Traži se priznanje konkretnih povijesnih krivnji

 Postavljam radno pitanje: Što preostaje Božjoj djeci bez platforme moći? Odnosno, pokušat ću pojasniti zašto je religijski etnonacionalizam najveća prepreka mirotvorstvu i međuetničkoj suradnji, odnosno ekumenskom i međureligijskom dijalogu na Balkanu. Ako to ne budem uspio sada, bit ću dovoljno kratak da o tome progovorimo u diskusiji. Želio bih da ona bude dobra i široka.

S pravom se u nas već duže sugerira da bi pravilni put svakog ovakvog skupa, svake ovakve debate, trebao ići od konstatiranja stanovitoga ”sakralnoga ludila” koje nastaje ili je nastalo u nas, odnosno u našoj regiji (jer je problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, u gotovo svim postjugoslavenskim republikama, dapače, i ne samo u njima već i u drugim mjestima u svijetu) do pomirenja kao krajnjeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo.

A pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.

Uostalom, vjerujem da, kao što za sebe želimo herojski život, u svom životu prepoznajemo poziv proroka. Kao proroci pozvani smo se neprestano miješati u politički život i to ne da bismo kočili procese integracije, normalizacije i modernizacije, već da bismo uspostavili strukture pravdenije od onih koje imamo.

S pravom se u nas već duže sugerira da bi pravilni put svakog ovakvog skupa, svake ovakve debate, trebao ići od konstatiranja stanovitoga ”sakralnoga ludila” koje nastaje ili je nastalo u nas, odnosno u našoj regiji (jer je problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama ili izuzecima, u gotovo svim postjugoslavenskim republikama, dapače, i ne samo u njima već i u drugim mjestima u svijetu) do pomirenja kao krajnijeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obaveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo

Bez ikakve sumnje, borba za ljudska prava ili, još jednostavnije, proročka pozivanja na mir i pravednost, vjernost i solidarnost, osobito spram siromaha, više su nego aktualna. Ističem odlomak knjige proroka Amosa (SZ, Prorok Amos 2, 1-14; 3, 2-15; 4, 1-12; 6 1-12; 7, 1-17; 8, 1-14 te 9, 1-15.), jedan od onih najjasnijih starozavjetnih tekstova kojem se raskrinkavaju svi politički zločini koji su istovremeno i zločini protiv čovječanstva. Nisu li svi oni ponovljeni u 20. stoljeću i u našem vremenu? Je li moguće izraziti božanski gnjev protiv zločinačkih nedjela?

Kao teolog i kao novinar mislim da ova kraća prezentacija svakog slušatelja, a to činim zaista na najskromniji način kojim mogu to kazati, stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju onih kojima teologiju Križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su vezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen ni u ovom našem poratnom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. etničkim ”čišćenjem”, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana.

Fanatizam koji se, dakako, ponavlja u slučaju tzv. Islamske države.

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.

Nažalost, primjećujemo da je fokus promijenjen i kod teologije i kod shvaćanja naravi pojedinaca prema pitanjima nacije i države. Crkva bi trebala transcendirati naciju i svaki oblik nacionalizma. Ako se neka Crkva poistovjećuje s nekom nacijom ili etničkom skupinom, iz toga crkvenoga kruga bivaju izbačeni svi oni koji nisu nacionalno ili etnički isti. I to treba demaskirati.

Konačno, uloga bilo kakve vjerske zajednice je upitati se o vlastitoj naravi, poslanju, te prihvatiti i prepoznati pogreške i grijehove koji su počinjeni u sklopu te zajednice u povijesti i sadašnjosti. Stoga, kucno je čas u kojem je potrebno prihvatiti zadaću kajanja za grijehove naših otaca i nas samih i prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment zbog nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

Treba pošteno priznati do koje mjere se u naše redove provukla tvrdnja da čovjek može biti moralan ukoliko poistovjećuje vlastiti moral s potrebama nacije. To ističem i molim vas da to zapamtite jer je to srž fašizma: poistovjetiti vlastiti moral s potrebama nacije.

Pomiriti se moramo jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne ili etničke isključivosti te negiranja ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti

Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i mnogi drugi su upravo to učinili. Govori se o vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciji u okviru građanskog društva i nestanak efektivnosti kod nevladine scene ili civilnog društva, što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača europskog ujedinjenja. Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi u prvom redu zbližavamo ljude”.

To je danas jedan od najvažnijih izazova za sve nas koji želimo postati dijelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

I još jednom: ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Crkvama i vjerskim zajednicama kao kritičkim ustanovama u odnosu na društvo pripada kritička i osloboditeljska zadaća. Pitao se veliki teolog Jürgen Moltmann: ”Može li se nakon Auschwitza još netko ozbiljan baviti teologijom?”

Može, ali pod uvjetom da se teologija obnovi te kritički i svjesno razvije svoju političku dimenziju. Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.

Naša društva tek traže svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država, ni opće dobro. Građani-vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Kao teolog i kao novinar mislim da ova kraća prezentacija svakog slušatelja, i to činim zaista na najskromniji način, stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju onih kojima teologiju Križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Nakon ulaska u treći milenij pitanje svih pitanja mora biti da li mi kao čovječanstvo moralno napredujemo ili pak nazadujemo? Često se mnogima od nas postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral onako kako se to govori općenito u vezi s profesionalnim moralom, prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija. Mi bismo, barem mi kao teolozi, na to trebali odgovoriti potvrdno. I vjerujem da trebamo vratiti moral u politiku.

Jer nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, nema mira u svijetu bez mira među religijama i nema mira među religijama bez dijaloga religija. Naša bi politička teologija stoga trebala biti najprije ekumenska. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Naša bi zadaća trebala biti promovirati ekumenski i međureligijski dijalog.

Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi, kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati Boga na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Može li biti, dragi ljudi, išta bitnije od toga da tražimo plodove pravednosti? Ja mislim da ne može.

Čak ni razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 90-ih godina prošlog stoljeća prizna u dvije najveće kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije, Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve – ta se krivnja zapravo korijeni u višestoljetnom kompromisu između nacionalističkog i kršćanskog u njima i to u korist nacionalističkog s gušenjem etičkog karaktera kršćanske objave, onoga što je otkriće Bonhoefferove teološke misli i same Etike – nipošto ne otupljuje oštricu Bonhoefferove nepobitne tvrdnje da jedino ”u spoznaji krivnje započinje proces čovjekova suoblikovanja s Kristom” (ili Bogom, kako god da ga nazivamo).

Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i kršćanske. Jer koliko god, ljudski gledano, priznavanje ”neke” krivnje s upiranjem prsta na tuđu krivnju moglo predstavljati napredak spram apsolutnog negiranja krivnje, Bonhoeffer razlučuje da oboje predstavlja odsutnost Kristove milosti na kojoj počiva spoznaja krivnje: ”Priznanje krivnje zbiva se bez osvrtanja na sukrivce. Ono je strogo ekskluzivno time što svu krivnju preuzima na sebe. Tamo gdje se još računa i odvaguje, na mjesto priznanja krivnje s obzirom na Kristov lik stupa neplodni moral samopravednosti.” Ili: ”Svaki grijeh nekog drugog mogu opravdati, samo moj vlastiti grijeh ostaje krivnja koju ja nikada ne mogu opravdati”.

Kod nas ni 15-ak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-ih godina prošlog stoljeća ni u jednoj kršćanskoj crkvi ili vjerskoj zajednici nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu kako je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer, ispisujući poglavlje Etike: Krivnja, opravdanje, obnova (izražavam veliku zahvalnost sarajevskom teologu Alenu Kristiću koji nas je uputio na ovo djelo svojim komentarima).

Ne samo da bi se naše crkve prepoznale u tome zrcalu bespoštedne istine, nego tu Bonhoeffer kao vrhunsku nevjeru raskrinkava navadu, tako raširenu i među kršćanima i drugim vjernicima s našeg područja, da se od suočavanja i priznanja krivnje Crkva brani pozivanjem na svekolike sputanosti i zapriječenosti, nadasve na nemogućnost da se upusti u borbu s protukršćanskim silama, jer bi tako ugrozila bogoslužje i zajedničarski život: ”Tako govori nevjernik koji u priznanju krivnje ne spoznaje ponovno zadobivanje lika Isusa Krista, koji je nosio grijehe svijeta, nego samo opasno moralno degradiranje. Slobodno priznanje krivnje čak ne predstavlja nešto što bi se moglo učiniti, ali i izbjeći, nego proboj lika Isusa Krista u Crkvu; Crkva dopušta da se na njoj dogodi ili pak prestaje biti Kristova Crkva. Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu. Time što priznaje krivnju, Crkva ne razrješava ljude vlastitog priznanja krivnje, nego ih poziva u zajednicu priznanja krivnje.“

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji

Krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezini najveći kočničari.

Kršćani na našim područjima nalaze se tako pred izazovom da u svim segmentima svoga kršćanskog života izdrže napetost i jedinstvo između Da i Ne, tako primjerice kad je u pitanju pripadnost crkvi (crkvenost) ili narodu (nacionalnost): Možemo li pripadati slobodno i odgovorno, a opet s odmakom i kritički? Naprosto, možemo li pripadati odgovorno ne izigravajući poslušnost u korist slobode ili slobodu u korist poslušnosti?

Na koncu ostaje pitanje što će pokrenuti pojedine kršćane i cjelokupne kršćanske zajednice na našim područjima (ovo itekako vrijedi i za muslimane i druge vjernike) da raskinu s apstraktnim i načelnim govorom, bilo u maniri kompromisnog kršćanskog života (religijsko-političkog nacionalizma), bilo u maniri radikalnog vjerničkog života (fundamentalističko-karizmatski pokreti), što je preduvjet autentičnog kršćanskog života koji se, ne na posljednjem mjestu, ogleda u sposobnosti konkretne riječi i konkretnog čina, odgovornosti naprosto.

Da bi raskinule s načelnim i apstraktnim govorom, kršćanske crkve i druge zajednice na našim područjima, a poglavito poglavari koji ih vode, moraju se odvažiti na konkretnu promjenu mjesta na kojem stoje i s kojeg procjenjuju svijet i na osnovi te procjene propovijedaju evanđelje. To mora biti mjesto među žrtvama protukršćanskih političkih i ekonomskih sila, koje se rado kite kršćanskim imenima, a u skladu s 25. poglavljem Matejeva evanđelja u kojem se Isus upravo poistovjećuje s ekonomsko-političkim žrtvama: ”Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,40).

Samo se s toga mjesta istinski može razumjeti evanđelje, odnosno beskompromisno prihvatiti i prakticirati etička konkretnost kršćanske objave bez bezbožnog straha za institucionalnu sigurnost Crkve ili bezbožne žudnje za sigurnošću i bogatstvom koje ne priliči Crkvi.

Jedino u tome slučaju ima nade da iz naših crkava začujemo konkretan govor, konkretan koliko je konkretna svagdanja patnja konkretnih ljudi u našem konkretnom vremenu, govor koji ne samo zahtijeva nego i polučuje konkretno solidarno djelovanje.

Jer Crkva, ukoliko to želi biti, mora biti mjesto solidarne odgovornosti za svijet, kako je to zapisao Bonhoeffer zaronjen u konkretnost vlastitog vremena: ”Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Posebice posve jasno mora to pitati imajući u vidu postupak države prema Židovima”. (D. Bonhoeffer je umro kao žrtva nacizma.)

Kod nas ni 15-ak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-ih godina prošlog stoljeća ni u jednoj kršćanskoj crkvi ili vjerskoj zajednici nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu kako je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer, ispisujući poglavlje Etike: Krivnja, opravdanje, obnova izražavam veliki zahvalnost sarajevskom teologu Alenu Kristiću koji nas je uputio na ovo djelo svojim komentarima)

”Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja neovisno o tome tko su oni; neizostavno im mora pomagati bez obzira na to jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.”

A to kod nas neminovno znači konačni obračun s religijsko-političkim nacionalizmom i nakaradnim misticizmom zatvorenih očiju i leđa okrenutih svijetu u liku fundamentalističko-karizmatskih pokreta u okrilju kršćanskih crkava na našim područjima (ili radikalnim vehabističkim zajednicama), rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi, koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta.

Nadam se da su ova razmatranja bila dovoljnio motivirajuća da povedemo dijalog o tome kako vi gledate na ulogu religijskih zajednica u vašim zemljama i među državama na Balkanu, što od njih očekujete, svejedno jeste li ili niste vjernici. Hvala na pažnji.

(Govor održan na Regional Academy for Democracy 28. studenog 2015. u Beogradu, kao uvod u diskusiju na temu ”Religijski aktivizam i međureligijski dijalog na Balkanu”).

 

ISPRIKA:

 Shodno dogovoru postignutom 23. studenog 2015. na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu pred sucem Marijanom Bertalaničem (Kazneni predmet broj 7.K-797/2015), izjavljujem: Molim članove ”Stožera za obranu hrvatskog Vukovara” odnosno Udruge vukovarski stožer da prime i private moju ispriku zbog toga što sam 5. travnja 2014. u okviru kolumne Democroacia na ovome portalu, a koja je naslovljena “Pokazuju Bogu srednji prst” (posvećene sisačkom biskupu Košiću i drugima), one koji su razbijali ćirilične table i prozivali i prijetili glumcu Radi Šerbedžiji nazvao “neoustaškom gamadi”, “ekipa batinaša”, “rulja” i promicateljima “projekta fašizacije naše domovine”, te što sam njihovo ponašanje usporedio s “najstrašnijim komunističkim i partijskim komesarima”. Ovom javnom objavom još jednom povlačim, to jest, opozivam što sam napisao, a bilo je sporno članovima spomenute udruge, s obzirom da sam sporne riječi, lani, kod prve reakcije vukovarskog stožera, već izbrisao s navedene kolumne te ih se ne može više nigdje pročitati na našem portalu. Moja namjera nije bila sramotiti članove vukovarskog Stožera, već ih upozoriti na nešto što sam smatrao neprihvatljivim ponašanjem nekih njihovih članova. Ali priznajem da sam, revoltiran zbog aktivnosti Stožera, pretjerao u svojim ocjenama.

S poštovanjem,
u Zagrebu, 30.11.2015.
Drago Pilsel,
glavni urednik

    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!

> Svi tekstovi ovog autora