Dogovor jedini odgovor

Tuk na utuk! Tako bi se ukratko moglo nazvati ponašanje dvojice premijera – našeg Zorana Milanovića i predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića. Nakon što je istekao ponoćni rok za ultimatum što ga je Srbija postavila Hrvatskoj zbog blokiranja kamionskog prometa, Beograd je odlučio blokirati ulazak hrvatske robe te ostavio otvorenu mogućnost donošenja još drastičnijih mjera. Zagreb je pak odgovorio zabranom ulaska vozila srpskih registracija preko graničnih prijelaza Bajakovo i Tovarnik.

Premijeri dviju zemalja, dakle, kao da se natječu koji će prije bespoštednim verbalnim duelom dovesti odnose tih susjednih zemalja na najniže grane od Domovinskog rata na ovamo, mada su obojica dovoljno dugo u politici da ne bi znali kako je jedini odgovor na izbjegličku krizu – dogovor!

Srbija je pri izboru kome se prikloniti, tko joj može biti korisniji u pregovorima s Europskom unijom utilitaristički odabrala da u izbjegličkoj krizi olakša život starijoj članici, a zagorči ga onoj mlađoj, pa je i na kontrolirane granice i na nekontrolirana polja i kukuruzišta nesmiljeno dovozila i usmjeravala nesretnike s juga spremne na sve samo da se dokopaju Austrije, Njemačke, Norveške prije no što se njihove granice zatvore.

Medalja, međutim, kako to uvijek biva, ima i onu drugu stranu. Ne može se na srpsko nesnalaženje i strah od toga da bi im na desetke tisuća izbjeglica moglo prezimiti u Srbiji kad zemlje koje su ih do jučer pozivale odluče da ih više ne mogu primati, koje progovara radikalizmom i vrijeđanjem, odgovoriti hrvatskim radikalizmom i ismijavanjem.

Takav nimalo prijateljski stav istočnoga susjeda ima zasigurno korijenje i u nedavnom ratnom sukobu. No, računalo se vjerojatno i na to kako koalicijska Vlada neće u predizborno vrijeme posezati za mjerama koji vode u sukob i blokade, jer su joj za pobjedu potrebni glasovi Srba koji žive u Hrvatskoj i koji tradicionalno (barem oni urbani) svoj glas daju SDP-u. U prilog ovoj tezi ide i Milanovićevo inzistiranje da Vučića i one koji njegove stavove podržavaju naziva Srbijancima. To je atavizam devedesetih kada je jedan dio hrvatskih političara radio kvazidistinkciju između pripadnika tog naroda koji žive u Srbiji i onih kojima je domovina Hrvatska.

Nema, dakle, dileme da je Srbija krajnje nekorektno postupila liferujući preko službenih i neslužbenih graničnih prijelaza u samo tjedan dana 51.718 izbjeglica, od kojih je, dok ovo pišem, u druge zemlje otišlo, u pravilu mirno i bez većih incidenata, nešto više od 42.000 ljudi.

Nema ni dvojbe da je Srbija i nakon što u nju tjednima pristižu nesretni ljudi iz ratom zahvaćenih područja jednako neorganizirana i dezorijentirana, jer joj izbjeglice spavaju po ulicama, parkovima, grobljima i ovise uglavnom o dobroj volji stanovnika, volontera i međunarodnih humanitaraca. Sigurno joj je jako teško u tom sveopćem kaosu, kojemu se bez mira u ratom pogođenim zemljama ne sluti kraj, ali svejedno nema pravo teret svog problema prevaliti isključivo na leđa Hrvatske i još po srpskim tabloidima hrvatskoga premijera Milanovića nazivati idiotom.

Medalja, međutim, kako to uvijek biva, ima i onu drugu stranu. Ne može se na srpsko nesnalaženje i strah od toga da bi im na desetke tisuća izbjeglica moglo prezimiti u Srbiji kad zemlje koje su ih do jučer pozivale odluče da ih više ne mogu primati, koje progovara radikalizmom i vrijeđanjem, odgovoriti hrvatskim radikalizmom i ismijavanjem.

Mjere hrvatske Vlade u noti upućenoj veleposlanstvu Hrvatske u Beogradu ministar vanjskih poslova Srbije nimalo diplomatski uspoređuje s onima iz neslavne hrvatske prošlosti, primjenjivanima za vrijeme ustaške NDH – dok u Orbanovoj bodljikavoj žici kojom je opasao granicu s njegovom zemljom i koja sve misleće ljude direktno asocira na nacizam ne vidi razlog za slanje protestnih nota. Milanoviću se može i treba mnogo toga prigovoriti, ali optužbe za diskriminaciju, nacionalizam ili ustaštvo su upravo komične.

Mjere hrvatske Vlade u noti upućenoj veleposlanstvu Hrvatske u Beogradu ministar vanjskih poslova Srbije nimalo diplomatski uspoređuje s onima iz neslavne hrvatske prošlosti, primjenjivanima za vrijeme ustaške NDH – dok u Orbanovoj bodljikavoj žici kojom je opasao granicu s njegovom zemljom i koja sve misleće ljude direktno asocira na nacizam ne vidi razlog za slanje protestnih nota. Milanoviću se može i treba mnogo toga prigovoriti, ali optužbe za diskriminaciju, nacionalizam ili ustaštvo su upravo komične.

Potezi za koje su se Milanović i njegova Vlada odlučili možda jesu drastični gledano iz Srbije, ali nešto se moralo poduzeti ne bi li se osvijestilo srpsku politiku i javnost. Hrvatska odista nije Njemačka. Nema ni ekonomske snage, a ni kapaciteta, da dva puta u dva desetljeća duže skrbi o stotinama ili desecima tisuća izbjeglica. Ne može na svoja leđa preuzeti probleme što su Makedoniju i Srbiju snašli zbog geografije.

Nazivanje Milanovića idiotom u srpskim medijima, optužbe za oživljavanje ustaštva i NDH nimalo ne pridonose rješenju, dogovoru kao jedinome odgovoru na humanitarnu krizu koja je zadesila zemlje regije.

Od mene nema većeg pobornika one stare izjave Mate Lovraka: “Kad bi pametniji uvijek popuštali, svijetom bi budale vladale”. Pa ipak mislim da u ovoj situaciji valja stati na loptu, zanemariti sve one neodlučne glasove koji se mogu dobiti izjavom “Nismo ni mi veslo sisali” na Vladinoj presici i predložiti dogovor. Sjesti negdje (samo ne u Karađorđevu) i načiniti zajedničku strategiju izbjegavanja dugoročnog pretvaranja Makedonije, Srbije, Slovenije i Hrvatske u izbjeglički kamp razvijenih europskih zemalja iz kojega će onda oni probirati izbjeglice. Inaćenjem, glumom ovnova na brvnu kratkoročno svi premijeri mogu osvojiti simpatije ove ili one strane, ali takvo ponašanje dugoročno može samo štetiti zemljama koje predstavljaju.

Potezi za koje su se Milanović i njegova Vlada odlučili možda jesu drastični gledano iz Srbije, ali nešto se moralo poduzeti ne bi li se osvijestilo srpsku politiku i javnost. Hrvatska odista nije Njemačka. Nema ni ekonomske snage, a ni kapaciteta, da dva puta u dva desetljeća duže skrbi o stotinama ili desecima tisuća izbjeglica. Ne može na svoja leđa preuzeti probleme što su Makedoniju i Srbiju snašli zbog geografije

Štete i tim jadnim ljudima, izbjeglicama, koje neće prestati pristizati zato što se Vučić i Milanović i njihove politike danima sukobljavaju i međusobno optužuju.

Poeni dobiveni na taj način mogu u budućnosti biti skupo plaćeni ne samo gospodarskim štetama u obje zemlje već i starim srpsko-hrvatskim antagonizmima od kojih smo svi već pomalo umorni. Da, umorni smo i od tih hrvatskih i srpskih narcizama; ljudi bi – vjerujem na obje strane – htjeli da se s time prestane jer to i jest, kao što bi Freud, kazao: “narcizam malih razlika!”

I zato ponavljam: ma kako to bolno bilo našim premijerima uzavrele krvi – dogovor je jedini odgovor!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora