autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Panika raste kao plima u plitkome mozgu

AUTOR: Davor Krile / 22.08.2015.
Davor Krile

Davor Krile

Domovina nam je pred strašnom pogibelji. Deseci tisuća, stotine tisuća, neki apokaliptički tvrde i milijuni izbjeglica iz Sirije i drugih arapskih zemalja nezaustavljivo nadiru prema našim istočnim pragovima.

Srbija se već napunila očajnicima, a kako su se Mađari na sjeveru sebično odlučili ograditi zidom, jedini put u spas te goleme rijeke ljudske nesreće vodi – avaj! – preko našega svetoga korita.

Narogušilo se bez puno riječi ali s prilično puno zebnje hrvatsko puritansko biće, zadrhtalo u osjećaju nemoći pred nepreglednom ljudskom masom. Realni su izgledi da nam se Domovina uskoro pretvori u golemi izbjeglički logor, u šator pod kojim više ne bi obijesno bivačili naši gordi veterani, vjekovni čuvari predziđa kršćanstva i od malo drukčijih kršćana, nego očajni, gladni i gologuzi istočnjački inovjerci, spremni na tko zna kakve rubne geste i opačine.

Gdje je tu onda njihov nešto mirotvorniji no dugoročno ništa pogubniji utjecaj na hrvatski ”way of life“, navada da se klanja i žene zaklanja zarom i feredžom, te da se na domaćinovo gostoprimstvo uzvraća religijskom tvrdokornošću i pokušajima da se zauzda naša sveta sloboda govora i pisma, naročito ćiriličnog?

Vjerovanje u (tuđe) barbarstvo, nažalost, najčešće je hrvatsko vjerovanje. Zatvoreni u svoju ideološku i političku monolitnost, u svoje isključivosti i zakopčani u svoje nimalo ujevićevske mrakove, mnogi Hrvati još uvijek odbijaju vidjeti nesretnoga sebe i u onome svojemu sugrađaninu istoga pisma, govora i jezika što je baš poput njih, ni kriv ni dužan, prije 20 godina iz rodne kuće izgnan političkim vrtloženjima, ratom i oružanom silom

Evo su se braća Slovaci, stari europski arijevci, u duhu huntingtonovske doktrine o sukobu civilizacija i svojedobnoga pobratimstva Franje Tuđmana i Vladimira Mečiara odmah odlučno počeli braniti od humanitarne obveze koju im je propisala Europska unija, pa u svojoj zemlji nipošto ne žele zbrinjavati muslimane, nego isključivo kršćanske izbjeglice iz Sirije.

Panika raste kao plima u plitkome mozgu, a plima pred sobom uvijek nosi smeće i staru ljudsku istinu da su upravo iz straha od barbarstva kroz povijest i počinjena najveća barbarstva: od staroga Rima do Hitlerova vakta.

Koju to civilizaciju, uostalom, bilo koji zapadnjački übermensch ima za braniti ako u istoj nema ruke pomoći za Sirijca Laitha Majida, snimljenoga nekidan kako na obali grčkog otoka Kosa u ranu zoru plačući grli svoje troje djece, svjestan da tisuće nalik njemu i njegovoj djeci nisu imale sreće ni dotaknuti žuđenu zemlju nego mrtvi plutaju onim istim morem u koje dokono plačemo svoje europske guzice, od Egeja do Lampeduze?

Kakve to kulturološke, demokratske i duhovne temelje Europa uopće može sačuvati ako u njoj ni oni što su prije ciglih dvadeset godina i sami pred pogibelji bezglavo nosili djecu u naručju i živote u najlon-vrećicama nemaju duše prepoznati ranije sebe u očajnim arapskim očima?

Zatvaranje u sebe, piše francusko-bugarski sociolog Tzvetan Todorov u svojoj knjizi “Strah od barbara”, prvi je znak barbarstva.

Realni su izgledi da nam se Domovina uskoro pretvori u golemi izbjeglički logor, u šator pod kojim više ne bi obijesno bivačili naši gordi veterani, vjekovni čuvari predziđa kršćanstva i od malo drukčijih kršćana, nego očajni, gladni i gologuzi istočnjački inovjerci, spremni na tko zna kakve rubne geste i opačine

Vjerovati da je tvoja nacionalna, vjerska, kulturološka ili zavičajna grupa jedina prava, odbijati svaku drugu spoznaju osim vlastitoga iskustva, ništa ne nuditi drugima i ostati odlučno zatvoren u svoju izvornu sredinu – sve su to sigurni znakovi barbarstva.

Priznavati različitost ljudskih društava, skupina i kultura, iskazivati sućut prema njima i prihvaćati ih kao dio našega zajedničkoga čovještva – jedini je put napretka i civiliziranosti.

Antropolog Claude Levi Strauss u djelu “Rasa i povijest” još je paradoksalniji: ”Odricati čovječnost onima koji su najviše divlji zapravo znači preuzeti njihovo tipično ponašanje. Barbar je time ponajprije čovjek koji vjeruje u barbarstvo.“

Vjerovanje u (tuđe) barbarstvo, nažalost, najčešće je hrvatsko vjerovanje. Zatvoreni u svoju ideološku i političku monolitnost, u svoje isključivosti i zakopčani u svoje nimalo ujevićevske mrakove, mnogi Hrvati još uvijek odbijaju vidjeti nesretnoga sebe i u onome svojemu sugrađaninu istoga pisma, govora i jezika što je baš poput njih, ni kriv ni dužan, prije 20 godina iz rodne kuće izgnan političkim vrtloženjima, ratom i oružanom silom.

Tabuizirati priču o toj sili i prešućivati istine o tom temeljnom ratnom iskustvu još uvijek je sveta dužnost svih domoljubnih dogmata.

U starčadi što su po kninskim selima nekažnjeno pobijena na kućnim pragovima nitko od njih ne vidi strijeljane bez suda i krivnje i nakon onoga rata u Teznom ili Kočevskom rogu, niti u vlastitom ušutkavanju onih koji se usude o tome govoriti vide nekadašnje komunističke komesare i totalitariste kojih su im inače puna usta.

Kakve to kulturološke, demokratske i duhovne temelje Europa uopće može sačuvati ako u njoj ni oni što su prije ciglih dvadeset godina i sami pred pogibelji bezglavo nosili djecu u naručju i živote u najlon-vrećicama nemaju duše prepoznati ranije sebe u očajnim arapskim očima?

Kako onda u izbezumljenim izbjeglicama iz daleke i razorene Assadove Sirije vidjeti ikoga bliskoga i išta svoje?

Kako u očima Laitha Majida ne vidjeti potencijalnog terorista i previdjeti vlastite oči?

Lako, ako gledaš srcem i dobro se zagledaš. Ja, na primjer, u Laithovim očima vidim pogled svoje pokojne babe, a u njegovu naručju svoju mater i njezinu braću, kad su – nema tome davno, malo više od 70 godina – iz barbarstvom poharane Europe brodovima bježali u egipatski izbjeglički logor El Shatt, na puškomet od Sirijske pustinje.

Jednak je to bio osjećaj iskorijenjenosti i neizvjesnosti što te čeka i hoćeš li uopće preživjeti.

Kratak je put od svakog rata do svakog el shatta, samo ljudi tu istinu brzo zaborave, kao i to da se države i kontinenti mijenjaju, a da suze ciklično kruže.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

     Marko Vučetić: ''Mi smo država bez društva''
     Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
     Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
     Mandatar mekog srca
     Radost bezvlađa
     Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
     Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
     Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
     Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
     Predsjednica ne zna što joj je posao

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija