novinarstvo s potpisom
Brzopotezne ostavke sa slovenske strane nakon objavljivanja obavještajno snimljenih telefonskih razgovora o tijeku arbitražnog postupka između Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaljeva iliti Savudrijske vale, trebale bi, umjesto euforije i isforsiranog otkazivanja arbitražnog sporazuma, u službenom Zagrebu biti poziv na oprez.
U suprotnom, mogla bi to dugoročno biti Pirova pobjeda. Hrvatska bi ponovnim otvaranjem tog žarišta, koje se događa prema potrebi svih ovih 15 godina nakon odustajanja od političkog dogovora Račan-Drnovšek, praktički sa svim svojim susjedima osim Crne Gore imala ozbiljnih političkih i graničnih problema.
Sa Srbijom, kojoj znamo pokazivati europske mišiće, odnosi su na tankom ledu, pogotovo uoči svake godišnjice ”Oluje”, a Hrvatska osporava oko 50 od 138 kilometara granice duž Dunava. Iako je Beograd predlagao bilateralni dogovor oko najspornije Šarengradske ade, hrvatska je strana bila sklona odluku prepustiti Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, što će nakon ove afere sa Slovenijom postati upitno.
Prije neki dan je i mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto izjavio kako su ”odnosi Mađarske i Hrvatske na najnižoj razini do sada i to potkopava mađarske interese”. Napetosti su narasle za dugogodišnjeg spora između MOL-a i INA-e, kao i zbog propasti izgradnje plinske interkonekcije.
Također, sa Sarajevom se situacija uvijek usije do krajnjih granica na samo spominjanje gradnje Pelješkog mosta što uvijek iznova otvara i nikad zatvoreno poglavlje položaja Hrvata u BiH.
Zato bez obzira na snimku razgovora Sekoleca i Drenik, pogotovo ako je nisu presrele hrvatske obavještajne službe, treba biti oprezan s takvim danajskim darovima. Uostalom, zašto bismo vjerovali Sekolecu da mu je šef arbitražnog suda Guillaume rekao da je Slovenija na moru ”dobila sve što je htjela”.
Čak da mu je to i rekao, kako možemo biti sigurni da bi dični sudac žrtvovao svoj ugled i takav pravorijek i donio, pogotovo ako je ”impresioniran sporazumom Drnovšek-Račan”.
Jednostrano i brzopotezno raskidanje arbitražnog ugovora s hrvatske strane zbog jedne obavještajne snimke, koja može biti i podvala, sa slovenske će strane izazvati poznatu reakciju upiranja prstom krivice u službeni Zagreb.
Ne treba nakon iskustva svih ovih 25 godina sumnjati da je Slovenija već počela svoje diplomatske aktivnosti, te da su se one uvijek, bez obzira kako se zvao aktualni ministar vanjskih poslova, svodile na rupelovštinu. A zna se tko je Dimitrije Rupel.
Sjetimo se samo koliko je i na koje sve načine Slovenija blokirala pristup Hrvatske EU pravdajući to svojim interesima i potpirujući upravo priču o graničnom sporu. Blokadu Hrvatske osmislila je desna, Janšina, a provela lijeva, Pahorova vlada, i o njoj je bila postignuta puna suglasnost slovenske političke i intelektualne elite.
I koliko god pojedini hrvatski političari sebi pripisivali zasluge za otopljavanje odnosa s Ljubljanom, uz idilično i romantično fotografiranje, iz WikiLeaksove međunarodne diplomatske kloake jasno proizlazi kako je Washington Boruta Pahora prisilio na deblokadu hrvatskih pregovora.
Zato nam ne treba u ovom trenutku poziv na jedinstvo i domoljublje, a najmanje ratnohuškačka atmosfera, već diplomatska mudrost kako bismo nakon ovog ”Pirangatea” na kraju mi profitirali.
I tudi i tukaj.
(Prenosimo s portala Novoga lista).