Luther (ni)je podijelio kršćanstvo

Veliki povjesničar Philip Schaff drži da je poslije nastanka kršćanstva protestantska reformacija “najveći i najdalekosežniji događaj u povijesti zapadne civilizacije”. Ona označava kraj srednjeg vijeka i početak modernih vremena. Povijest zapadne civilizacije, posebice europske i sjevernoameričke, nezamisliva je bez snažnog kulturološkog pečata protestantske reformacije.

Jučer (31. listopada) je diljem zapadnog kršćanskog svijeta, kao i svake godine, obilježen Dan reformacije. Tog je dana 1517. godine sa svojih čuvenih 95 teza njemački teolog Martin Luther javno istupio protiv sramne crkvene trgovine oprostima te tako zapalio vatru koja je protivno njegovim nakanama podijelila zapadno kršćanstvo i stubokom promijenila lice Europe i svijeta. Poziv na svetopisamsku obnovu Crkve imao je i druge mnogo šire i dublje dimenzije i odrednice za napredak čovječanstva.

Proučavatelji 20. stoljeća ukazuju na povijesno-političku činjenicu da komunizam nije uspio ni u jednoj “protestantskoj” zemlji, jer je tamo reformacija zasadila snažna stabla demokracije, slobode, pluralizma, poštovanja ljudskih prava, pa i materijalnog prosperiteta.

Veliki povjesničar Philip Schaff drži da je poslije nastanka kršćanstva protestantska reformacija “najveći i najdalekosežniji događaj u povijesti zapadne civilizacije”. Ona označava kraj srednjeg vijeka i početak modernih vremena. Povijest zapadne civilizacije, posebice europske i sjevernoameričke, nezamisliva je bez snažnog kulturološkog pečata protestantske reformacije

Vjerujem da bi i Hrvatska danas bila mnogo naprednija i europskija da imamo više pravog religijskog pluralizma te da su protestanti sa svojim progresivnim političkim, socijalno-ekonomskim, obrazovnim i drugim idejama imali veću šansu u našoj povijesti. O još uvijek potrebnoj nam individualnoj odgovornosti i protestantskoj radnoj etici da i ne govorimo.

Naši susjedi Slovenci su se osim proglašenja Dana reformacije državnim blagdanom i na druge načine odužili svom Primožu Trubaru, “ocu slovenske knjige”, pa i drugim svojim reformatorima. Shvatili su da je upravo reformacija pružila uvjete za rođenje slovenskog naroda i za integraciju njegove kulture.

Ono što se uvelike zaboravlja, a ponekad i namjerno ignorira, je da je i u Hrvata reformacija “konstatirala kajkavsku pokrajinsku književnost i postavila temelje njezinu književnom jeziku” i da reformacija ne samo u slovenskom nego i u hrvatskom narodu “ostaje nadasve značajna kulturna i narodotvorna inicijativa, koja je suštinski usmjerila i odredila razvoj u povijesti koja je nadolazila” (citiram jednog od najvrsnijih europskih poznavalaca te tematike, akademika Jožeta Pogačnika).

Martin Luther je u Hrvatskoj uglavnom ignoriran, a u nekim krajevima ga susrećemo samo kao psovku. Da, doslovno, ime Martina Luthera još se uvijek u Hrvatskoj koristi kao psovka! Osobno je nisam čuo (inače bježim od ljudi prostakluka i primitivnog vokabulara), ali su mi o tome svjedočila dva hrvatska biskupa – jedan rimokatolički, a drugi evangeličko-luteranski. To su svjedoci kojima se mora vjerovati, a i složiti se s njima da je to (jedan od brojnih) primjer(a) naše nacionalne duhovne primitivnosti za koje se trebamo pokajati. A ”pokajati se” izvorno znači ”promijeniti um”, dakle ”opametiti se” kako više ne bismo činili to čega se treba sramiti.

Luther je, dakle, 31. listopada 1517. godine pokrenuo duhovnu revoluciju koja je označila kraj srednjovjekovlja i najavila rađanje suvremene Europe. Stoga su u pravu enciklopedisti i povjesničari koji tvrde da je Luther više nego bilo koji drugi pojedinac ”promijenio lice Europe”.

Vjerujem da bi i Hrvatska danas bila mnogo naprednija i europskija da imamo više pravog religijskog pluralizma te da su protestanti sa svojim progresivnim političkim, socijalno-ekonomskim, obrazovnim i drugim idejama imali veću šansu u našoj povijesti. O još uvijek potrebnoj nam individualnoj odgovornosti i protestantskoj radnoj etici da i ne govorimo

Njegovih glasovitih 95 teza, koje je tog dana navodno prikucao na vrata mjesne crkve u sveučilišnom gradu Wittenbergu, nisu imale revolucionarnih namjena. On je kao iskreni redovnik, duhovno preporođeni svećenik i odgovorni profesor biblijskih znanosti jednostavno pozvao na javni dijalog o (ne)valjanosti sramotne trgovine od Boga darovanim, a od Crkve zlorabljenim spasenjem. To – i ništa više.

Htio je autentičnu i na evanđelju utemeljenu Crkvu. O njegovim kapitalnim zaslugama na području biblijskog prevodilaštva, teološkog spisateljstva i kulturnog preporoda njemačkog naroda i Europe ovdje ne stignemo progovoriti.

Jedan od velikih nesporazuma, da ne kažemo krivotvorina, kod nas dominantne povijesti je neutemeljeno i jednostrano optuživanje Luthera za podjelu kršćanstva. On nije htio podjelu nego obnovu. Luther nije htio crkveni raskol, nego reformu ”jedne, svete, apostolske, katoličke crkve”, u koju je do smrti vjerovao.

Krivce za raskol koji se u zapadnom kršćanstvu dogodio u 16. stoljeću treba tražiti drugdje, počevši od onih koji su ranije na lomači spalili Lutherove prethodnike – Savonarolu u Firenci i Jana Husa u Pragu. Za krivicu treba pitati i one koji su dominikanca i najrazvikanijeg prodavača oprosta od grijeha Johana Tetzela i njemu slične (ne)duhovnike mešetare slali po Njemačkoj u najsramotnije i najheretičkije pohode skupljanja prljavog novca za dovršenje velebne katedrale sv. Petra u Rimu.

Osam dukata je bila cijena za oprost od počinjenog ubojstva na bogatom Tetzelovu katalogu ponude skokovite selidbe duša iz čistilišta direktno u raj! Bez evanđelja, bez pokajanja i bez ispovijedi. Tajkuni, naravno, imaju prednost. Za podrijetlo novca se ne pita, glavno je da ide u crkvenu blagajnu i da se duša bez osobne vjere i nepotrebne Božje milosti osigura za posmrtni raj, ne samo vlastita nego i nešto skupljih i za vječnost novčano neosiguranih preminulih rođaka.

Luthera ne treba kriviti za podjelu kršćanstva, a još manje hrvatsko-nekršćanski psovati, pa čak ni uskogrudno-sektaški ignorirati. O njemu treba učiti, odmjereno ga valorizirati (ova kolumna to ne čini!) te njegovu osnovnu poruku osobnog obraćenja Bogu i obnove Crkve uvijek iznova aktualizirati, prihvatiti i poučavati

Toga u hrvatskim udžbenicima nema, kao što nema ništa ni o skandaloznom ponašanju rimskih papa koji su u to vrijeme živjeli u teškoj razuzdanosti i nevjeri, preokupirani seksualnim orgijama, štujući Mamona i u borbi za političku prevlast. Ti su ljudi Lutheru najprije prijetili, a zatim ga i izopćili iz ”jedne, svete, apostolske i katoličke crkve”.

Oni su iznevjerili evanđelje i unijeli razdor u do kraja korumpirano i protubiblijski institucionalizirano nazovikršćanstvo. Luther je ostao u Crkvi Kristovoj i vjeran Evanđelju do kraja života.

Zato Luthera ne treba kriviti za podjelu kršćanstva, a još manje hrvatsko-nekršćanski psovati, pa čak ni uskogrudno-sektaški ignorirati. O njemu treba učiti, odmjereno ga valorizirati (ova kolumna to ne čini!) te njegovu osnovnu poruku osobnog obraćenja Bogu i obnove Crkve uvijek iznova aktualizirati, prihvatiti i poučavati.

Nekoliko biskupa i teologa koji su sudjelovali na velikom Drugom vatikanskom saboru reklo mi je da je Luther tamo i te kako bio prisutan i utjecajan. “Luther kao koncilski teolog, zašto ne?”, reče jedan od njih. I to su svjedoci kojima valja vjerovati.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora