Bodljikavo lice Predsjednice

Kolinda Grabar-Kitarović zbog “izbjegličke krize” skratila je u četvrtak ujutro svoje “izbjeglištvo” u Puli. Zabrinuta za sigurnost hrvatskih građana (?) vraća se u Zagreb.

Svima, i onim najdobronamjernijima, jasno je kako Predsjednica nije istarsko ljetovanje u posezoni odabrala da nam pokaže kako i u praksi vjeruje u decentralizaciju Lijepe naše, već da vidi može li se kako u korist “njezinih” iskoristi razvod braka IDS-a i Kukuriku koalicije u predstojećim parlamentarnim izborima i barem dio nezadovoljnih Istrana prevesti na drugu vjeru – onu HDZ-ovsku. No onda joj je mađarska vlast sa svojom bodljikavom brutalnošću i hapšenjima omela planove preusmjerivši izbjeglički val na naš komadić Panonskoga mora.

Hoće li nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj će, pretpostavljam, i nama neupućenima objasniti kako ti jadni, ratom i bijegom iscrpljeni ljudi ugrožavaju našu sigurnost, ranije otići u Vukovar. Planirala je boravak tamo u finišu predizborne kampanje, no možda će simpatizerima i članovima stranke, kojoj je do svog izbora za Predsjednicu pripadala, požuriti reći da ih, uz ćirilicu, sada eto ugrožava i arabica… Možda, ne znam; ja se ni od ćirilice ne osjećam ugroženo.

Svima, i onim najdobronamjernijima, jasno je kako Predsjednica nije istarsko ljetovanje u posezoni odabrala da nam pokaže kako i u praksi vjeruje u decentralizaciju Lijepe naše, već da vidi može li se kako u korist “njezinih” iskoristi razvod braka IDS-a i Kukuriku koalicije u predstojećim parlamentarnim izborima i barem dio nezadovoljnih Istrana prevesti na drugu vjeru – onu HDZ-ovsku. No onda joj je mađarska vlast sa svojom bodljikavom brutalnošću i hapšenjima omela planove preusmjerivši izbjeglički val na naš komadić Panonskoga mora

Veli naša Predsjednica pred kamerama da nema potrebe da izbjeglice u tako velikom broju pristižu odjednom. Čuj, nema potrebe, rekli bi Bosanci. Kako to ona misli – nema potrebe? Čudi se ulascima u kukuruzište!? Nije zadovoljna. Zahtijeva, veli, da se prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza.

Pa nisu ti ljudi na turističkom obilasku Europe u posezoni. Nisu na granice s Hrvatskom pristigli ne bi li vidjeli Peristil, divili se čudu antičkoga graditeljstva – Pulskoj Areni ili Vučedolskoj golubici. Oni vjeruju da su na ovom njima nepoznatom i neželjenom komadiću svijeta tek u prolazu na putu do zemalja koje, uvjereni su, garantiraju miran san njihovoj djeci, a njima kruh – egzistenciju.

Za nemiran san njihove djece, do temelja srušene domove, do neprepoznatljivosti izbombardirane gradove odgovornost dijelom snose i oni za koje je do kandidature hrvatska Predsjednice radila, čiju je maskirku tako rado navlačila za posjeta Afganistanu. Čak je na stolu u uredu držala i Barbiku u maskirnoj odori…

Možda me upravo zbog te njezine “ljubavi” prema uniformi, zbog neprirodne obleke za lutku s kojom se igra na milijune djece diljem svijeta zasmetala hladnoća u glasu s kojom je izgovorila u mikrofone i kamere:”Da, Hrvatska je pokazala humano lice, ali…”

Veli naša Predsjednica pred kamerama da nema potrebe da izbjeglice u tako velikom broju pristižu odjednom. Čuj, nema potrebe, rekli bi Bosanci. Kako to ona misli – nema potrebe? Čudi se ulascima u kukuruzište!? Nije zadovoljna. Zahtijeva, veli, da se prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza. Pa nisu ti ljudi na turističkom obilasku Europe u posezoni. Nisu na granice s Hrvatskom pristigli ne bi li vidjeli Peristil, divili se čudu antičkoga graditeljstva – Pulskoj Areni ili Vučedolskoj golubici. Oni vjeruju da su na ovom njima nepoznatom i neželjenom komadiću svijeta tek u prolazu na putu do zemalja koje, uvjereni su, garantiraju miran san njihovoj djeci, a njima kruh – egzistenciju

Djelovala je kao da je vidno iritirana tim “humanim licem Hrvatske” koje je dirnuo i mrtvi dječačić na obalama Turske, i djevojka u invalidskim kolicima koja je do kakve-takve sigurnosti putovala dvadesetak dana i novinarka koja navlači svoje termo-čarape na nožice šestomjesečne bebe u kukuruzištu.

Za mene ti prizori znače da usprkos problemima, nezaposlenosti, bijedi za koju odgovornost najvećim dijelom snose oni za koje je kanila agitirati na turističkom putovanju u postojbinu Vučedolske golubice nismo otupjeli.

Još uvijek nas može dirnuti nevolja ljudi koji dolaze iz potpuno drugačije kulture od naše, koji pišu nama nerazumljivim pismom i govore nama stranim jezicima, ali im zato lica pričaju istim emocijama kakvim su govorila i naša pred samo dvadeset godina. Govore tugom i strahom. I ako iz tog očaja počine kakav incident, bace kamen ili prođu kroz kukuruzište, ja vjerujem da ćemo ih razumjeti. Ja ih mogu razumjeti.

Ne mogu, međutim, razumjeti Predsjednicu i njoj slične. Ne razumijem ni sve one hejtere po društvenim mrežama koji šire paranoju zbog radnih mjesta i terorizma ili pak malograđanski zavidno pišu o najsuvremenijim mobitelima, odjeći i o tome kako izbjeglice nisu anoreksične… Isključivo napuhavaju incident ispred doma za azilante u Dugavama.

Sva sreća da su u manjini i da je znatno veći broj onih koje je, poput mene, oduševio odnos hrvatske policije prema tim ljudima, pa su na društvene mreže podigli sliku policajca koji u naručju nosi prekrasnu tamnoputu bebu ili policajke koja za ruku vodi troje dječice.

Predsjedničino “zahtijevam”, “odlučno tražim uvođenje čvršćeg nadzora granica” tumačim kao prizivanje sile, brutalnosti koja je od Orbana među običnim ljudima načinila vjerojatno najomraženijeg političara današnje Europe. Već prvog dana izbjegličkog vala u nas imali smo nažalost prilike vidjeti drugo, nimalo lijepo lice Kolinde Grabar-Kitarović – nehumano, bodljikavo lice Predsjednice!

Hrvatski represivni aparat, barem policajci koji djeluju u području na koje izbjeglice pristižu, pokazao je lice na koje s pravom možemo biti ponosni – i zbog njihove ljudskosti i zbog profesionalnosti u prilaženju ovim nesretnicima.

Predsjedničino “zahtijevam”, “odlučno tražim uvođenje čvršćeg nadzora granica” tumačim kao prizivanje sile, brutalnosti koja je od Orbana među običnim ljudima načinila vjerojatno najomraženijeg političara današnje Evrope.

Već prvog dana izbjegličkog vala u nas imali smo nažalost prilike vidjeti drugo, nimalo lijepo lice Kolinde Grabar-Kitarović – nehumano, bodljikavo lice Predsjednice!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora