Hrvatska je u odnosnu na Grčku neprepoznatljiva

O čemu govorimo kad govorimo o Grčkoj? O “narodu patoloških lijenčina”, kako Grke naziva njemački jurišni tabloid Bild, o “urbaniziranim čobanima koje treba naučiti pameti” i “Srbima koji ne govore srpski”, kako ih, još maštovitije, nazivaju anonimni komentatori po najuglednijim hrvatskim informativnim portalima, ili su Grci neradnici koji ne plaćaju porez, a na kraju godine primaju trinaestu i četrnaestu plaću plus naknadu za redovni dolazak na posao, kako to pišu hrvatski ekonomski analitičari i kako se već mjesecima, poput kapljične infekcije, prenosi po balkanskim krčmama i kavanama sjeverozapadno od Soluna.

Jesu li Grci novi Židovi pod njemačkim terorom, kako to govori bivši slovenski ministar obrazovanja Gregor Golobič ili se na izvještavanju o grčkom slučaju radi o “postdemokratskom anesteziranju javnog mnijenja”, pri kojem su mediji prešli na “model terapeutskog novinarstva – koje se zajedno s političkom klasom brine za blagostanje potrošača, a ne građana”, kao što tvrdi najveći živi njemački filozof Jürgen Habermas?

Govori li krivo Amartya Sen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, kojemu se nipošto ne može prišiti ni da je marksist ni da je antiglobalist, koji politiku štednje koju Angela Merkel i famozna Trojka nameću Grčkoj uspoređuje s lijekom koji je mješavina antibiotika i otrova za štakore?

Jesu li Grci novi Židovi pod njemačkim terorom, kako to govori bivši slovenski ministar obrazovanja Gregor Golobič ili se na izvještavanju o grčkom slučaju radi o “postdemokratskom anesteziranju javnog mnijenja”, pri kojem su mediji prešli na “model terapeutskog novinarstva – koje se zajedno s političkom klasom brine za blagostanje potrošača, a ne građana”, kao što tvrdi najveći živi njemački filozof Jürgen Habermas?

Postoje činjenice koje se prešućuju jer ne odgovaraju ni njemačkoj viziji Europe, ni terapeutskom novinarstvu i potrošačkom blagostanju.

Prva: grčko zaduženje posljedica je odlučnosti njemačke kancelarke da se spase grčke banke i kooperativnosti tadašnje probriselske političke elite u Ateni s takvom po Grčku pogubnom politikom. Devedeset posto kreditnog novca otišlo je u banke, a jedva deset posto u strukturne reforme.

I drugo: u razdoblju u kojemu je Grčka slijepo slijedila naloge Bruxellesa, uključujući i samoubilačku politiku štednje i gušenje posljednjih preostataka žive privrede, njezin dug ne samo da se nije smanjio, nego je porastao za četrdeset milijardi dolara. To nije rezultat grčke politike – jer ona u ovom razdoblju, uglavnom, nije ni postojala – nego je rezultat europske, ergo njemačke politike. Ali i taj bi novac trebala vratiti Grčka.

Ima, međutim, i treće, o čemu se po europskoj periferiji i u Hrvatskoj također ne želi govoriti kada se tobože analizira grčki slučaj: ne samo da ne postoji način da se grčko gospodarstvo oporavi i rekonstituira radikalnom politikom štednje, nego čak i kada bi se to Božjom primisli dogodilo, i kada bi Grčka najednom postala ekonomski prosperitetna zemlja, ona nikada, ali baš nikada, ne bi mogla vraćati ovako nagomilane i strukturirane dugove.

Grčki dug ne može poslužiti tome da bude vraćen, ali može nečemu drugom: višedesetljetnom bivanju i propadanju društva u preddemokratskom stanju, pri čemu bi kreditori i njihovi politički pokrovitelji iz Europe postali praktični vlasnici zemlje, onako kako su u posljednjih pedesetak godina znali biti, i još uvijek jesu, vlasnici pojedinih afričkih država, u kojima ne moraju voditi računa ni o demokraciji, ni o fer poslovanju, ni o elementarnim ljudskim pravima.

Mnogi se i ovih dana nastavljaju čuditi i pitati što je zapravo bio smisao grčkoga referenduma. To čuđenje je, također lažno, terapeutsko, da ugodi potrošaču… Grčka je ogromnom većinom glasova – jer je 60 posto ogromna većina, pogotovo u situaciji u kojoj su glasači bili sustavno zastrašivani da će pomrijeti od gladi ne kažu li da – odbila da se pretvori u afričku zemlju i da prihvati perspektivu potpunog beznađa.

I još nešto: ovim referendumom Aleksis Cipras postaje najmoćniji političar Europe, među onima koji su moć ostvarivali isključivo političkim, a ne ekonomskim i vojnim sredstvima.

Grčki dug ne može poslužiti tome da bude vraćen, ali može nečemu drugom: višedesetljetnom bivanju i propadanju društva u preddemokratskom stanju, pri čemu bi kreditori i njihovi politički pokrovitelji iz Europe postali praktični vlasnici zemlje, onako kako su u posljednjih pedesetak godina znali biti, i još uvijek jesu, vlasnici pojedinih afričkih država, u kojima ne moraju voditi računa ni o demokraciji, ni o fer poslovanju, ni o elementarnim ljudskim pravima

Ciprasova snaga u tome je što ima apsolutnu demokratsku verifikaciju svoga stvarnog i simboličnog mandata. On nikoga nije zastrašivao, nije gušio slobodu javne riječi, niti je gasio novine i televizijske programe. Njegovi protivnici, međutim, nudili su Grčkoj “tehnokratsku” vladu, umjesto one izabrane, demokratske.

Da skandal bude potpun, činili su to vladajući njemački političari.

Što bi moglo da znači kada se iz velike države maloj državi nudi ta vrsta ortaštva i dogovora? I u čemu bi se, suštinski, razlikovala grčka “tehnokratska” vlada od vlade generala Pinocheta u Čileu 1973? U tome što bi se bez tenkova postiglo ono što se u Čileu postiglo tenkovima i koncentracijskim logorima?

Nudi li Cipras alternativu? Što je njegov prijedlog, pitaju se u Berlinu i Bruxellesu, cinično najavljujući humanitarnu pomoć Grčkoj?

Zar grčki prijedlog nije ono isto čemu su Grci prethodno rekli ne, mudruju tabloidni eksperti diljem Europe. Hoće se reći da Siriza ne zna što bi htjela, nego samo pravi nered po Europi.

Ali nije na Ciprasu i na Sirizi da pronalaze rješenje problema, nego je to na onima koji su u stvaranju problema sudjelovali, zajedno s danas poraženim i minoriziranim probriselskim grčkim političkim elitama, lijevim i desnim. Na Sirizi je bilo samo da kaže ne onom što je Grčku do sada vodilo u propast.

Sve drugo je na Europi.

Ali pri tome treba imati na umu kako grčki slučaj ne može ostati u okvirima ekonomskih, ili još niže – bankarskih razmatranja.

Grčka je prije svega drugog politički slučaj. To i jest razlog što u pametnim novinama, kakve su Süddeutsche Zeitung, o Grčkoj piše Habermas, koji nije ekonomist, dok se u zloćudnim novinama, kakav je tradicionalno Bild, za mišljenje pitaju – ekonomisti.

Grčko ne na referendumu i nije odluka koja se tiče ekonomije, to čak nije ni odbijanje da se vraćaju nerazumni dugovi, nego se radi o izrazu političke samosvijesti.

Što bi moglo da znači kada se iz velike države maloj državi nudi ta vrsta ortaštva i dogovora? I u čemu bi se, suštinski, razlikovala grčka “tehnokratska” vlada od vlade generala Pinocheta u Čileu 1973? U tome što bi se bez tenkova postiglo ono što se u Čileu postiglo tenkovima i koncentracijskim logorima?

Stoga, bude li Grčka žrtvovana na oltaru Europe, bude li, makar i simbolički, natjerana da se brine sama o sebi, ona više neće igrati onu političku ulogu koja je za današnji Berlin, London, Washington nekako podrazumijevajuća.

Grčka više neće biti tampon zona prema istoku, onom muslimanskom ili onom rusko-putinovskom.

A kako je Erdoganova Turska u političkom smislu izgubljena za Europu, tako bi u slučaju neopreznog postupanja ili daljih pokušaja afrikanizacije Grčke Atena mogla postati predgrađe Moskve i Damaska. A to je po briselske stražnjice nezgodnije od grčkih dugova.

Jedno od naročito budalastih pitanja koja hrvatski novinari već neko vrijeme postavljaju hrvatskim bankarima i ekonomskim analitičarima: je li u Hrvatskoj moguć grčki scenarij? Javnost biva smirena kad god čuje odgovor: nije moguć!

Hrvatski bankari i ekonomski analitičari Grčku i Hrvatsku vide isključivo kao dvije stare i dotrajale samoposlužne blagajne koje treba reformirati. O onome, pak, što se ne može obračunati u novcu upitani i ne razmišljaju. Zato što o tome ne znaju ništa ili zato što misle da se stanje svijeta i društva može svesti isključivo na novčarske odnose, dok je sve drugo topli zrak i teologija.

Ludo je i bahato Grčku vidjeti kao nešto što je beznačajnije, manje ili očajnije od Hrvatske. Naime, grčki scenarij za Hrvatsku bi bio poput Božjeg blagoslova, samo kad bi bio moguć. Takav scenarij podrazumijeva nacionalnu samosvijest kakva je iskazana na referendumu, a koja nije motivirana nacionalizmom ili šovinizmom i mržnjom prema manjinama.

Uostalom, Siriza je započela povijesno pomirenje s Turskom i Turcima, uvodeći na svojoj listi predstavnike turske zajednice u grčki parlament.

Hrvatska je neusporediva s Grčkom već i zato što je u odnosu na nju savršeno neprepoznatljiva.

A prepoznatljivost jedne zemlje tiče se, morat ćemo još jednom reći, jedino kulture. One naslijeđene, antičke i starogrčke, i one žive, novogrčke, koja živi kroz glazbu, književnost i film.

Ludo je i bahato Grčku vidjeti kao nešto što je beznačajnije, manje ili očajnije od Hrvatske. Naime, grčki scenarij za Hrvatsku bi bio poput Božjeg blagoslova, samo kad bi bio moguć. Takav scenarij podrazumijeva nacionalnu samosvijest kakva je iskazana na referendumu, a koja nije motivirana nacionalizmom ili šovinizmom i mržnjom prema manjinama

Grčku nije moguće anonimizirati, svesti na balkanski bantustan i na ljetno jebalište europskih penzionera, ali ni na europsku Kubu, gdje je sve tako egzotično i jeftino.

Uzgred, jedna od blentavijih legendi kojom se pokušavaju ozloglasiti Siriza, Cipras i Varufakis, a koja se ne prestaje širiti Europom, jest ona da se radi o neokomunistima i opasnim marksističkim gerilcima. Da je tako, krivce za prekomjerno zaduživanje bi u skladu s revolucionarnom pravdom izveli pred zid i strijeljali, dok bi banke koje su spašene državnim kreditima već bile nacionalizirane.

U skladu s orijentalnom tradicijom ove divne i kulturne europske zemlje, pogubljenima bi posjekli glave i poštom ih poslali u Berlin i Bruxelles. Tako bi to bilo da je Cipras onakav kakvim ga vide na Zapadu.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora