Dragi moj Koke, ni pisma ni razglednice

Dragi moj Ive Vrana, dragi moj Koke, kako smo te od milja zvali mi najbliži tebi.

Evo ti pišem ovo pismo, koje znam da je bez povratka, jer od tebe već godinama ni pisma ni razglednice. A jebeš pismo, kad više zajedno nismo, rekao bi ti onim svojim promuklim i od milijuna cigareta, sagorjelim glasom.

Prvi put sam te vidio u jesen 1965. godine ispred kazališne Akademije u Zagrebu. Bio si u smeđem samtenom kaputu, naslonjen na jednu od gavellijanskih breza, koje rastu ispred kazališne Akademije u znak sjećanja na toga čuvenoga maestra kazališta, gospodina Branka Gavellu.

Pušio si svoju cigaretu, koju si držao između srednjeg prsta i onoga do njega. Kada sam te poslije mnogo godina pitao, zašto tako neprirodno držiš cigaretu među prstima, odgovorio si mi šeretski: – Da se razlikujem!

I zaista si se razlikovao od svih koje sam upoznao te jeseni u Zagrebu za vrijeme audicije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i svih sljedećih godina moga kazališnog i filmskog iskustva u Jugoslaviji.

Iako si bio osam godina stariji od mene, bili smo, a i izgledali kao vršnjaci.

– Otkud si ti – pitao si me onim svojim nonšalantnim i tihim glasom.

– Iz Vinkovaca – odgovorio sam.

– To je dobra regija… Vanja Drach, Branko Pleša, Ivo Fici, Mato Ergović, Nada Subotić… Ajmo u Kavkaz na piće – rekao si i spretno zafrljačio pikavac na travu ispod gavellijanskih breza.

I ne pitajući me što ću piti naručio si dva vlahova. Poslije sam shvatio da je to bilo omiljeno piće svih umjetnika, tih godina u Zagrebu…

I od toga jutra viđali smo se gotovo svakoga dana. Bolje reći večeri, jer ti si običavao dugo ujutro spavati kao prava noćna ptica i najveći dio vremena provodio u Klubu književnika na Jelačićevom placu.

Tamo smo susretali mnoga lica iz zagrebačkog jet-seta. Sjećam se i jednog posebnoga lika, koji je izgledao poput nekog američkog glumca iz onih bitničkih američkih filmova koji su pretendirali da budu umjetnički. Bio je pjesnik i pisao protestne pjesme, često protiv države i vlasti, i po tome svome angažmanu podsjećao na beogradskog disidenta Matiju Bećkovića, s tim da se nije mogao mjeriti s Bećkovićevim pjesničkim talentom.

Bio je duhovit i često pričao viceve o tadašnjim političarima, ponekad i o samome Titu. Čudio sam se što ga ne hapse, a ti si mi rekao da misliš da je on doušnik Udbe. Onda je naglo negdje nestao i nitko ga nije više vidio… Poslije nekoliko godina saznali smo da je u Njemačkoj i da piše članke za neke od tih ustaških novina što su se tada ilegalno štampale u Münchenu.

U Klub književnika nije mogao svatko ući. Samo članovi koji su uglavnom bili književnici i oni koji su dobili propusnice po prijedlogu nekih književnika. Tebi je dao propusnicu Ranko Marinković jer te je volio kao mladog glumca, a posebno i stoga što si bio njegov bodul s otoka Visa, točnije iz Komiže.

U Klubu sam tada upoznao i karizmatičnog hrvatskog pjesnika Vladu Gotovca, oko čijeg su se stola okupljali svi mlađi književnici i otvoreno govorili o pitanjima jedinstva hrvatskoga jezika i o Deklaraciji o jeziku, koju će uskoro potpisati i sam Miroslav Krleža.

Bila je tamo i jedna od najboljih kuhinja u Zagrebu. Specijaliteti su bili tatarski biftek i neki mađarski gulaš kojemu se ne mogu sjetiti imena.

Ja sam sa svojim skromnim studentskim budžetom mogao pokrivati grah varivo s kobasicama, a ti si me često običavao častiti bečkim šniclama ili Karađorđevim odreskom, kada bi snimio neku radio ili TV dramu koje su bile tih godina veoma popularne u Hrvatskoj.

No i ja sam već na prvoj godini počeo snimati na TV Zagreb i uskoro smo postajali partneri u Galićevim, Bajsićevim, Fanelijevim i Marušićevim TV dramama. Ivo Štivičić je bio sjajan pisac tih drama i ubrzo smo, uz Pavla Bogdanovića i Ivu Šubića postajali njegovi glavni heroji.

Krajem šezdesetih ti si snimio genijalnu ulogu u sjajnom Vrdoljakovom filmu ”Kad čuješ zvona”, a ja kod istog režisera jednu epizodu koja se tih godina specijalno pamtila među svim zagrebačkim filmadžijama. To je bilo u filmu ”U gori raste zelen bor” u kome sam igrao onog zagrebačkog domobrana, kojega na kolodvoru hapse i ubijaju neki mladi ilegalci, a on im govori: – Dečki, kaj vam je, kaj ste ponoreli, pa nije ovo nogometna utakmica…

Naše druženje je uvijek bilo uz tvoju djevojku Zdenku Anušić, sjajnu osobu i talentiranu glumicu. Bila je smiješna i bila je neka vrsta tvoje mlade Bepine. Pratila te svuda i brinula za tebe. Te jeseni ste se i oženili i ne sjećam se više koliko nas je bilo na svadbi…

Onda nas je u kazalištu preuzeo Joško Juvančić, mladi i, kako su govorili, najtalentiraniji Gavellin đak. Joško je bio Dubrovčanin i 1967. godine režirao je ”Grižulu” Marina Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ja sam igrao Dragića, koga su vile uzele, Mustafa Nadarević je igrao drugog čobana Radoja, a ti si igrao nekog smiješnog djetića Plakira, koji je s našim dragim Nikolom Carem, koji je igrao Kupida koji je sa svojim strijelama činio momke i cure ljubavnicima smrtno zaljubljenima jedne u druge.

Mome liku Dragiću, Jagoda Buić je natapirala kosu pa je stršila uvis kao ježeve bodlje jer sve se u meni tada od silne strasti dizalo uvis.

Čarobnom strijelom pogodio si i mene i učinio da se zaljubim u jednu od šumskih vila koje su igrale mlade zagrebačke plesačice. U toj predstavi smo se i zaljubili u dvije balerine modernoga plesa, iz poznatog baletnog studija Ane Maletić.

Jedna od tih balerina imala je crvenu kosu i ja sam se istinski zaljubio u nju. Kad smo se vratili u Zagreb te jeseni i službeno smo prohodali, moja crvenokosa balerina i ja. Nakon dvije godine studentske ljubavi, oženili smo se 31. prosinca 1969. godine.

Ona je dolazila iz jedne prave zagrebačke obitelji. Otac joj je bio doktor prava, a majka profesorica povijesti, prva žena koja je s muškim studentima studirala na zagrebačkoj Univerzi. Otac joj je bio i glavni pravnik Kaptola i vrlo uvaženi katolički intelektualac. Vjenčani kum mu je bio tadašnji kardinal Franjo Šeper.

Doktor Drago Cerovac bio je drag i dobar čovjek, duboko religiozan i konzervativnih shvaćanja. Znao je svojoj najmlađoj kćeri još kao djevojčici govoriti: – Ivo, dete drago, samo mi nemoj Srbina i komunista… A njegova najmlađa kći i mezimica, izabrala baš Srbina i (tada) komunista.

Njezina majka, kako su je u familiji zvali baka Anka, bila je potpuna suprotnost. Bila je draga i nježna žena. Obožavala je kazalište i film i činila se veoma sretna što joj je budući zet, odnosno ja, tih godina bio uspješan mladi zagrebački glumac o kome su pisali i govorili sve najbolje.

Kad bih svoju crvenokosu balerinu Ivanku dopratio do kuće, njezina majka svake je večeri ostavljala u predvorju njihova stana večeru za nas dvoje. A bile su to prave delicije, jer baka Anka je bila Slavonka, rodom iz Drenovaca, nedaleko Vinkovaca, odakle sam i ja dolazio, i sjajno je kuhala. Zapravo nikada i nije radila kao profesorica jer je rodila petero djece i postala prava domaćica.

Dakle, kada je te jeseni 1969. godine, moja balerina objavila majci i ocu da želi da se 31. prosinca uda za mene, familija Cerovac je bila u šoku. Nisu je odgovarali ni pokušavali urazumiti govoreći da je još premlada i da ima vremena za ženidbu. Samo su pitali svoju kćer je li sigurna da to želi.

Kada im je ona potvrdila da je sigurna i da ne postoji na svijetu ništa više što bi toga časa željela, bili su uvjereni da je ostala u drugom stanju. A oni, kao pravi katolici, ne mogu ni pomisliti na abortus.

Njezin otac je rekao da želi sa mnom razgovarati u četiri oka. Došao sam u zakazano vrijeme. Sjedio je u dnevnom boravku u svojoj velikoj fotelji, u polumraku i odmarao se od laganog moždanog udara koji je imao prije dva-tri mjeseca. Ne vjerujem da sam ja bio razlog te njegove neprilike. Pripisivali su to dijabetesu s kojim se godinama borio.

– Dakle, vi želite da ženite moju kćer, mladi gospodine? – izgovorio je to kao da objavljuje ishod nekog tragičnog događaja, kome se više ništa ne može izmijeniti.

– Ustvari ona želi da se uda za mene – rekao sam, osmjehujući se i nastojeći našem razgovoru dati neku normalnost i lakoću.

– Prvo i prvo, mladiću, mi želimo da se vjenčanje obavi u crkvi. Pristajete li vi na to s obzirom na vašu pravoslavnu vjeroispovijest i s obzirom na vaša politička uvjerenja? – izgovorio je to pitanje precizno, dodajući mu neminovnost i ozbiljnost samoga slučaja, to jest naše ženidbe.

Rekao sam mu da ja nisam vjernik, iako je moj djed Vujadin još uvijek držao do svojih pravoslavnih običaja i ponekad, skriveno od moga oca partizana, slavio svoje slave i vjerske običaje.

Dodao sam da sam spreman vjenčati se u crkvi i da sam spreman učiniti sve ludorije ovoga svijeta za moju crvenokosu balerinu. Ovaj drugi dio rečenice mu nisam rekao. Nisam mu rekao ni da sam prije tri godine, još na prvoj godini Akademije, izašao iz te partije.

Mnoge stvari mi nisu bile po ukusu. Mnogi partijci koje sam poznavao nisu mi bili po volji. Mnogi visoki političari i dužnosnici te partije nisu bili ljudi čije bih stavove i misli razumijevao i podržavao.

A vrhunac je bio kada smo Mustafa Nadarević, Ratko Buljan i ja jedini od studenata kazališne Akademije, kao članovi prisustvovali godišnjoj skupštini Saveza komunista triju zagrebačkih akademija (dramske, likovne i muzičke). I kada se biralo novo rukovodstvo za te tri umjetničke akademije, naš uvaženi književnik, profesor i akademik Ranko Marinković predložio je mene za sekretara SK svih triju akademija. Potpuno iznenađen i zatečen tim prijedlogom uvaženog profesora i velikog hrvatskog pisca, Ranka Marinkovića, odbio sam tu svoju kandidaturu, ali sam i zaprepašteno razabrao da se uvaženi profesor i književnik, sprda, to jest zajebava sa svima nama, tamo prisutnim, komunistima.

Već sutradan sam otišao u gradski komitet i tamo potpisao ispisnicu iz SK Hrvatske. Zadržao sam svoju crvenu knjižicu i flomasterom napisao u njoj, da sam jedini član svoje nove organizacije Saveza komunista.

Tih dana morao sam s mojom balerinom otići kod župnika u crkvu svetoga Blaža u Ulici braće Kavurića, gdje sam potpisao poseban ugovor s Katoličkom Crkvom, u kojem je pisalo da neću svojoj budućoj ženi braniti njezine vjerske obrede i običaje i da ću krstiti svu našu buduću djecu u Katoličkoj Crkvi.

Potpisao sam i to. Potpisao bih ja štošta u što nisam vjerovao, samo da budem sa svojom balerinom koja je duboko bila u mome srcu.

Svadba je bila tajna i nikoga nije bilo u crkvi svetoga Blaža te silvestarske večeri 1969. godine, osim njezine najuže obitelji. Otac, majka, dva brata sa svojim ženama i dvije sestre sa svojim muževima.

Padao je snijeg i Zagreb je bio zatrpan bijelim pokrivačem, kao onaj talijanski gradić iz Fellinijevog filma ”Amarcord”.

Tijekom svadbe dok je svećenik čitao neke važne rečenice iz Biblije ja sam razmišljao o scenama iz toga nadrealističkog filma. Sve je bilo tako nekako misteriozno i tajanstveno i smiješno i pomalo tužno.

Iza toga tajnog i gotovo ilegalnog svadbenog obreda, otišli smo na večeru u njihov stan, koji je bio u Medulićevoj ulici, veoma blizu crkve svetoga Blaža. Bila je to najtužnija svadba na svijetu. Otac je sjedio na čelu stola, vidno tužan i zabrinut, braća su pogledavala na sat, čekajući da izbije ponoć i da se pridruže nekim svojim društvima s kojima su trebali čekati tu Novu godinu, a moja balerina je bila sretna i vesela i kao da je uživala u tom revolucionarnom događaju koji se zbivao te večeri u njezinoj obitelji.

Za tri dana, 3. siječnja 1970. godine, bila je svadba u Vinkovcima. Više od 200 ljudi. Došla je gotovo sva moja familija iz Like, Srbije i Vojvodine. Mnogo prijatelja mojih roditelja iz Vinkovaca i okolnih sela. Služila su se razna jela od sarme, salate, janjetine i prasetine s ražnja.

Prava ličko-slavonska svadba. Bila je i harmonika i violina. I zvijezda je jedna repatica te noći s neba pala, a moj ujak je pijano urlao da ju je on to iz pištolja skinuo.

Doktor Cerovac nije bio na svadbi. Zbog lošeg zdravstvenog stanja, a vjerojatno i zbog duboke nelagode, jer se toga trena teško mirio s vjenčanjem svoje najmlađe kćeri i mezimice za nekog tamo Srbina, komunista i pritom još i glumca…

Ali život priča najčudnije priče o ljudima i njihovim predrasudama, pak se tako, taj doktor prava, glavni odvjetnik Kaptola i kum kardinala Šepera, u samo godinu dana, potpuno zaljubio u svoga zeta Srbina i člana Saveza komunista.

I ja sam zavolio deda Dragu, a kad su se uskoro rodili Danilo i Lucija, obitelj Cerovac je duboko odahnula i sve su stvari došle na svoje mjesto u toj dragoj i čestitoj obitelji.

Zašto ti pišem sada te detalje s moje svadbe? Valjda zato što sam pamtio tugu s tvoje zagrebačke svadbe i način kako si to sve skupljao u svoje zasanjane oči kao da se radi o nekome drugom. Ta neka dalmoška, definitivna tuga koja je sjala u tvojim harlekinskim očima, bila je i tvoja neopisiva scenska snaga kojom si opijao sve oko sebe.

Nitko kao ti i Pero Kvrgić nije nosio tu divnu dramatiku u svakoj komičnoj ulozi koju ste igrali.

Ja sam bio više dramski glumac, specijalist za Hamleta, Richarda III. i Peera Gynta… Ali sve bih te svoje uloge o aufinger objesio, poslije tvoga vanzemaljskog Kaspara kojeg si odigrao u briljantnoj režiji Vladimira Gerića. I kada zbrojim sve te tvoje sjajne uloge koje si igrao i koje sam gledao, mislim da ovaj svijet nikada nije imao takvoga sjajnoga harlekina od Charlieja Chaplina do naših dana…

A po mome mišljenju, bio si još i tužniji i istinitiji, jer ja sam znao otkuda taj tvoj sjetni pogled dolazi.

Konačno, igrali smo Rosencrantza i Guildensterna u sjajnoj Stoppardovoj komediji u kojoj smo cementirali svoje odnose. Naše rečenice su se preplitale jedne u druge po zakonu srodnih duša i teško da će ikada itko doseći onu bliskost, koju smo nas dvojica živjeli na sceni u toj predstavi. Bar sam ja tako to tada osjećao…

Dragi moj Ive, bilo je u našem prijateljstvu i padova kao i u svakoj pravoj ljubavi… Najprije nas je posvađala tvoja druga žena i zbog nekih trivijalnosti, preko kojih ja nisam mogao prijeći, nismo se nekoliko godina viđali ni družili.

A onda, kao u nekoj filmskoj priči, tebe je ostavila ta tvoja žena i mi smo opet bili jedan uz drugoga. Jutra na kavi u Gavelli, a noći na bilijaru u Karaki.

Kao da se nismo nikada ni prestajali družiti, svaki novi dan je sličio na onaj protekli… Onda se i meni dogodio bračni brodolom i moja crvenokosa balerina otplesala je svoj zadnji tango bez mojih zagrljaja. Uzalud sam je pokušavao zadržati, njezin let tamo negdje bez krajnjeg cilja, kuda se zaputila, nije više računao na moje korake.

Ostao sam sam, s krivnjom koju sam krio u sebi, kao zatajenu oholost iz mladosti, koju sam na kraju morao skupo platiti. U tome računu, koji je došao na naplatu, zbrajala su se sva moja putovanja kroz život bez nje, filmovi, nogometne utakmice, zabave, proslave, državne ceremonije, ludosti… Bile su tu i naše noći koje smo dječački sebično skupa provodili po restoranima i barovima Zagreba, Beograda, Splita i Dubrovnika…

Ive moj, dragi moj Koke, svega smo mi pregrmjeli kroz naše živote. Ali ma gdje se djenuli, karte su uvijek bile uz nas. Igrali smo u sitnu lovu. Belu ili poker, ponekad i remi. I lutrije smo kupovali. Igrali sportsku prognozu. Ti si bio veći gubitnik od mene, iako si bio vještiji igrač.

Bio si idealna podjela za nekog pokeraša u westernu. Ja sam bio vještiji u pravim sportovima. Nogomet, tenis…

Ta 1989. bila nam je presudna godina i vjerojatno bi nas silinom alkohola koji smo svake večeri ispijali i dokrajčila, da nas nije naš prijatelj, sjajni filmski režiser i divan čovjek, Zoran Tadić, angažirao u svome filmu ”Čovjek koji je volio sprovode”.

Obojica smo bili njegovi glumci. Ja sam igrao u ”Otmici” s Mirom Furlan i Sonjom Savić i u filmu ”San o ruži” s Fabijanom Šovagovićem.

A ti si bio idealan za glavnu ulogu u toj priči o čovjeku koji je volio sprovode. A glavnu žensku ulogu igrala je mlada i lijepa beogradska glumica Gordana Gadžić. Visoka, crnokosa, dugih nogu. Znao sam da ćeš se zaljubiti.

Krajem te 1989., za nas dvojicu tako važne godine, dobio sam glavnu ulogu u Berkovićevom filmu ”Kontesa Dora”. Partnerica mi je bila divna glumica Alma Prica. U cijeloj mojoj nesreći i bračnom brodolomu koji me je mogao potpuno potopiti u alkohol, taj film me je spasio.

Božanstveni Berković, sjajan filmski režiser i tako blag i bogomdani čovjek bio je moj spasitelj toga časa i uloga kabaret majstora, izvjesnog Armana, pionira filma u Zagrebu, koji se zaljubio u pravu kontesu, plemenitu Doru Pejačević, bila mi je po mjeri. Zavolio sam toga tužnog čovjeka i uživao snimajući s čudesnom Almom i veličanstvenim Berkom.

Kada sam snimio film otišao sam u Suboticu da budem što dalje od svoje privatne nesreće. Moj sin Danilo htio je upisati filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji. Rekao sam mu da ništa tamo neće naučiti iako su ponajbolji profesori na toj katedri bili Berković, Babaja, Tanhofer… Studij je siromašan i nemaju novaca za filmsku vrpcu. A kako ćeš naučiti ono bitno o filmu ako ne snimaš filmove.

Predložio sam mu da upiše bilo što i da nakon toga, ako još želi, studira filmsku režiju. Nije uzalud dr. Branko Gavella uveo na zagrebačkoj kazališnoj Akademiji pravilo, da se mora završiti bilo koji fakultet ili najmanje imati status apsolventa nekog studija, da bi se pristupilo ispitu iz kazališne režije. Danilo je upisao filozofiju i starogrčki. Bio sam sretan jer sam potajno želio da moj sin bude pravi intelektualac, prije nego upiše studij filmske režije. Te jeseni otišao je u vojsku.

Lucija je imala dečka, koji je bio stariji od nje nekoliko godina i brinuo se za nju. Brinuo sam i ja, koliko sam mogao jer su moji ilegalni dolasci iz Ljubljane u Zagreb tih godina, bili uvijek opasni i gotovo na ivici ruskoga ruleta, u kome, naravno, nije moja ruka držala revolver.

Bio sam ponosan na svoga sina vojnika. Posjećivao sam ga u kasarnama Maribora i Novoga Mesta. Kada je pošteno odslužio vojsku i poslije toga diplomirao na Filozofskom fakultetu, došao mi je i rekao: – Evo završio sam filozofiju i starogrčki. Sad hoću studirati filmsku režiju…

Poslao sam ga kod moga prijatelja Rajka Grlića u Ameriku. Na filmsku akademiju u Ohio. Tamo je sve naučio.

Dragi moj Ive Vrana, kako sam te volio zvati zbog one uloge u filmu ”Zaseda”, našega velikog Žike Pavlovića, pišem ti ovo pismo i nabrajam scene iz našeg života, da te prizovem u sjećanje, jer pusto mi je bez tebe. Ponekad nazovem tvoga sina Filipa, koji je naslijedio tvoj šarm i talent čini se, i možeš biti ponosan na njega. Ja ga tako, kad se sretnemo, zagrlim i poljubim i osjetim tvoje srce kako kuca u njemu. Poklonio sam mu svoj šešir da ga nosi i da mu čuva nemirne kose dok leti stazama mladosti…

U kazalištu smo nas dvojica prestali igrati zajedno, polovinom 1970-ih godina. Mislim da je zadnja predstava koju smo igrali bila Stoppardova komedija ”Travestije”, koju je sjajno režirao filmski režiser Nenad Puhovski u &TD-u. Igrali smo i u Ghelderodeovom ”Eskurijalu”. Režiser je bio mladi Radovan Grahovac. Bile su samo dvije uloge Kralj i njegova Luda.

Radovan je meni dodijelio da igram Kralja, a ti si rekao: – As ti gospe, dokle ćeš ti igrati kraljeve, a ja stalno lude. I ja bih malo da budem kralj.

Ja sam rekao da nema problema, ja ću igrati Ludu. Na to je mladi režiser Grahovac predložio da spremimo obje uloge. To nam se. svidjelo. Na premijeri smo stali jedan nasuprot drugoga. Ja sam bacio novčić u zrak, ti si ga uhvatio u ruku. Ja sam naravno kao Guildenstern igrao na pismo. Ti si otvorio šaku. Bila je glava. Nasmijao si se i viknuo: – Ludo!

I igrali smo tako Kralja i njegovu Ludu, u maloj dvorani &TD-a, već kako je novčić te večeri presudio. Voljeli smo taj naš kazališni rulet i publika je sa zanimanjem gledala po nekoliko puta istu predstavu, koja je bila uvijek malo drukčija. Ipak, čini se, da su više voljeli varijantu u kojoj sam ja bio Kralj, jer sam bio malo luđi, a ti kao Luda malo tužniji.

Tih godina obojica smo snimali televizijske serije. Ti si radio ”Malo i Velo misto”, a ja sam snimao ”U registraturi” i ”Prosjake i sinove”. Snimali smo i glavne uloge u filmovima. Ti kod Makavejeva, Tadića i Papića, ja kod Žike Pavlovića, Grlića i Zafranovića.

U proljeće 1990. godine otišao sam u Suboticu da s Ristićem radim ”Kralja Edipa”.

Znam, nikako nisi volio Ristića i stalno si mi gunđao protiv njega, iako si teška srca priznavao da smo tih godina s KPGT-om pravili najzanimljivije predstave u Jugoslaviji.

Tamo sam susreo i ja svoju lijepu Beograđanku, mladu redateljicu Lenku Udovički, u koju sam se zaljubio i koja me je na neki način spasila.

Obje su bile po 20 godina mlađe od nas. Rodile su nam divnu djecu.

A onda je, kako bi rekao Arsen, rat između nas stao.

I ti i ja smo imali problema što smo oženili Beograđanke tih godina. Ipak ti si svoju doveo u Zagreb. A ja sa svojom mladom nevjestom nisam mogao u svoj grad. Mijenjao sam adrese stanovanja i mjesta boravišta. Beograd, Sarajevo, Ljubljana, London i, napokon, Los Angeles.

Moja situacija je bila malo teža, jer sam bio mirotvorac i borac protiv rata. Kao takav bio sam i za Srbe i za Hrvate izdajnik. Dvostruki izdajnik.

Rijetko smo se tih godina viđali. Falili su mi naši dani i noći naše. Falio mi je tvoj tužni osmijeh. Falio mi je i naš Zagreb u koji sam tada dolazio kradom, samo na nekoliko adresa.

Došao sam i te jeseni 1993. godine u Gavellu na premijeru ”Turističkog vodiča”. Režiser je bio Bobo Jelčić, moj nekadašnji student režije, koji mi je bio asistent na kazališnoj Akademiji. Beskrajno talentiran i tako drag čovjek. U toj drami bile su samo dvije uloge. Ti i moja kći Lucija, koja je tada bila studentica treće godine na kazališnoj Akademiji.

Ušao sam u dvoranu, namjerno u mraku, da me nitko ne vidi i da ne remetim premijeru. Prvi put sam gledao svoju kćer na sceni. Bila je tako lijepa. I igrala je taj vaš nježni tango, prateći tvoje magične korake. Naslanjala se na tvoja ramena i izmjenjivala rečenice s tobom kao ja nekada. Nije mogla imati boljeg učitelja. Te večeri postala je glumica.

Ali i neke druge misli, kao oštri noževi, sjekle su sjećanja te noći. Tvoje i moje nespretne rečenice izrečene uz zaglušnu buku ratnih sirena koje su prijetile da nas ponovo razdvoje, sada su zauvijek nestajale i postale nevažne i nevrijedne u ovome dubokom našem zagrljaju i u tišini i svečanosti ove noći.

U toplom mraku kazališne dvorane, u kojoj smo nekada davno ti i ja započinjali svoje prve umjetničke korake, shvatio sam da ja tu više ne pripadam. Postao sam zauvijek stranac. Nikad se više ovdje neću moći vratiti. Ovdje, gdje ni tebe više nema.

U tišini sale nije se čuo moj plač, a suze su same od sebe potekle.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  A narod... ogoljen, opljačkan, osiromašen, ponižen...
    •  Posjet rodnom zavičaju
    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma

> Svi tekstovi ovog autora