novinarstvo s potpisom
Nasmijan je bio dok je u studiju N1 govorio o izbjeglicama iz Afrike i Azije od kojih se Hrvatska, na njegovu žalost, nije ogradila bodljikavom žicom. Dok je postavljao ”strateško pitanje” – želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana? – i sugerirao strateški odgovor tvrdeći kako će oni, ako im se to dopusti, preplaviti Europu jer su biološki jači pa imaju više djece.
Dok je nabrajao razlike između Hrvata i muslimana: u radnim navikama, idealima, odnosu prema životu i prema ženama…
Dok je Hrvate plašio da će ti muslimani, takvi kakvi on tvrdi da jesu, utjecati na promjenu njihova kulturnog okružja i mentaliteta ”kakav je u nas u Hrvatskoj” i ”koji nam se sviđa”.
Dok je, kao da je osobno prisluškivao njihove telefonske razgovore, pričao što izbjeglice pristigle u Hrvatsku javljaju prijateljima u turskim kampovima: ”Ma dođite, sve nas puštaju, nahrane nas, daju nam vlak besplatno…”
Dok je, sveudiljno se cerekajući, iznosio svoj mudrijaški zaključak kako ”oni dolaze ovamo ipak radi novca”, ha-ha-ha, he-he-he…
Tako je eto Ladislav Ilčić, predsjednik Hrasta – pokreta za uspješnu Hrvatsku, glagoljao o izbjeglicama i žicama, o muslimanima i Hrvatima, o demografskim, mentalitetnim i kulturnim razlikama… u emisiji ”Novi dan” i smijao se pritom.
Već sutradan su i on osobno i njegova stranka, bez smijeha i bez zajebancije, najavili da će tužiti za uvredu i tražiti naknadu štete od svakoga tko je na te plemenite izjave reagirao tako što je njihova nasmijanog autora pokušao prikazati kao ”rasista, fašista, nacista i ksenofoba”.
A onda je Hrvatska televizija Ladislava Ilčića – žrtvu neviđenog medijskog linča – pozvala u emisiju ”Otvoreno”. I otvorila mu prostor za novu tužbu zbog sramoćenja i povrede ugleda. Tužbu koju bi Ladislav Ilčić – ukoliko imalo drži do sebe – morao podignuti protiv Hrvatske televizije zato što mu je omogućila da se kao potencijalni kandidat za ministra obrazovanja javno sramoti izjavljujući kako ”samo u Pakistanu imamo 200 milijuna ljudi i 100 milijuna ljudi u Bangladešu koji bi rado došli u Njemačku ili Švedsku radi ekonomskog standarda”.
Budući da djeca u hrvatskim osnovnim školama iz geografije uče da Pakistan ima 182 milijuna stanovnika a Bangladeš 156 milijuna, bila bi živa bruka da se prosvjetni resor u budućoj vladi, ako je ikada bude, prepusti neznalici koji tvrdi da bi u Švedsku i Njemačku iz Pakistana došlo više ljudi no što ih živi u toj zemlji, odnosno znalcu koji decidirano – kao da ih je on osobno anketirao – baljezga da bi dvije trećine stanovništva Bangladeša migriralo u Europu.
Ladislav Ilčić bi nadalje mogao tužiti podlace s Prisavlja i zato što su ga pozivom u ”Otvoreno” navukli na počinjenje još jednoga kaznenog djela protiv ugleda Ladislava Ilčića. U toj je emisiji on, naime, eksplicitno kazao da ”muslimani imaju slabije radne navike od Hrvata”.
Ilčić kao hrvatski akademski glazbenik – violinist, zaposlenik Simfonijskog orkestra HRT-a i stalni član Varaždinskoga komornog orkestra zasigurno zna kakve su radne navike potrebne da bi se nešto postiglo u tom poslu. I savršeno mu je onda, kao hrvatskome radiši u oblasti sviranja violine, jasno da to glazbalo u ruci muslimana s radnim navikama slabijima od njegovih ne može proizvesti nikakav slušljiv zvuk.
Zato recimo Ali Moraly, violinist iz Damaska, nikada nije dogurao do Ilčićevih glazbeničkih visina. Taj se Sirijac sa svojim muslimanskim radnim navikama, kudikamo slabijim od hrvatskih, morao zadovoljiti time da još kao student svirucka u Sirijskom nacionalnom simfonijskom orkestru. I da poslije zapne za uho Danielu Barenboimu koji ga je pozvao da svoje neradne navike prakticira u Orkestru Zapadno-istočni divan, sastavljenom od mladih glazbenika iz Sirije, Libanona, Palestine, Izraela, Jordana, Egipta, Irana, Tunisa i Španjolske, i osnovanom s namjerom da koncertima u svim zemljama iz kojih potječu njegovi članovi, ali i diljem svijeta, u prvom redu potakne razumijevanje između Izraelaca i Palestinaca, kako bi se jednoga dana došlo do mirnog i pravednog rješenja bliskoistočnog sukoba.
Moraly je s tim orkestrom svirao i na onom glasovitom koncertu u Ramalli 2005. godine, održanom u vrijeme kada nastupi Zapadno-istočnog divana nisu bili dopušteni u Izraelu i Egiptu.
Taj je sirijski violinist 2012. morao otići iz domovine poharane građanskim ratom. Nakon prve godine izbjeglištva u Turskoj uspio je doći do Njemačke, gdje – s tim svojim muslimanskim radnim navikama – svira, komponira, poučava djecu i usavršava svoje sviračko umijeće kao najstariji student konzervatorija u Mannheimu.
Zapadni je glazbeni svijet po tim muslimanskim radnim navikama upoznao i još neke violiniste izbjegle iz Sirije. Među njima je i Alaa Arsheed, jedan od junaka dokumentarnog filma ”Zaplakani” Alessandra Gassmanna, prikazanog na Mostri.
Planet su nedavno obišle i snimke Ramija Basisaha, izbjeglice iz Homsa, dok na grčko-makedonskoj granici pred mrgodnim policajcima svira Beethovenovu ”Odu radosti” i ispričava se zbog ponekog pogrešnog tona, odsviranog pod stresom i na violini na koju još nije navikao. Jer ona njegova, ponesena iz kuće, pala je s gumenjaka prekrcanog izbjeglicama i nestala u Egejskome moru.
U Bremenu je nedavno prvi put održan i koncert jednog filharmonijskog orkestra sastavljenog isključivo od izbjeglica iz Sirije koji, eto, nikako da se oslobode tih svojih loših radnih navika da sviraju pa sviraju…
Pa kada Ladislav Ilčić, predsjednik Hrasta, govori o njihovim radnim navikama, onda ga doista nije primjereno nazivati ni ksenofobom, ni rasistom, ni fašistom, ni nacistom.
Čemu trošiti tolike riječi na nekoga tko je jednostavno – hrastist?!
(Prenosimo s portala Novoga lista).