novinarstvo s potpisom
Pred koji tjedan gledali smo ga kako bespomoćno sliježe ramenima. Rekao je da su sve opcije moguće. Nakon inzistirajućih novinarskih potpitanja ispalo je da je moguće i novo povećanje PDV-a, i novo rezanje državnih plaća, a i rezanje mirovina. Ta prva javna reakcija ministra financija Slavka Linića na ulazak Hrvatske u proceduru prekomjernog deficita djelovala je kao reakcija izbezumljenog očajnika. Sa svim mogućim posljedicama, a ponajprije je riječ o smanjivanju poduzetničkog optimizma i daljnjem smanjivanju potrošnje na domaćem tržištu. Opozicijske su stranke tvrdile da ministar financija samo glumi, da namjerno plaši javnost nadolazećom ekonomskom katastrofom kako bi smanjio otpor privatizaciji pojedinih državnih poduzeća i iznajmljivanju autocesta. Moguće je i da je Linić takvom katastrofičarskom reakcijom pokušao pripremiti teren u Vladi, u kojoj mu se pojedini ministri otvoreno suprotstavljaju, a Milanović ne osigurava leđa.
Kako god bilo, krivnja je bačena na novinarsku struku, ali upravo su novinari, briselski izvjestitelji ovdašnjih medija, prvi gasili vatru govoreći da ne vide mjesto za paniku. Procedura prekomjernog deficita jest – procedura, ništa se ne događa preko noći ni bez temeljite razmjene argumenata i analize podataka. U postupku kontroliranog smanjivanja deficita bile su i najmoćnije ekonomije Europske unije. Čemu panika?
”Očajnička” faza kao da jenjava. Ovaj tjedan ministar financija kaže da je uvijek optimist! ”Za mene nema nerješivih problema, samo treba znati kako ih riješiti”, rekao je Linić za portal business.hr. I to je bio prikladniji odgovor jednog ministra financija koji želi zadržati taj posao, u uvjetima nezaustavljenog slabljenja domaće ekonomije. Ministar financija koji ne zna što u takvoj situaciji poduzeti, koji ne bi mogao sam (odnosno s timom stručnjaka) oblikovati prijedlog socijalno provedivih mjera, sada bi bio beskoristan. A Linić koji bespomoćno sliježe ramenima, ne čini se kao onaj pravi Linić. On nikad nije bio među statistima u Vladi. Njega se uvijek čulo. Nakon godina i godina provedenih na Markovu trgu, u Saboru i u Vladi ni mehanizmi odlučivanja u Bruxellesu njemu ne mogu biti nepoznanica, pogotovo ne razlog za strah.
Stručnjaci Europske komisije ne mogu o Hrvatskoj znati ništa više nego što ona sama zna. Kao što su to svojedobno činili stručnjaci Međunarodnoga monetarnog fonda, i stručnjaci Europske komisije služit će se bazama podataka iz hrvatskih institucija – Zavoda za statistiku, HNB-a, Ministarstva financija… Oni će se opskrbljivati informacijama od ovdašnjih sugovornika pa je na predstavnicima službenih institucija da predoče najobjektivniju sliku i da se domisle provedivim rješenjima. Vlada niti treba išta skrivati, niti suočavanje s realnošću prepustiti suflerima sa strane. Nitko ne raspolaže s više informacija od nje i pitanje je samo može li ih na pravi način objasniti i povezati. Ima li dovoljno kapaciteta da bi sama oblikovala održivi paket mjera jer u ekonomiji doista nema nerješivih problema. Ali kao što je tomu dodao i sam ministar financija, ”treba znati kako ih riješiti”. Tek ako Vlada ne bude znala ili htjela, imati ćemo ”diktat” iz Bruxellesa, ili čak i iz MMF-a. Ne krivnjom Europske komisije ili Washingtona, nego hrvatske Vlade.
Nakon faze ”sve su opcije moguće” je li sad neizvjesnost manja? Ministar financija, doduše, više ne sliježe ramenima. Sad postupno razotkriva svoj plan. S briselskog stanovišta, plan bi se mogao činiti i previše hrabar. Dok Europska komisija u proceduri prekomjernog deficita očekuje postupno smanjivanje manjka, ministar će financija Europskoj komisiji u prvoj godini tog procesa predložiti povećanje proračunskog deficita. Jednostavnije protumačeno, takav plan mora sadržavati ”bolne rezove”. Ministar financija, međutim, zasad ne namjerava dodatno napadati plaće u državnom sektoru. On neće dirati ni mirovine, osim onih što se isplaćuju prema posebnim zakonima, viših od prosječne plaće u državi. Porezi ostaju kakvi jesu, s iznimkom međustope od 10 %. Kad je već nema čime poticati, država neće svojim intervencijama dodatno smanjivati potrošnju stanovništva.
Mjere štednje, također će, čini se, biti ograničenog intenziteta boli pa se zasad najavljuje tek nova runda rezanja materijalnih troškova, subvencija i pojedinih investicijskih planova. Najavljuje se i umirovljenje oko deset tisuća zaposlenih u državnoj administraciji, onih s punim mirovinskim stažem. Zasad ništa drastičnije od toga, da se ne bi dodatno povećalo siromaštvo i dodatno oslabila potražnja na unutarnjem tržištu.
Negdje će koju milijardu uštedjeti, za koju milijardu povećat će prihod od poreza, ali glavninu deficita time još neće ni taknuti. Zašto? Ministar financija objašnjava da će iduće godine državni rashodi biti veći nego ove godine za oko 7 milijardi kuna samim time što Hrvatska mora podmiriti financijsku cijenu ulaska u EU i dosad započetih reformi. No koliko će takav plan biti prihvatljiv Bruxellesu, Vlada još ne želi prognozirati. Ekonomski su analitičari skeptični. Od drugih zemalja u postupku prekomjernog deficita tražilo se da svake godine režu proračunski manjak od 0,5 do 1 % BDP-a. Hrvatska bi to očekivanje ispunila tek 2015. i 2016. godine.
Sad sve ovisi, tvrdi ministar financija, o tome hoće li u prvih nekoliko mjeseci iduće godine biti gospodarskog rasta ili ne. Ako ga bude, Vlada može reći Europskoj komisiji: ”Eto, vidite da smo na dobrom putu.” Ako rast izostane, Linić će moći reći: ”Jesam li vam govorio da su sve opcije moguće?”