Isus u kampanji

Ne pamtim, a nažalost pamtim dugo, ovako iritantnu predizbornu kampanju. Mnogima je neprobavljiva. Nije, dakle, nesvarljiva samo meni koja sam se tijekom života i posla kojim se bavim naslušala i napisala budalaština i nerealnih obećanja ne samo hrvatskih političara već u jednoj fazi života i onih iz “regiona”. Sve to, znam, nužno vodi u zasićenje i sveopće nepovjerenje u izrečeno i u apatiju nas birača svjesnih da ćemo biti iznevjereni kome god da damo glas. Pa ipak, otkako traje ova kampanja, ja se osjećam se bulimično. Mučno mi je iza čitanja prvih četiri, pet stranica novina. Povraća mi se nakon centralnih i regionalnih dnevnika i specijaliziranih, izborima posvećenih emisija.

Trudim se, ali nikako da se pomirim s činjenicom da ovaj pedalj zemljice eto već četvrt vijeka ne može iznjedriti dvije-tri suvisle političke opcije koje će znati artikulirati i zastupati isto toliki broj političara. Imamo vrhunske sportaše, pristojne znanstvenike čiji rad, čim im se omoguće nešto bolji uvjeti, daje relevantne rezultate, sasvim solidne liječnike koji, usprkos minimumu izdvajanja za zdravstvo, u pojedinim segmentima svog posla, poput primjerice transplantacije organa, postižu svjetski vrijedne uspjehe.

Ovo što danas gledamo vašar je taština, egoizama i narcisoidnosti bez pokrića. Uz tek poneku iznimku, što se zbilja na prste ruku može pobrojati, političke pozornice okupiraju netalentirani i nerealizirani likovi čiji govori vrve uvredama, sajmenim doskočicama tipa one Božidara Kalmete: “Kukuriku pivac je operušan, niti kukuriče niti skače”, kojih se ne bi sramili ni najvulgarniji bećarci, i vjerskim pozdravima poput onog ljubiteljice Celine torbica od 2600 eura Josipe Rimac: “Hvaljen Isus i Marija”

Ni profesori nisu loši; dokazuje to između ostalog i gomila djece koja nakon dvanaestogodišnjeg obrazovanja u Hrvatskoj bez problema uspješno nastavlja školovanje na brojnim europskim sveučilištima, ali i oni strukovnih zanimanja što lako nalaze posao u Njemačkoj, Irskoj, Kanadi…

Ne znam razlog, ali s političarima nam ne ide, pa ne ide. Nikako da se izrodi neki novi Tripalo, Račan, Gotovac, neka nova Savka – ljudi čijim idejama nisi morao pripadati ili ih prihvaćati, ali si im vjerovao. Političari čija vjerodostojnost nije trebala podcjenjivanje i omalovažavanje drugog i drugačijeg, ljudi koji su uz politiku imali i mnoštvo drugih interesa koji su ih činili kompletnim osobama.

Ovo što danas gledamo vašar je taština, egoizama i narcisoidnosti bez pokrića. Uz tek poneku iznimku, što se zbilja na prste ruku može pobrojati, političke pozornice okupiraju netalentirani i nerealizirani likovi čiji govori vrve uvredama, sajmenim doskočicama tipa one Božidara Kalmete: “Kukuriku pivac je operušan, niti kukuriče niti skače”, kojih se ne bi sramili ni najvulgarniji bećarci, i vjerskim pozdravima poput onog ljubiteljice Celine torbica od 2600 eura Josipe Rimac: “Hvaljen Isus i Marija”.

Pa kako da se čovjeku ne prevrne želudac od ovog prizemnog podilaženja onima koji im već dvadeset i pet godina, zloupotrebljavajući oltar, čuvaju leđa trubeći zajedno s njima o nekakvoj, samo njima vidljivoj, ugrozi Hrvatske i hrvatstva. Tim više što se upravo ova ljubiteljica skupih modnih dodataka, ako me pamćenje ne vara, svojevremeno izjasnila da je za nju “Za dom spremni” isto što i “Hvaljen Isus…

Pa kako da se čovjeku ne prevrne želudac od ovog prizemnog podilaženja onima koji im već dvadeset i pet godina, zloupotrebljavajući oltar, čuvaju leđa trubeći zajedno s njima o nekakvoj, samo njima vidljivoj, ugrozi Hrvatske i hrvatstva. Tim više što se upravo ova ljubiteljica skupih modnih dodataka, ako me pamćenje ne vara, svojevremeno izjasnila da je za nju “Za dom spremni” isto što i “Hvaljen Isus… Nakon zloupotrebe teško bolesne djevojke, tuđe djece, pa onda na kraju i vlastite bebe igranjem na jeftin, prizemni sentiment, dočekali smo eto i Isusa i Mariju u kampanji (kad već nemaju žena na listama nek’ im se barem Marija u pozdravu nađe!)

Nakon zloupotrebe teško bolesne djevojke, tuđe, pa onda na kraju i vlastite bebe igranjem na jeftin, prizemni sentiment, dočekali smo eto i Isusa i Mariju u kampanji (kad već nemaju žena na listama, nek’ im se barem Marija u pozdravu nađe!)

I dok su se mnogi od nas sve ovo vrijeme njihove dominacije, što na poziciji, što na oporbenoj sceni, pitali koliko godina mora proći da ti vječni ruralci u duši, kojima su krštenja, proštenja i procesije uz janjetinu, masline i stine vrhunski kulturni događaji promijene, dok smo se pitali koliko će vremena proteći da se civiliziraju oni koji u kazalište idu samo ako se tamo održava predizborni skup, ali ih to ne priječi da postavljaju i mijenjaju intendante kad se drznu sumnji i ruglu izvrgnuti njihov devetnaestostoljetni društveni obrazac – oni su promijenili nas. Ne znam je li to iz uvjerenja ili iz straha od moguće odmazde, no brojni glumci, i režiseri i slikari dali su potpis podrške njihovoj kandidaturi.

Za glumce i režisere ne znam, ali agresivnošću i dobro posijanim strahom mnogima su nažalost uspjeli nametnuti svoj arhaični model kao jedini ispravan.

Zbog mentalne higijene dugi niz godina svjesno sam izbjegavala odlazak na bilo čije predizborne skupove, tribine i sučeljavanja. Što da se patim kad to više posao od mene ne zahtijeva. No u srijedu navečer prekršila sam sebi dano obećanje i otišla na”RIGenerator”. Predizborno je to sučeljavanje kandidata za 8. izbornu jedinicu u organizaciji Novog lista i Libre Dunje Pavešić, koje su sjajno, s rijetko viđenom odlučnošću i ironijskim odmakom, vodili novinari Tihana Tomičić i Davor Mandić. Treba li to uopće reći: razočarana, s mučninom u stomaku i uvjerenjem da televizija nimalo ne iskrivljuje sliku otišla sam doma.

Četvrt stoljeća propagande urodilo je plodom! Divlji su, uz hvaljenje Isusa i Marije, s političkih skupova potjerali pitome i okupane u anonimnost domova. Baš onako kako je to od njih svojevremeno zahtijevao čelnik HDZ-a (“Neka kod kuće misle što hoće”), pa sad, zahvaljujući “za dom spremnim” bučnim jurišnicima masne kose, koji su prisilom očerupali grad, mogu napokon biti “navik hvaljeni”

Ne znam je li me više ražalostila publika u zadnjim redovima – neki tužni, loše odjeveni ljudi masnih glava koji truse po besplatnim rakijicama i pogačicama s čvarcima i odobravajući urlaju dok pričaju njihovi, a vulgarno dobacuju i buče dok govore konkurenti – ili neinventivnost i potpuna bezidejnost političara za stolom. Rijeka je to kakvu ja ne poznam. Divlja, gladna, neokupana i bučna. Što je, možda, još strašnije – netolerantna, a na to ponosna Rijeka. Ljudi spremni suditi, opredjeljivati se, vrijeđati a da ne promisle, saslušaju – a da ne čuju.

Četvrt stoljeća propagande urodilo je plodom! Divlji su, uz hvaljenje Isusa i Marije s političkih skupova potjerali pitome i okupane u anonimnost domova. Baš onako kako je to od njih svojevremeno zahtijevao čelnik HDZ-a (“Neka kod kuće misle što hoće”), pa sad, zahvaljujući “za dom spremnim” bučnim jurišnicima masne kose, koji su prisilom očerupali grad, mogu napokon biti “navik hvaljeni!”

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora