Pomognimo bolesnima, nahranimo gladne i pokažimo ljudskost

Sjećam se jedne tužne scene. Delegaciju žena Vijeća Europe vodio sam u posjet našim izbjeglicama smještenim u zgradama vojarne u Črnomercu. Tek su stigle tamo iz Vukovara i istočne Slavonije. Bez prtljage i novca, bez pravog smještaja. Istina, imale su krevete i dobile hranu, u sobama se pojavio znak ženske brige za smještaj.

Namjera posjetiteljica bila je pokazati sućut i brigu. No nisu donijele ništa, nisu shvatile što se dogodilo, razumjele su vojne strane bitke, ali nisu očekivale zateći takav jad pristojnih žena koje su i tada pazile na čistoću i odjeću, uredne sobe i red.

Vidjele su suzne oči, ali nisu razumjele tihu optužbu koja je lebdjela u zraku. Zašto nam dolazite sada kad su ljudi pobijeni, kuće spaljene, a mi otjerane?

Sjećam se tihog jada žene čiji je muž okrutno ubijen u Stajićevu. Tiha, umorna žena priča jednostavnim riječima o mučenjima, silovanju…

Hrvatska nije za njih poželjna krajnja destinacija. Visoka nezaposlenost, težak jezik i zatvorene seoske zajednice, gradovi bez geta njihovih zemljaka vode ih dalje na Zapad. No neće proći dugo i javni parkovi, prigradski šumarci i kuće od kartona i najlona postat će njihov dom u okolici Osijeka, Zagreba, Dubrovnika ili Karlovca. Divljina Like i pustoš Korduna za njih će biti prilika za život, bar dok se ne pojavi nešto bolje. Vlada će nuditi šatore i kontejnere, no stići će vučja zima i traganje za spasom u gradovima

Gošće iz Nizozemske, Danske i Švedske slušaju takve priče, ali kao da se u njih ne žele uvući. To nisu njihovi životi, one žive u pristojnim zemljama, a ne tu gdje se dojučerašnji mirni susjedi kolju, zazivaju smrt i grozote. Za njih je to nadrealna groza, onakva kakvu djeca osjećaju pred strašnim pričama o zmajevima i demonima, o vješticama, strašnim pričama koje se zaborave i potisnu u neodređenu opomenu o demonskoj prirodi ljudi.

Njihova briga i razumijevanje djeluju površno. Ne razumiju suptilne finese razlika u jeziku, vjeri i politici. Ne razumiju što je vojska (JNA), a što dragovoljci; zašto su u toj vojsci bili i Albanci i Hrvati; ne razumiju krvoločne pjesme, naviku naših ljudi da krivce traže u prošlosti. Ne razumiju dramu ljudi koji nisu marili za politiku, ženili inovjerce, odgojili djecu u toleranciji, gradili kuće i za djecu jer nisu htjeli otići od doma. Izbjeglice i nisu otišle. Otjerane su.

U meni raste bijes zbog takve površne sućuti, prijedloga da sve prestane oprostom. Shvaćanjem da smo svi, bar pomalo, krivi. Ma nema zla u njihovom stavu. One ne razumiju tuđu muku. Nisu sudjelovale i nisu krive za naše odnose i probleme. Trude se, ali ne razumiju.

To nije bio samo moj bijes.

Vladalo je rašireno mišljenje da Zapad ne želi pomoći, ni politički ni vojno, a da bi trebao poslati svoje vojnike, dati oružje i ratovati na našoj strani. Pa nije se ratovalo u Šumadiji i Beogradu, već u Slavoniji i Dubrovniku!

Zašto ne žele razumjeti, ne žele pomoći oružjem već svetim sličicama i umirujućim govorima? Zašto ne shvaćaju da su ti ljudi živjeli mirno i željeli ostati u svojim selima i svojim domovima?

Istina, mnogi su nam i pomogli, naše izbjeglice su dobile smještaj i sigurnost i daleko od domovine: i u Danskoj, i u Kanadi, u Norveškoj i Njemačkoj. I sve se to, još gore i krvavije, ponovilo u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Već sada se osjeća manjak pripreme i nedostatak razumijevanja. Objavljuju se podaci o tome da pada broj ilegalnih prelazaka granice, a alarmantne vijesti iz Grčke ili Srbije ne izazivaju vidljivu uzbunu u Crvenom križu, Caritasu ili državnim službama. Jačaju glasovi opravdanja naše nezainteresiranosti, traži se alibi za ignoriranje problema. Izbjeglice nisu naše izbjeglice. Ne govore jezik. Grčevito se mole i vjeruju nekom drugom bogu. Nose čudnu, pohabanu i prljavu odjeću. Mi imamo već dosta prosjaka i svoje sirotinje

Prezirali smo te narode koji su okretali glavu od našeg jada, a savjest liječili donacijama šatora, deka i starih lijekova. Njihov alibi je bila i ignorancija pravih političkih uzroka rata i trebalo je vremena da se razumiju ciljevi Hrvatske: nacionalna samostalnost i demokracija. Zbog svojih interesa nisu pomogli kada je trebalo.

Tih se osjećaja treba sjetiti danas.

Na našim granicama uskoro će biti izbjeglički val. On već danas postoji u razmjerima seobe naroda. Jadni ljudi plove na podrtinama, dolaze u zemlje čiji jezik ne znaju i čije običaje ne razumiju. Putem ih zlostavljaju i pljačkaju. Ništa ih neće zaustaviti, jer ih prati strah od neprijatelja veći od neizvjesne sudbine.

Namjerno se straše okrutnošću, jer su imali tu nesreću da se ne trebaju ljudi već nafta. Bježe na Zapad, jer je za njih to obećana zemlja sigurnosti i tolerancije. Bježe iz straha za život i obitelj. Sa sobom vode žene i djecu, ne vjeruju u povratak i ne nadaju se vojnom rješenju sukoba.

Izbjeglice ne bježe samo zbog straha i beznađa. Bježe i ne žele se vratiti, ne sanjaju povratak u sela i ognjišta, žele gradove, siguran život, klimatizirane stanove. Izbjeglice vode djecu sa sobom. U njihovim zemljama ima previše ljudi, previše mladih ljudi koji ne robuju ili traže sigurnost.

Dolaze u Europu gdje se duže živi, gdje se radi i štedi, a ne preživljava i sakuplja otpatke. Njihova slika Zapada, slika društva u kojem su svi sigurni, sretni i veseli, u kojem se zabavlja i ima vremena za dokolicu i turizam je vjerojatno lažna. Španjolska, Italija i Grčka zemlje su u ekonomskoj krizi, kriminal i korupcija jedva se prikrivaju, vlada nezaposlenost, kriza javnih službi i nesigurnost zaposlenja.

No predrasude su stvorene, izlog zapadnog života osvijetljen je snagom medija, novih mreža i urbanih legendi zemljaka koji su već stigli u Berlin, London i Pariz. Lažna slika cilja i grozna slika njihove stvarnosti pokreće seobe. Ne dolaze samo iz Sirije i Libije, Afganistana već iz cijelog Trećeg svijeta.

Promjene su tektonske, a ne samo izazvane trenutnim stanjima rata i mira. Vjetrovi pušu radi razlike tlaka zraka, ljudi traže sreću gdje smatraju da je više ima.

Na kraju ćemo zaboraviti da su i to ljudi i zaboraviti da smo i mi ljudi, te ćemo kalkulirati samo kako da ih se riješimo, pa da odu na taj Zapad. Ono što je bitno, na to mi jednostavno nismo spremni. Ni materijalno, ni kao društvo, ni politički ni psihološki

Hrvatska nije za njih poželjna krajnja destinacija. Visoka nezaposlenost, težak jezik i zatvorene seoske zajednice, gradovi bez geta njihovih zemljaka vode ih dalje na Zapad. No neće proći dugo i javni parkovi, prigradski šumarci i kuće od kartona i najlona postat će njihov dom u okolici Osijeka, Zagreba, Dubrovnika ili Karlovca.

Divljina Like i pustoš Korduna za njih će biti prilika za život, bar dok se ne pojavi nešto bolje. Vlada će nuditi šatore i kontejnere, no stići će vučja zima i traganje za spasom u gradovima.

Ne zaustavljaju ih ni valovi ni zidovi. Ne zaustavljaju ih grubi policajci ni bodljikave žice. Neke države nastoje ih usmjeriti, grubo i bezobzirno, da drugdje nađu više sućuti. Negdje ih barem nahrane i popišu, drugdje odmah sele na zapadne i sjeverne granice. Negdje ih okruže straže, a negdje zlostavljaju.

Već sada se osjeća manjak pripreme i nedostatak razumijevanja. Objavljuju se podaci o tome da pada broj ilegalnih prelazaka granice, a alarmantne vijesti iz Grčke ili Srbije ne izazivaju vidljivu uzbunu u Crvenom križu, Caritasu ili državnim službama.

Jačaju glasovi opravdanja naše nezainteresiranosti, traži se alibi za ignoriranje problema. Izbjeglice nisu naše izbjeglice. Ne govore jezik. Grčevito se mole i vjeruju nekom drugom bogu. Nose čudnu, pohabanu i prljavu odjeću. Mi imamo već dosta prosjaka i svoje sirotinje.

Samo je pitanje tehnike kako ih transportirati dalje da nam što manje smetaju. Oni su i sami krivi za svoj položaj: zašto ne ostanu i ne bore se. Tražit ćemo krivnju u njima samima (jer što su se išli baviti demokratskim snovima), u zaostalima zemljama, pitanjima zašto su se oslanjali na naftu, trgovinu i turizam, a ne na rad i napredne tehnologije (pa tko im je onda kriv i zašto dolaze k nama). Dakle, ružne se stvari govore.

Kada su Hrvatsku i Europu plavile rijeke naših izbjeglica, kada su naši ljudi bili prognanici, s prezirom smo govorili o ravnodušnosti razvijenog svijeta. Imali smo moralno pravo tražiti pomoć. Sad je to pravo naša obaveza prema ovim izbjeglicama. Pitanje je: što mi možemo učiniti? Odgovor je jednostavniji no što izgleda

Na kraju ćemo zaboraviti da su i to ljudi i zaboraviti da smo i mi ljudi, te ćemo kalkulirati samo kako da ih se riješimo, pa da odu na taj Zapad.

Ono što je bitno, na to mi jednostavno nismo spremni. Ni materijalno, ni kao društvo, ni politički ni psihološki.

Prisjetimo se početka ovog teksta. Kada su Hrvatsku i Europu plavile rijeke naših izbjeglica, kada su naši ljudi bili prognanici, s prezirom smo govorili o ravnodušnosti razvijenog svijeta. Imali smo moralno pravo tražiti pomoć. Sad je to pravo naša obaveza prema ovim izbjeglicama.

Pitanje je: što mi možemo učiniti? Odgovor je jednostavniji no što izgleda. Učinimo ono što bismo željeli da drugi učine nama da smo na njihovom mjestu. Pomognimo bolesnima, nahranimo gladne i pokažimo ljudskost.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora