu nad fašizmom, a naglašavam ovo ”nad fašizmom” jer sam pokazao da je fašizam (ne samo u smislu istovjetnog poretka u Italiji već i kao spoj totalitarizama desne provenijencije) proizveo i održao tzv. NDH, ne oslobađa naciju od potrebe da priznamo da je barbarstvo rata zahvatilo sve, manje ili više

Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika!

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!”

Odmah nakon toga je pročitana Mačekova poruka o lojalnosti, vrlo važna jer je bio predsjednik najjače hrvatske političke stranke i potpredsjednik jugoslavenske vlade.

Podsjetimo je se: ”Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vodja nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historiskom i geografiskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, obćinske načelnike i odbornike itd. da iskreno suradjuju s novom narodnom vladom. S poštovanjem, Vladko Maček.”

Na granici je, prema dogovoru, čekala njemačka oklopna divizija koja je u grad Zagreb ušla 10. travnja u 19 sati i to kako bi se fašistima uputila jasna poruka da nisu oni, već Hitler, stvorili hrvatsku državu. Ali Kvaternik je imao veliki problem, a to je bio dogovor Ante Pavelića i Benita Mussolinija oko predaje većeg djela Hrvatske fašistima. Naime, vodila se bitka o interesima Hitlera i Mussolinija nad razorenom Jugoslavijom.

Toga 10. travnja 1941. Pavelić pokušava grčevito saznati što se događa u Zagrebu. Sutradan, 11. travnja, Mussolini ga prima i zahtijeva potvrdu ranije datih obaveza Italiji. Oba diktatora zaključuju da će u vezi Njemačke biti ”problema oko Dalmacije” i zato Pavelić već dan nakon proglašenja NDH sluganski predlaže personalnu uniju Hrvatske i Italije ili federalizaciju obiju zemalja. Tek tada Pavelić sa oko 200 svojih ustaša dobiva odobrenje za polazak u Hrvatsku.

Mussolini još nije znao za Hitlerovu odluku da uskoro kreće u napad na SSSR i da će samo zbog toga prepustiti Italiji prioritetni utjecaj u Hrvatskoj. Još tada nije jasno da će Pavelić i biti čelnik države. Nemam ovdje mjesta za širu elaboraciju, ali ključni su događaji između 13. travnja u dva u jutro, kada Pavelić stiže u Sušak, i negdje oko 19 sati, kada ga kod Duge Rese ”preuzimaju” Nijemci. Ponavlja tada Pavelić njemačkom generalu Veesenmayeru da su Hrvatska i Njemačka već bili saveznici u Prvom svjetskom ratu, da Hrvati nisu Slaveni već gotskog porijekla, dakle čisti arijevci, te da će NDH od sada lojalno surađivati s Trećim Reichom.

Sutradan, 14. travnja, Pavelić nudi ostatak Hrvatske Nijemcima jer je Dalmaciju, jadranske otoke i Primorje već dao Italiji, što će se legalizirati 19. svibnja 1941. u Rimu. Naime, po tom dogovoru Pavelić poklanja i Split i Trogir (što nije bilo u prvotnom paketu), pa je Mussolini dobio gotovo cijelu Dalmaciju, i to oblasti Zadra, Šibenika, Splita, otok Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet, Boku, dijelove Primorja i Gorskog kotara. Znamo i to da je odmah nastao teror, a masovna strijeljanja rodoljuba su krenula najprije u Benkovcu, Šibeniku, Splitu, Vodicama, itd.

Poslije Rima Pavelić odlazi na poklonjenje Hitleru u Berghof i tu padaju odluke o prepuštanje Međimurja i Prekomurja Mađarskoj, dok pitanje Baranje i Bačke, koje su Mađari okupirali, ustaše uopće ne spominju, kao da ih se to više ne tiče. Na konferenciji u Zagrebu 4. lipnja 1941. donesena je odluka o preseljenju Srba iz NDH preko Drine u Srbiju. Ostale će se eliminirati ili asimilirati. U planu je bilo uništiti ili preseliti 1,8 milijuna Srba, koliko ih je tada bilo na području NDH.

Pavelićeva marionetska vlada potpisala je u Veneciji 15. lipnja 1941. pristup Trojnom paktu, zatim je 25. studenog 1941. potpisala i pakt protiv Kominterne te objavila rat SSSR-u, da bi rat Engleskoj i Americi bio objavljen 14. prosinca 1941.

Na granici je čekala njemačka oklopna divizija koja je u grad Zagreb ušla 10. travnja u 19 sati i to kako bi se fašistima uputila jasna poruka da nisu oni, već Hitler, stvorili hrvatsku državu. Ali Kvaternik je imao veliki problem, a to je bio dogovor Ante Pavelića i Benita Mussolinija oko predaje većeg dijela Hrvatske fašistima. Naime, vodila se bitka o interesima Hitlera i Mussolinija nad razorenom Jugoslavijom. Toga 10. travnja 1941. Pavelić pokušava grčevito saznati što se događa u Zagrebu. Sutradan, 11. travnja, Mussolini ga prima i zahtijeva potvrdu ranije datih obaveza Italiji

Ustaški je pokret esencijalno bio rasističke naravi te, iako se nije nazvao ni fašističkim ni nacističkim, u potpunosti se uklopio u novi europski poredak koji su proklamirale Sile osovine. Ustaše su bili šovinisti, a tzv. NDH nije bila ništa drugo nego kvislinška tvorevina Mussolinija i Hitlera, dok je Ante Pavelić došao na vlast tek trgovinom i/ili prodajom vitalnih interesa hrvatskog naroda. Tek kada je svečano obećao i Talijanima i Nijemcima da će se držati obećanja, dopušteno mu je da uđe u Zagreb i to je učinio noću sa 14. na 15. travnja, to jest, u prvim satima 15. travnja, kao kakav razbojnik ili lopov, jer se bojao reakcije građana koji su već znali za izdaju.

Odmah je nastupio teror. Usred toga ambijenta straha, represije i odmazde tzv. NDH i sam Pavelić su dobili najveću potrebnu pomoć u obliku blagoslova od strane kasnije osuđenog ratnog zločinca zagrebačkog nadbiskupa Aloizija Stepinca koji je izjavio, znajući da je istoga časa, 10. travnja, krenula odmazda prema Srbima, sljedeće:

”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Nadbiskup Stepinac u članku “S nadom u bolju budućnost”, Katolički list, Broj 32/1941.).

Prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, 16. travnja, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o “najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”, zaključuje: “Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” (KL, Br. 17 /1941., str. 197-198.).

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putovima od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Ali o tom i takvom Stepincu, sasvim suodgovornim za zločine ustaša, drugom prilikom.

Ovdje ću samo dodati nešto što Josip Bozanić i ekipa sustavno prešućuju (a ima toga prešućivanja jako puno!!): O istarskom svećenstvu na čelu s Božom Milanovićem važno je spomenuti zahtjev ”Staleške organizacije svih hrvatskih svećenika za Istru” Savezničkoj komisiji za razgraničenje od 19. ožujka 1946. – ”da se sva Istra i Julijska krajina priključe Jugoslaviji”. (Istra i Slov. Primorje, 1952. str. 503.) I njegov poznati odgovor u Parizu: ”Režimi dolaze i odlaze, a granice se stvaraju za vijekove!” Nadbiskup Stepinac odbio je takvu podršku dati Istri, Rijeci, Zadru i otocima – služeći papi Piu XII. i njegovoj politici pomaganja talijanskih imperijalista.

Ovu kolumnu želim zaključiti s nekoliko konstatacija i jednim pitanjem.

Tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je bila marionetska država Sila osovine. Teritorij je rasprodan. Pavelić je proveo genocid nad Srbima i Romima, teror nad nepoćudnih Hrvatima i dio holokausta nad Židovima.

Do koje se mjere može govoriti o kvislinškom ustaškom režimu kazuje i ovo: Nijemci nisu ozbiljno shvaćali neovisnost NDH, nego su se na njene strukture oslanjali kao na pomoć svojoj okupaciji. Na području NDH novačili su Nijemci lokalno stanovništvo za svoje vojne postrojbe, te su od tako unovačenog osoblja formirali čak 5 divizija vojske (tzv. legionarske postrojbe) – pod zapovjedništvom njemačkih časnika, uz njemački kao zapovjedni jezik i u cijelosti pravno podvrgnute Njemačkoj. Te su divizije bile angažirane u okupiranju teritorija i protupartizanskim djelovanjima.

Prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o “najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”, zaključuje: “Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!” (KL, Br. 17 /1941., str. 197-198.)

Uz djelatnost njemačkih obavještajnih službi i vojne žandarmerije koja je bila prisutna još od početka okupacije, od 1943. godine osnovana je od lokalnog stanovništva tzv. Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj pod izravnom kontrolom policijskih vlasti Njemačkog Reicha (32.000 pripadnika, 1944. god.). Troškovi tih vojnih i redarstvenih postrojbi, te drugi troškovi okupiranja naplaćivali su se iz proračuna NDH. Wehrmacht i SS su na području NDH novačili i osoblje za vojne postrojbe kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su bile angažirane na Istočnom bojištu.

Od svega toga nas je spasila uspješnost narodnooslobodilačke borbe, vještina Josipa Broza Tita i njegovih suboraca te revolucionarni duh koji je zahvatio većinu naših ljudi.

Da nije bilo NOB-a, ne bi bilo ni Hrvatske, ona bi ostala raskomadana. Svakako pročitati knjigu Franje Tuđmana ”Rat protiv rata” (Zora, Zagreb, 1957.).

Svima koji oštre kame u marginalnim televizijskim emisijama Z1, Vinkovačke TV, Osječke TV i slično, na furioznim desnim portalima i pokojem tjedniku desničarske debilane posvećujem subotnju proslavu i najavljujem da im Liga antifašista neće ostati bez odgovora.

Glavni urednik katoličkog tjednika Glas Koncila Ivan Miklenić na jednoj je takvoj nacionalističkoj seansi (emisija ”Markov trg”, emitirana 20. travnja 2015., o kojoj se može reći toliko da je uređuje i vodi lik koji smatra da se o duhovnim vrednotama i pravilnim življenjem kršćanstva treba razgovarati baš s Ivicom Pašalićem) izjavio da ”danas nigdje na svijetu ne postoji antifašizam kao pojam” i da je to ”izmišljotina kriptokomunista i neprijatelja Republike Hrvatske” (valjda smo to svi mi predvođeni bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i norveškim veleposlanikom Henrikom Ofstadom).

Miklenić bi sasvim sigurno podržao ustaše, ali da se mene pita, ja bih 1941. odabrao partizane.

Baš me zanima što bi, kada bi sve znali i sve razumjeli, preferirali ili smatrali ispravnim svi hrvatski građani. Da li bi informirana većina izabrala ustaše ili partizane?

Pošto je to još nejasna stvar, ova naša prevažna obljetnica 9. svibnja 2015. zaslužuje pravu pozornost.

Da parafraziram Karla Jaspersa: svaki Hrvat, bez iznimke, sudjeluje u političkoj odgovornosti. Sve nas pogađa i moralna krivnja. Dužni smo sudjelovati u ispravljanju nepravdi koje valja dovesti u pravnu formu.

Samo neprestano nastojanje na razumnom iznošenju činjenica, mogućnosti i opasnosti može nas učiniti podobnima sudjelovati u stvaranju novoga društva. Iako ne moramo priznati nikakvu instancu osim vlastite savjesti, imamo povoda da sami sebe ispitujemo moralnim uvidom. Osobito se to tiče nas koji smo kršćani, ako jesmo, jer su kršćani izdali Evanđelje, kako u Drugom tako i u Domovinskom ratu.

Miklenić bi sasvim sigurno podržao ustaše, ali da se mene pita, ja bih 1941. odabrao partizane. Baš me zanima što bi danas, kada bi sve znali i sve razumjeli, preferirali ili smatrali ispravnim svi hrvatski građani. Da li bi informirana većina izabrala ustaše ili partizane? Pošto je to još nejasna stvar, ova naša prevažna obljetnica 9. svibnja 2015. zaslužuje pravu pozornost

Činjenica da je većina rodoljuba omogućila pobjedu nad fašizmom, a naglašavam ovo ”nad fašizmom” jer sam pokazao da je fašizam (ne samo u smislu istovjetnog poretka u Italiji, već i kao spoj totalitarizama desne provenijencije) proizveo i održao tzv. NDH, ne oslobađa naciju od potrebe da priznamo da je barbarstvo rata zahvatilo sve, manje ili više.

Pobjedu nad fašizmom, to želim reći, nema smisla proslavljati ukoliko ne odlučimo postići potpunu političku slobodu, što se neće dogoditi bez znanja o vlastitoj odgovornosti. Ovo se tiče i onih koji bi trebali progovoriti o zločinima na strani pobjednika nakon Drugog svjetskog rata, o tzv. komunističkom teroru, dakle i o nama u Ligi antifašista.

Treba ispraviti nepravdu iako nismo pravno odgovorni. Hrvatska je pod ustaškim režimom bila tamnica. To je za mnoge bila i u razdoblju nakon 1945. Postoje olakotne okolnosti, ali nas one ne oslobađaju obaveza da donesemo ispravne sudove. Čim prije, tim bolje.

Razlikujmo uzrok i krivnju. Uzrok je slijep i nužan, krivnja vidi i slobodna je.

Ja želim vidjeti sve i biti uvijek slobodan.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora