Zalažem se za nordijski model Zapadnog Balkana

Uz Daytonski sporazum vezane su mnoge kontraverze. Dokaz tome je i ova konferencija koja se kao aktualnim pitanjem bavi posljedicama tog sporazuma 20 godina poslije. Kod njegovog ocjenjivanja ne treba smetnuti s uma da je upravo njime zaustavljen rat, posebno u BiH. Kakva bi bila sudbina ovih prostora može se dosta uvjerljivo nagađati usporedi li se Dayton s neuspjehom konferencije u Rambouilletu i Parizu malo više od tri godine kasnije. Tamo sporazum o tome kako zaustaviti sukob na Kosovu nije postignut, pa je sukob eskalirao u rat s 15.000 mrtvih i milijun izbjeglica.

Međutim, isto je tako jasno da nešto što je u danom trenutku bilo presudno za uspostavljanje primirja, pa mira, može, u najboljem slučaju, dati samo generalne smjernice za početak obnove zemlje razorene u ratu. U BiH je trebalo obnoviti ne samo materijalna dobra i privredu nego i, ili prije svega, društvo i društvene institucije.

Mnogi danas misle da su manjkavosti Daytonskog sporazuma vodile ka konstrukciji političkog sistema u BiH koji ne može funkcionirati. Da taj sporazum u isti čas garantira cjelovitost BiH i sprečava je da profunkcionira kao država. Od nje stvara neku vrstu političkog zombija koji se permanentno raspada, a ne može se raspasti.

Mnogi danas misle da su manjkavosti Daytonskog sporazuma vodile ka konstrukciji političkog sistema u BiH koji ne može funkcionirati. Da taj sporazum u isti čas garantira cjelovitost BiH i sprečava je da profunkcionira kao država. Od nje stvara neku vrstu političkog zombija koji se permanentno raspada, a ne može se raspasti

Moglo bi se reći da je današnji odnos međunarodne zajednice prema BiH na određeni način parafraziran u naslovu ove konferencije. Što dalje, samo s uskličnikom, a ne s upitnikom. Maknuti se što dalje od tog mjesta loše savjesti međunarodne zajednice.

Istina, bilo je tu i kratke i odlučne akcije kojom je zaustavljen rat i na koju se može biti ponosan, ali i duge godine sramotne neodlučnosti i prepuštanja zemlje kojoj je trebala pomoć te zajednice da tone u korupciju, etničke netrpeljivosti i besperspektivnost.

Neposredni susjedi BiH – Hrvatska i Srbija – koji imaju dobar razlog za lošu savjest, ne predstavljaju trenutačno prijetnju za cjelovitost BiH. Dapače, obje su zemlje jamac te cjelovitosti, ali ne kao regionalne vojne sile, kao što se vole vidjeti u ogledalu, nego kao loši đaci koji su dobili domaću zadaću, a još do maločas su bili dio problema, a ne njegovo rješenje.

Da li su te pozitivne promjene kod susjeda BiH ireverzibilne? Mi se nadamo da jesu, ali treba biti na oprezu. Kako sam iz Hrvatske, navest ću jedan zabrinjavajući ovdašnji primjer. U zadnje vrijeme može se sve više čuti predizborno, ali i ne samo predizborno, veličanje Tuđmana, njegovih ideja i njegove politike. Treba jasno reći da je njegova ideja o BiH bila da je BiH kao državna zajednica neodrživa, a njegova politika da pospješi tu neodrživost.

Takva politika liliputanskog imperijalizma ili, u blažoj verziji, sanitarnog kordona za koju će se uvijek naći licemjerna opravdanja u zaštiti pravih europskih, kršćanskih vrijednosti, u opasnosti od džihadista ili, u još blažoj verziji, naprosto nezainteresiranost za probleme prvih susjeda štetna je za BiH, ali je štetna i za Hrvatsku i Srbiju ako takve politike provode. Posebno za njihova društva.

Igmanska inicijativa godinama je upozoravala na unutrašnje probleme BiH koji se u okviru koji daje Daytonski sporazum samo perpetuiraju, dakle na neadekvatnost tog okvira za rješavanje problema. Ta je inicijativa bila i jest posebno kritična prema politikama Hrvatske i Srbije onda kad su te politike kratkovidne, na štetu bilo cjelovitosti, bilo funkcioniranja BiH kao države.

Igmanska inicijativa godinama je upozoravala na unutrašnje probleme BiH koji se u okviru koji daje Daytonski sporazum samo perpetuiraju, dakle na neadekvatnost tog okvira za rješavanje problema. Ta je inicijativa bila i jest posebno kritična prema politikama Hrvatske i Srbije onda kad su te politike kratkovidne, na štetu bilo cjelovitosti, bilo funkcioniranja BiH kao države

Naše je duboko uvjerenje da bi uistinu pragmatične politike, koje bi vodile računa o direktnoj koristi Hrvatske i Srbije, išle za što bržim oporavkom BiH jer je to vezano za bolje funkcioniranje i ekonomski oporavak svih zemalja Zapadnog Balkana.

BiH bi treba biti cjelovita i decentralizirana država. Kao takva ona će djelovati kao vezivno tkivo zemalja Zapadnog Balkana. U suprotnom, nestabilna BiH znači stalnu potencijalnu prijetnju stabilnosti tog dijela Balkana. Na tome bi se trebalo poraditi, a to i jest jedna od glavnih djelatnosti Igmanske inicijative.

Važan konkretni korak prema cjelovitoj i decentraliziranoj BiH bila bi postupna transformacija sadašnjih entiteta iz primarno etničkih u primarno administrativne cjeline. Ta transformacija trebala bi se očitovati u retorici političara (nije teško pokazati da je ona životni interes velike većine građana BiH), u adekvatnim promjenama i nadopunama pravne regulative i u svijesti građana, koja bi se transformirala kroz javne rasprave i iznošenje argumenata u medijima.

Nosilac suvereniteta u BiH treba biti građanin. Koncept građanske države nije u suprotnosti s nacionalnom ravnopravnošću. Etnička pripadnost pojedinog građanina je dio njegovog identiteta, a ne njegovo političko opredjeljenje. U tom smislu potrebne su korekcije Ustava BiH.

Potrebno je zadržati pozitivne strane Daytonskog sporazuma, a potisnuti i ukloniti one koje su se, u ovih 20 godina, pokazale lošima ili su prije 20 godina bile rezultat napora da se postigne primirje, a ne vizija funkcioniranja BiH budućih 20 godina.

To se prije svega odnosi na kompromise koji su bili nužni za postizanje primirja, a koji, desetljećima zaleđeni u vremenu i licemjerno isticani kao slovo sporazuma i predstavljaju negaciju samog duha Daytona – da se, osim postizanja primirja, otvori perspektiva trajnom miru i oporavku BiH.

Važan konkretni korak prema cjelovitoj i decentraliziranoj BiH bila bi postupna transformacija sadašnjih entiteta iz primarno etničkih u primarno administrativne cjeline. Ta transformacija trebala bi se očitovati u retorici političara (nije teško pokazati da je ona životni interes velike većine građana BiH), adekvatnim promjenama i nadopunama pravne regulative i u svijesti građana, koja bi se transformirala kroz javne rasprave i iznošenje argumenata u medijima

Treba poduprijeti proces integracije BiH u EU. Na državnom nivou to bi posebno trebala biti politika Hrvatske koja je jedina od susjeda BiH članica EU i koja ima najdulju granicu s BiH. Pri tome valja voditi računa o iskustvenoj činjenici (slučajevi Bugarske, Rumunjske, Hrvatske) da su kvalitetna poboljšanja zakonodavstva, političke prakse, funkcioniranja pravosuđa postizana u procesu integracije, sve dok postoje zahtjevi EU koje treba ispuniti, a da se poslije prijema u članstvo EU ta poboljšanja smanjuju ili nestaju.

Igmanska inicijativa promovira u zemljama regije nordijski model suradnje koji se pokazao tako poticajnim za nordijske zemlje i doveo do trajnog mira i prijateljskih odnosa, do dinamične ekonomije, tehnološkog razvoja i međunarodnog ugleda tih zemalja.

Postoje snažni argumenti u prilog tome da bi dugoročno opredjeljenje za takav model suradnje za zemlje Zapadnog Balkana predstavljalo kvalitetnu promjenu i otvaranje perspektive izlaska iz sadašnje situacije.

(Iz uvodnog izlaganja Zorana Pusića na konferenciji ”Dayton i zemlje Zapadnog Balkana 20 godina poslije. Što dalje?”, održanoj u Zagrebu, 29. listopada 2015.).

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora