Radost bezvlađa

Napokon smo u situaciji u kojoj su anarhisti došli na svoje, napokon živimo u državi bez jasnoga upravljačkoga autoriteta – zaključit će nakon svih medijskih najava ponovljenih izbora i duljega razdoblja bezvlađa lucidniji promatrač ovdašnji.

Obistine li se svi ti silni bakunjinovski scenariji u Hrvatskoj, ne uspije li se operacionalizirati baš nikakav dogovor između Mosta, “kuge” i “kolere”, ne samo što prije idućega ljeta ne bismo trebali dobiti stabilnu Vladu, nego nam se i u slučaju ponavljanja sličnih izbornih rezultata izgledno smiješi produljenje domovinske anarhoidnosti, i to unedogled.

Napokon smo u situaciji u kojoj su anarhisti došli na svoje, napokon živimo u državi bez jasnoga upravljačkoga autoriteta – zaključit će nakon svih medijskih najava ponovljenih izbora i duljega razdoblja bezvlađa lucidniji promatrač ovdašnji. Obistine li se svi ti silni bakunjinovski scenariji u Hrvatskoj, ne uspije li se operacionalizirati baš nikakav dogovor između Mosta, “kuge” i “kolere”, ne samo što prije idućega ljeta ne bismo trebali dobiti stabilnu Vladu, nego nam se i u slučaju ponavljanja sličnih izbornih rezultata izgledno smiješi produljenje domovinske anarhoidnosti, i to unedogled

Nakon tisućljetnog sna i njegova oživotvorenja, samo je 25 godina – eto – Hrvatima bilo dovoljno da voljenu državu prestanu čvrsto stezati u naručje, da je puste da pluta morem bez licenciranoga kormilara, na krajnje nepouzdanom autopilotu, i to netom nakon poučnoga slučaja Horvatinčić.

Ipak, nije da me ta situacija nešto pretjerano brine. Dobra je stvar, recimo, što države bez vlade rijetko objavljuju ratove drugim državama, nemaju baš snage ni za nove poreze, a ne zamišljam baš lako u skoroj budućnosti ni masovne građanske obračune ruzinavim rašpama i višednevne pijane terevenke domaćih fanova Luigija Luchenija usred predstavničkih i izvršnih tijela Republike.

Davno su s naših strana iščezli Roko, Cicibela i ostali autentični anarkišti zarad čijeg bi se prostodušnog veselja možda u ovom interregnumu i isplatilo srušiti koji sud ili zapaliti kakav državni zavod. Nisu, međutim, nikud iščezli hrvatski neoliberalni anarhisti, zadnjih dana oni itekako dolaze na svoje, a njihovo likovanje nad državom bez prave vlasti svakako plijeni pažnju i tjera na nešto intenzivnije razmišljanje.

Situacija u kojoj dulje vrijeme ne bismo uopće imali Vladu bila bi najbolja stvar koja bi se Hrvatskoj danas mogla dogoditi – sve glasnije poručuju. Tješe sve oko sebe, i slijeva i zdesna, da ovo nije nimalo rijetko ni čudno stanje: Nizozemska je nakon izbora 1977., tvrde, bila bez vlade dulje od 500 dana, a Belgija je bez izabrane vlade ne tako davno izdržala malo manje od 20 mjeseci, tj. gotovo 600 dana.

I ne samo što Belgijancima za to vrijeme ekonomija nije zakašljala niti se strmoglavila u mračni bezdan, nego je tehnička vlada bila raskalašena i trošila iz proračuna kao pijani milijarder, pa je to dodatno pokrenulo gospodarski krvotok zemlje i mnoge poslovne zamašnjake.

Nakon tisućljetnog sna i njegova oživotvorenja, samo je 25 godina – eto – Hrvatima bilo dovoljno da voljenu državu prestanu čvrsto stezati u naručje, da je puste da pluta morem bez licenciranoga kormilara, na krajnje nepouzdanom autopilotu, i to netom nakon poučnoga slučaja Horvatinčić

Primjeri su to kojima se vrlo efektno ruši doktrina o vladi kao presudnom faktoru u gospodarskom životu nacije; političke reforme i bolne rezove njima se razotkriva kao praznu demagošku floskulu i gotovo pa nepotrebne eksperimente, a pitanje hitne instalacije bilo kojega društva u upravljačke fotelje čini nategnutim i krajnje izlišnim.

Nije da dosad nismo i sami mogli primijetiti kako sunce sja, vode teku, a trava nesmetano raste i bez razrješenja temeljnoga gordijskoga čvora naše unutarnje politike. No, navedeni primjeri Belgije i Nizozemske ulijevaju posve neočekivan optimizam po pitanju dugoročnoga građanskoga standarda, te otvaraju vrlo izglednu mogućnost da Most svoju političku poziciju i smisao postojanja s vremenom sam dovede do čistoga paradoksa.

Budući da im je agenda primarno satkana od obećanih rezova u državnome sustavu – i da od početka propovijedaju kako su Hrvatskoj hitne reforme nasušnije od sunca i vode – učine li svojom voljom ovu nedefiniranu situaciju u Hrvatskoj trajnijom i višemjesečnom, te puste li Hrvate da dulje uživaju u radosti bezvlađa, naprosto će nehotice pojesti vlastitu supstancu.

Neće, ne bojte se, građani lako postati nervozni i nestrpljivi što u Banskim dvorima tako dugo nemaju punopravnog kočijaša: to je dilema koja duboko izjeda isključivo političare. Puno će prije narod shvatiti da im Vlada i političari baš nužno i ne trebaju, a pogotovo ne oni što im nude isključivo znoj, suze i odricanja s krajnje apstraktnim i nedokučivim efektima tih bolnih mjera po njihove svakodnevne živote.

U svjetlu svega toga, pozivanje predsjednice Republike na nacionalnu sigurnost kako bi Božu Petrova potaknula da se odluči na potporu nekome od velikih koalicijskih partnera (a zna se i kojem), odzvanja još jačim demagoškim prizvukom. Ako bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a taj moćni vojni savez što se upravo širi i na Crnu Goru ne smatra vjerodostojnim i dovoljnim čuvarem ovdašnjega mira, to se lako može iščitavati i kao zakasnjelu samokritiku

Postoje, istinabog, i nešto drugačiji i manje optimistični primjeri državnoga bezvlađa: Kambodža je izvršnu vlast dobila nakon 351 dana pregovaračke i izborne neizvjesnosti, Irak nakon 289, a u susjednoj nam Bosni i Hercegovini prave vlasti jednom nije bilo punih 450 dana.

Znate i sami, nije sad da su ekonomije ovih zemalja za vrijeme tih dugih razdoblja političke neizvjesnosti baš eksplodirale i procvjetale tisućama cvjetova, ali – ruku na srce – ni nakon uspostave tzv. političke stabilnosti malo je tko uopće primijetio razliku.

U svjetlu svega toga, pozivanje predsjednice Republike na nacionalnu sigurnost kako bi Božu Petrova potaknula da se odluči na potporu nekome od velikih koalicijskih partnera (a zna se i kojem), odzvanja još jačim demagoškim prizvukom. Ako bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO-a taj moćni vojni savez što se upravo širi i na Crnu Goru ne smatra vjerodostojnim i dovoljnim čuvarem ovdašnjega mira, to se lako može iščitavati i kao zakasnjelu samokritiku.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Marko Vučetić: ''Mi smo država bez društva''
    •  Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
    •  Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
    •  Mandatar mekog srca
    •  Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
    •  Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
    •  Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
    •  Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
    •  Panika raste kao plima u plitkome mozgu
    •  Predsjednica ne zna što joj je posao

> Svi tekstovi ovog autora