Sramotna ljaga za čitavo Hrvatsko novinarsko društvo

Hrvatsko novinarsko društvo

Poštovani,

ovim putem ne podnosim žalbu na Odluku Novinarskog vijeća časti HND-a broj 33/15 od 10. prosinca 2015. godine. Žalbu koju Središnjem odboru HND-a, kao drugostupanjskom tijelu, ovim putem ne podnosim, prilažem u nastavku.

Žalba

Na osnovu zahtjeva Marija Ćužića Vijeće časti pokrenulo je protiv mene postupak i s pet glasova ”za” te dva glasa ”protiv”, uz izdvojena mišljenja Veronike Rešković i Marinka Jurasića, usvojilo zaključak da je ”Nikola Bajto (član HND-a), objavljivanjem svoje satirične pjesme ‘Lijepa naša haubico’, na portalu portalnovosti.com 7. kolovoza 2015. godine, dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena”.

Vijeće je zaključilo da sam članak 6. prekršio tako što u pjesmi nisam poštovao etiku javne riječi niti uvažio čast, ugled i dostojanstvo Hrvatske vojske, hrvatskog naroda i hrvatske države, a članak 13. tako što nisam primijenio posebnu odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi srpske nacionalne manjine. Urednika portala Ivicu Đikića, koji nije član HND-a, Vijeće ”smatra suodgovornim u rečenim povredama novinarskih načela i principa”.

Osnove žalbe

Prvo, zahtjev Marija Ćužića, inače predsjednika Ogranka slobodnih novinara HND-a, deplasirana je polupismena kleveta. Drugo, postupak koji je Vijeće časti protiv mene provelo kukavička je, podla i nakaradna proceduralna svinjarija. Treće, Vijeće je zloupotrijebilo povjerene mu ovlasti s isključivim ciljem nametanja svojeg mišljenja o Domovinskom ratu ostalim novinarima.

Obrazloženje

Dana 17. kolovoza 2015. predsjednik Vijeća Aleksej Gotthardi-Pavlovsky obratio mi se e-mailom u kojem je stajalo: ”Poštovani kolega Bajto, prosljeđujem zahtjev Marija Ćužića, upućen Novinarskom vijeću časti, te ljubazno molim vaše pisano očitovanje do 12. rujna 2015. godine.”

U nastavku je priložio Ćužićev e-mail, naslovljen ”izrugivanje s hrvatskom himnom”, koji citiram u cijelosti:

”Poštovani, Hrvatsko novinarsko društvo nije reagiralo na članak Portala Novosti od 07. kolovoza 2015. godine u kojem se autor Nikola Bajto izruguje s hrvatskom himnom ‘lijepa naša’. Tim člankom su prekrišli Zakon o Zastavi, grbu i himni te tražćim očitovanje HND-a, Suda časti HND-a i reagiranje na izrugivanje sa Himnom Republike Hrvatske!”

Istog dana predsjedniku Vijeća uzvratio sam kratkim očitovanjem upućujući ga na meritum stvari, odnosno na to da je Vijeće časti nadležno za provedbu Zakona o grbu, zastavi i himni koliko i za provedbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Sada prelazim na obrazlaganje prve osnove žalbe, naime da je Ćužićev zahtjev deplasirana polupismena kleveta.

Da je Ćužićev zahtjev kleveta jasno je već iz toga što protiv mene nikada nije donesena nijedna presuda za kršenje bilo kojeg zakona.

Da je to polupismena kleveta jasno je iz toga što predsjednik Ogranka slobodnih novinara HND-a nije bio u stanju napisati ni dvije rečenice bez osam pravopisnih grešaka i što nije bio u stanju ispravno napisati ni naziv himne, ni naziv zakona koji smo ”prekrišli”, ni naziv tijela HND-a od kojeg ”tražći” očitovanje.

Da je Ćužićev zahtjev deplasirana polupismena kleveta jasno je iz toga što upute sa službenih web-stranica HND-a nalažu da se uz prijavu ”obavezno prilaže pisano obrazloženje povrede etičkih načela”, koje Ćužić nije priložio. Dapače, on ni ne tvrdi da smo objavom teksta prekršili Kodeks, već da smo ”prekrišli” zakon.

Prelazim na obrazlaganje druge osnove žalbe, naime da je postupak koji je Vijeće provelo kukavička, podla i nakaradna proceduralna svinjarija.

Da je postupak Vijeća svinjarija jasno je iz toga što Vijeće deplasirani Ćužićev zahtjev nije u startu odbacilo. Nakon što sam upozorio Vijeće na njegovu nenadležnost za povrede zakona, predsjednik Vijeća Gotthardi-Pavlovsky čak se složio sa mnom, da bi, ni ne uviđajući da sam mu se upravo očitovao, i dalje tražio da se o Čužićevom zahtjevu ”svejedno” očitujem, ne obrazloživši pritom o čemu bih se to još trebao očitovati, ako ne o tvrdnjama u Ćužićevom zahtjevu.

Da je postupak Vijeća proceduralna svinjarija jasno je iz izdvojenog mišljenja Veronike Rešković, u kojem ona potanko opisuje način na koji je Vijeće više puta instruiralo Ćužića kako da svoj deplasirani i meni proslijeđeni zahtjev nadopuni obrazloženjem povrede novinarskih principa. No on je i u novoj, ”formalnoj prijavi”, ustrajavao na zakonima, sada i na Kaznenom zakonu, citirajući tek iz četvrtog pokušaja odredbe iz Općih načela Kodeksa po kojima se ”novinari pridržavaju Ustava i zakona” te ”njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti”.

Da je postupak Vijeća nakaradna proceduralna svinjarija govori činjenica da me ono nikada nije upoznalo s Ćužićevom novom, ”formalnom prijavom”, i njenim nadopunama, a Ivicu Đikića, kojeg je proglasilo suodgovornim, nikada nije ni kontaktiralo. Time je Vijeće teško prekršilo Pravilnik o radu Novinarskog vijeća časti, u čijem članku 5. stoji: ”Kad se vodi postupak povrede Kodeksa koju je učinio novinar, mora mu se omogućiti obrana.”

Da je postupak Vijeća podla i nakaradna proceduralna svinjarija govori to što je Vijeće u svojoj Odluci na koncu ipak zaključilo da nije mjerodavno postupati ni po jednoj od Ćužićevih tvrdnji iz svih verzija njegovog zahtjeva. Kako je onda uopće provelo postupak protiv mene? Tako što je sada, kada se moj progonitelj Ćužić uza svu pomoć Vijeća pokazao fatalno nesposobnim da isporuči formalno valjanu optužnicu, samo Vijeće preuzelo ulogu progonitelja. Činjenicom da je iznijelo protiv mene vlastite kvalifikacije, tereteći me za povrede članaka 6. i 13. Kodeksa, a da me o tome nikada nije obavijestilo, Vijeće je također teško prekršilo članak 5. Pravilnika, potpuno mi uskrativši mogućnost da iznesem obranu.

Da je postupak Vijeća kukavička, podla i nakaradna proceduralna svinjarija govori to što u njegovoj Oluci ne piše tko je još uz Veroniku Rešković i Marinka Jurasića na sjednici sudjelovao, zbog čega ne znam ni kojih me je pet od preostalih devet članova Vijeća (a to su Gotthardi-Pavlovsky, Verica Mađer, Nataša Ban Leskovar, Tomislav Kurelec, Maja Antonić Škarica, Damir Pijaca, Miroslav Wranka i Saša Jadrijević Tomas) progonilo i etički osudilo. Gotthardi-Pavlovsky tu mi je informaciju odbio dati i kada sam je zatražio u svrhu pripreme ove žalbe.

Treća osnova moje žalbe, s obzirom na kafkijanske dimenzije gore opisanog procesa, zapravo je sasvim suvišna. Ovdje je iznosim samo zato što sam primijetio da Vijeće ne posjeduje ni elementarno razumijevanje postupaka satire, ni razumijevanje satire općenito i satire posebno kao novinarskog žanra, iako iz nekog razloga tvrdi, a što ja niti tvrdim niti niječem, da je moja pjesma upravo ”satirična pjesma”.

Činjenica je da Vijeće u svojem pokušaju da nekako etički kriminalizira moju pjesmu nije uspjelo odgonetnuti u čemu se sastoji njena satiričnost, ako je uopće ima, a onda i u čemu je krimen satirične forme, ako takav uopće postoji. Napuštajući, barem književno-teorijski puno intrigantniju, Ćužićevu tezu da moja pjesma predstavlja uvredu jedne druge pjesme, naime državne himne, Vijeće se isključivo okrenulo etičkom kriminaliziranju njenog sadržaja, tretirajući je zapravo kao običan novinski komentar, a ne kao satiričnu pjesmu.

Pritom je potpuno nejasno na osnovu čega ju je, ako već nije identificiralo u čemu se sastoji njena satiričnost, odlučilo tretirati kao komentar, a ne recimo kao običan novinski izvještaj. Moja pjesma, radilo se o satiri ili ne, nije svojim sadržajem ni u kojem slučaju izražavala moj stav i moje mišljenje, nego je izražavala stav i mišljenje službene državne politike. Stoga Vijeće griješi kada tvrdi da sam s tim stavom i mišljenjem polemizirao.

Vijeće naime navodi da u mojoj pjesmi ”nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske / hrvatskog naroda / hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa”. Međutim, time što sam napisao ono što je službena državna politika upotrebom Hrvatske vojske i uz pomoć hrvatskih medija htjela poručiti hrvatskom narodu kada je razornu njemačku haubicu predstavila kao najveću atrakciju vojne parade u Zagrebu, nisam ni na koji način povrijedio ‘čast, ugled i dostojanstvo’ navedenih skupina.

Što se tiče članka 13. Kodeksa, Vijeće je zaključilo da sam ga povrijedio time što se u mojoj pjesmi nije ”primijenila ni posebna odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi manjinskih društvenih skupina (u ovom slučaju pripadnika srpske nacionalne manjine u RH)”. Međutim, time što sam pojedinim stihovima izrazio sklonost službene državne politike da prilikom obilježavanja ”Oluje” prešućuje i ignorira srpske žrtve, svakako nisam neodgovorno komentirao njihova ”prava, potrebe, probleme i zahtjeve”.

Dapače, osobno se slažem da paradiranje njemačkom haubicom po Zagrebu na obljetnicu ”Oluje” teoretski može predstavljati uvredu na nečiji račun i kršenje stanovitih etičkih principa, pa čak i s time da može biti posebno neodgovorno u takvoj prigodi ignorirati stradanja hrvatskih Srba, ali, ako netko misli da te stvari zaslužuju osudu, tada bi za tako nešto trebao prozvati organizatora događaja, hrvatski državni vrh, a ne novinara koji je, držeći se svih etičkih principa struke, o takvom događaju pisao kako bi informirao javnost.

Konačno, osvrnut ću se i na teze Vijeća koje je ono, u pokušaju da interpretira moju pjesmu, projiciralo u njene stihove. Vijeće tvrdi da pjesma ”sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’, neselektivno uništavanje i ubijanje” te da je vojna parada ”za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost međunarodnog suda u Haagu”.

Bjelodano je da moji stihovi takve teze ne sadrže i moram priznati da je ovo, što se mene tiče, najgluplja interpretacija neke pjesme koju sam vidio u životu. Ne samo da te teze ne predstavljaju moje mišljenje, nego to naprosto nije ni ono mišljenje službene državne politike koje sam svojom pjesmom izrazio. Dapače, bez obzira na to što to nisam izrazio, ne vjerujem da je službena državna politika u svojim razmišljanjima otišla baš toliko daleko.

Ovdje želim dodati kako osobno smatram da bi, čak i kada bi to bilo nečije mišljenje, a vidimo da to doista i jest nečije mišljenje, naime to je mišljenje koje je izrazilo samo Vijeće, taj trebao imati svako pravo da ga izrazi, naravno pod uvjetom da ga silom ne nameće drugima. Zagovarajući pravo Vijeća da izrazi takvo mišljenje, iako se osobno s njime ne slažem, pridružujem se svim onim principijelnim stavovima o slobodi govora koje su, braneći moje pravo na iznošenje mišljenja, Veronika Rešković i Marinko Jurasić iznijeli u svojim opsežnim izdvojenim mišljenjima.

Problem je, međutim, što Vijeće to svoje mišljenje o Domovinskom ratu silom trpa u usta meni, odnosno u tome što je, kako sam napisao u trećoj osnovi ove žalbe, zloupotrijebilo povjerene mu ovlasti s isključivim ciljem nametanja ostalim novinarima svojeg mišljenja o Domovinskom ratu.

Završna napomena

Gore iznesenu žalbu, koju putem tjednika Novosti dajem javnosti na uvid, ne namjeravam podnijeti Središnjem odboru HND-a. To što je postupak protiv mene inicirao predsjednik najvećeg ogranka HND-a i to što su ga proveli članovi Vijeća časti HND-a, dakle to što su moji progonitelji ljudi koji se smatraju novinarima, odviše mi je gadljivo da bih više i jedan trenutak proveo u njihovom, odnosno Hrvatskom novinarskom društvu.

Kako sam mišljenja da je Odluka Vijeća, da parafraziram jednog blaženika, sramotna ljaga za čitavi HND i zločin koji vapije u nebo za osvetom, ne usudim se taj zločin relativizirati. Stoga ovim činom odustajanja od podnošenja žalbe, a uz suglasnost suodgovornog mi Ivice Đikića, tu sramotnu ljagu za čitavi HND oglašavam pravomoćnom.

(Prenosimo s portala Novosti).

Opaska uredništva Autografa 1: Donosimo, još jednom, uradak kolege Nikole Bajta ”Lijepa naša haubico” da vam bude jasno o čemu se tu zaista radi:

 

Lijepa naša haubico,

Oj ti švapska cijevi mila,

Stare salve djedovino,

Da bi vazda sve pobila!

 

Mila, kanonado slavna,

Sila si nam ti jedina.

Mila, kuda si nam ravna,

Mila si neselektivna!

 

Držićevom, Savskom teci,

Vukovarskom asfalt dubi,

Pred Lisinskim svijetu reci,

Da topništvo Hrvat ljubi.

 

Dok mu Meron suce sije,

Dok mu ni Haag prijetnja nije,

Dok mu Srbe grobak krije,

Haubica nek’ sve bije!

 

Opaska uredništva Autografa 2: U nastavku donosimo Zaključak Vijeća časti HND-a u predmetu Mario Ćužić protiv Nikola Bajto i Ivica Đikić, te izdvojena mišljenja članova VČHND-a Veronike Rešković i Marinka Jurašića kako bi čitateljima još jasniji bio ovaj skandal koji je, po našem mišljenju, zaista okaljao HND.

Zaključak 6. Sjednice Novinarskog vijeća časti od 10. Prosinca 2015.

Predmet: Mario Ćužić vs Nikola Bajto, Ivica Đikić

Zahtjev Marija Ćužića za pokretanje postupka protiv novinara Nikole Bajte, autora teksta ”Lijepa naša haubico“, objavljenoga 7. kolovoza 2015. godine na portalu novosti.com i urednika portala, Ivice Đikića.

Zaključak:

Sa  pet glasova ”za“, uz dva ”protiv“ te s izdvojenim mišljenjem Veronike Rešković i Marinka Jurasića, usvojen je ovaj zaključak: NVČ smatra da je Nikola Bajto (član HND-a), objavljivanjem svoje satirične pjesme “Lijepa naša haubico”, na portalu poralnovosti.com 7. kolovoza 2015. godine,  dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena. Što se tiče procjene eventualnoga kršenja Općih načela Kodeksa, u kojima se kaže da se ”novinari (…) pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske“, NVČ će se od nje suzdržati, budući da se ne smatra mjerodavnim procjenjivati (ne)poštovanje zakona i Ustava.

Urednika portala portalnovosti.com, Ivicu Đikića (nije član HND-a), zbog uredničke dozvole objavljivanja satirične pjesme “Lijepa naša haubico”, NVČ smatra suodgovornim u rečenim povredama novinarskih načela i principa koje je počinio Nikola Bajto.

Obrazloženje:

Nikola Bajto napisao je i na portalu portalnovosti.com objavio satiričnu pjesmu “Lijepa naša haubico” koja, i naslovom i tekstom, parodira riječi hrvatske državne himne, “Lijepa naša domovino”, a na način koji sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje (”Lijepa naša haubico/Oj ti švapska cijevi mila,/Stare salve djedovino,/Da bi vazda sve pobila!/Mila, kanonado slavna,/Sila si nam ti jedina./Mila, kuda si nam ravna,/Mila si neselektivna!“), odnosno da je vojna parada, održana u Zagrebu, 4. kolovoza 2015., povodom proslave 20. obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost Međunarodnog suda u Haagu (”Držićevom, Savskom teci,/Vukovarskom asfalt dubi,/Pred Lisinskim svijetu reci,/Da topništvo Hrvat ljubi./Dok mu Meron suce sije,/Dok mu ni Haag prijetnja nije,/Dok mu Srbe grobak krije,/Haubica nek’ sve bije!“).

Mario Ćužić u svojoj je prijavi ustvrdio da se Nikola Bajto izruguje s hrvatskom himnom “Lijepa naša”, smatra da je time prekršen  Zakon o zastavi, grbu i himni te traži očitovanje HND-a, Novinarskog vijeća časti.

Novinarsko vijeće časti ocjenjuje pak da je u pjesmi Nikole Bajte riječ o simplificiranim i paušalnim tezama, koje pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije), čemu novinarstvo ne bi smjelo služiti, niti bi na takav način smjelo funkcionirati, budući da u svojim nastojanjima, pa i kad se radi o kritici, mora biti konstruktivno, a ne destruktivno i uvredljivo.

Legitimno je pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje, pogotovo ako je tijekom okupacije okupator počinio i ratne zločine nad okupiranim stanovništvom (mnoge zemlje svijeta, primjerice, svake godine, od 1945. nadalje, slave pobjedu nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu i nitko pritom ne smatra da se time aktualno omalovažavaju Nijemci, Talijani ili Japanci).

Istodobno, ovakvim komentarom (jer satira jest komentar) nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske/hrvatskog naroda/hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Također, nije se primijenila ni posebna odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi manjinskih društvenih skupina (u ovom slučaju pripadnika srpske nacionalne manjine u RH), što nalaže 13. članak Kodeksa.

Odgovornost za navedeno snosi i urednik portalnovosti.com  Ivica Đikić, time što je dozvolio objavljivanje te pjesme, u ovakvom obliku.

Ukoliko je pjesmom “Lijepa naša haubico” povrijeđen i Zakon o zastavi, grbu i himni RH, odnosno 349. članak Kaznenog zakona RH, povrijeđena su i Opća načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, jer se u njima kaže da se novinari pridržavaju Ustava i zakona RH, no budući da se NVČ ne osjeća mjerodavnim procjenjivati (ne)poštovanje zakona i Ustava, suzdržat će se od donošenja odluke/mišljenja o tom pitanju.

Izdvojeno mišljenje Veronike Rešković:

Novinarsko vijeće časti uopće nije trebalo raspravljati o zahtjevu Maria Ćužića, jer se on u svojim dopisima ne poziva na eventualno kršenje novinarskih principa odnosno Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ćužić je zatražio od Vijeća časti da preispita odgovornost novinara Nikole Bajto i glavnog urednika Ivice Đikića isključivo temeljem Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, a citira i Kazneni zakon.

Novinarsko vijeće časti nije ovlašteno ocjenjivati zakonitost ili ustavnost novinarskih objava, a što je i samo potvrdilo u ovom slučaju. Za to su nadležni redoviti sudovi, odnosno Ustavni sud.

Na to je Ćužić upozoren i prije nego što je Vijeću časti službeno prijavio novinara i glavnog urednika tjednika Novosti. Nakon što je Ćužić u obraćanju tijelima Hrvatskog novinarskog društva prozvao HND što nije reagirao povodom objavljivanja spornog teksta i zatražio očitovanje Novinarskog vijeća časti, zamoljen je da pošalje službeni zahtjev ”s imenima novinara/urednika koje, prema Kodeksu časti hrvatskih novinara, smatra u ovom slučaju odgovornim za kršenje novinarskih principa“.

Unatoč tome, Ćužić u formalnoj prijavi ustraje na tome da su Bajto i Đikić ”odgovorni jer su dozvolili izrugivanje“ s hrvatskom himnom Lijepa naša pri čemu se poziva isključivo na navodno kršenje Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, a citira i članak 349. Kaznenog zakona u kojem stoji: ”Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine“.

Nakon tako sročene prijave, Ćužić je ponovno zamoljen da precizira svoju prijavu, odnosno da navede što ”smatra novinarski spornim, u čemu je povrijeđen Kodeks časti hrvatskih novinara“.

U istom dopisu, Ćužić je upozoren da Vijeće časti ”nije nadležno za pitanja provedbe, odnosno kršenja zakona, za što su nadležni i mjerodavni Državno odvjetništvo i hrvatsko pravosuđe“ te da Vijeće časti ”može raspravljati samo o pitanjima novinarskog profesionalizma i etike“.

I nakon te zamolbe, Ćužić ne smatra potrebnim precizirati prijavu u kojoj bi se pozvao na eventualno kršenje novinarske etike, nego odgovara da je on ”svoje već dva puta napisao“ i da ”ne namjerava više pisati“ te da traži postupanje Vijeća časti.

Nakon svega, jasno je da Ćužić ustrajava na pravnom/zakonskom aspektu slučaja, a ne na novinarskom, što doista nije u nadležnosti Vijeća časti.

I tu je zapravo trebalo završiti postupanje Vijeća časti vezano za prijavu Maria Ćužića, da Vijeće za nastavak postupka nije pronašlo temelja u jednom kasnijem Ćužićevom dopisu. Ćužić se, naime, predomislio i, post festum, u prepisci odlučio pojačati svoje argumente citiranjem Općih načela Kodeksa časti hrvatskih novinara u kojima stoji da se ”novinari pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti“.

Prema mojem mišljenju, Vijeće časti takav nastavak prepiske nije trebalo uzeti u obzir, a ako je već prevladala želja da se ipak očituje o satiričnoj pjesmi ”Lijepa naša haubico“, to je moglo učiniti na vlastitu inicijativu, a ne tražiti uporište u prijavi koja je nastajala u doista neuobičajenom postupku, uz puno sugestija i savjeta.

Kako je Vijeće u konačnici ipak većinom glasova zaključilo da su prijavljeni novinar i urednik postupali suprotno novinarskoj etici, imam potrebu kratko i u tom dijelu izreći svoje izdvojeno mišljenje. Smatram da novinar Nikola Bajto nije prekršio Kodeks časti hrvatskih novinara te da glavni urednik Ivica Đikić nije povrijedio novinarska načela i principe.

Riječ je o satiričnoj pjesmi, a ne hrvatskoj himni. U načinu na koji je napisana, izmjenom originalnih riječi, ne vidim elemente uvrede i nepoštovanja. Satira i služi tome da bi provocirala, poigravala se sa stereotipima i otvarala osjetljive društvene teme,  u ovom slučaju problem militarizacije hrvatskog društva. Jedan od temelja demokratskog društva jest sloboda govora i potreba toleriranja mišljenja drugih, pa čak i kada se s njim ne slažemo. To je posebno važno u novinarskom poslu.

Na kraju, mogu samo izreći žaljenje da satirična pjesma ”Lijepa naša haubico“ u javnosti nije iskorištena kao prilika za ozbiljnu raspravu, pa ako je potrebno i polemiku, o stupnju militarizacije našeg društva i odnosa prema nacionalnim manjinama, nego je – po tko zna koji put – krenuo monolog o domoljublju i nedodirljivosti nacionalnih simbola.

 Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića:

Smatram da Nikola Bajto (član HND-a) nije povrijedio Kodeks časti hrvatskih novinara pa ni urednik portala Novosti Ivica Đikić nije povrijedio opća načela novinarske profesije objavom pjesme “Lijepa naša haubico”.

Riječ je o satiričnoj pjesmi u kojoj se zbog vojnog mimohoda u Zagrebu 4. kolovoza 2015., u povodu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja parodiraju riječi hrvatske himne s aluzijom na Domovinski rat, oslobađajuću presudu suda u Haagu dvojici naših generala za akciju Oluja i na sam mimohod. U toj pjesmi sadržajno se nijedan stih ili riječ ne odnose na himnu, već se autor koristi njezinim stihovima tako što je izmijenio po koju riječ.

Pitanje je, dakle, predstavlja li puka izmjena riječi riječima koje same po sebi nisu vulgarne ili uvredljive, izrugivanje s himnom. Na to u svom odgovoru na zatraženo očitovanje Novinarskog vijeća časti s pravom, doduše na sarkastičan način, ukazuje i sam autor, aludirajući da onda trebamo pokrenuti postupak i protiv prijavitelja.

Smije li novinar iznoseći svoje mišljenje poigravati se s nacionalnim simbolima? Zašto bi mu to trebalo zabraniti ako na taj način pojačava svoj stav – u ovom slučaju da vojni mimohod u Zagrebu predstavlja militarizaciju društva i svojevrstan nastavak ratne retorike s oslanjanjem na akciju Oluja.

U takvom svom viđenju vojnog mimohoda autor nije usamljen. I drugi su novinari i analitičari iznosili slične stavove, samo što je Nikola Bajto učinio to na svoj specifičan satirički način. Pri tomu mu očito nije namjera vrijeđanje himne, Hrvatske vojske i države već kritika takve, po njegovu viđenju, militarizacije društva, ratne retorike i slavljenja vojne akcije.

Kao što svi Amerikanci nisu imali isto mišljenje o američkom vojnom angažmanu u Vijetnamu, tako ni svi Hrvati ne moraju imati isto mišljenje o akciji Oluja i s tim u vezi o presudama suda u Haagu.

Autor pjesme objavljene u mediju srpske manjine pri tomu iznosi stav koji značajan dio te manjine, osobito onaj kojem su bolna sjećanja na akciju Oluja, ima o toj akciji, presudi suda u Haagu i vojnom mimohodu. Koliko god se mi ne slagali s tim stavom i koliko god nas smetao način na koji je autor pjesme iznio taj svoj stav, ne možemo mu zabraniti da i na takav način iznosi svoje mišljenje.

Nije predmet naše etičke ocjene je li baš zbog srpske manjine u aktualnim okolnostima bilo pametno na taj način narušavati odnose jer su sporni stihovi povrijedili nacionalne osjećaje dijela većinskog stanovništva. Međutim, kad se sporni stihovi čitaju bez nacionalnog naboja može se reći da autor tim teškim temama s izraženim antiratnim stavom progovara i na duhovit način, polazeći već od samoga naziva pjesme u kojoj opjevava neselektivnost haubice, što jest asocijacija na temeljnu pravnu dvojbu iz akcije Oluja, ali istodobno haubica u svojoj biti jest neselektivna u izboru cilja.

Dakle, iz spornih stihova ne može se iščitati da se autor ruga himni i drugim nacionalnim simbolima već ih on samo koristi kako bi izrazio svoj antiratni stav, ismijavajući “oružano” slavljenje po njemu kontroverzne vojne akcije.

(Prenosimo s portala Hrvatskog novinarskog društva).

Opaska uredništva Autografa 3: Kolege iz portala Forum.tm izvještavaju da su protiv odluke Vijeća časti glasali Veronika Rešković i Marko Podrug a da su izdvojena mišljenja dali Veronika Rešković (koja je, dakle, bila na spornoj sjednici) te Marinko Jurasić (koji na spornoj sjednici nije bio). Uredništvo Autografa koristi priliku da se ispričava novinarki Patriciji Kiš jer smo preuzeći tekst iz tjednika Novosti napisali i da je ona članica Vijeća časti a nije više, istupila je, što ni kolega Bajto iz Novosti ni mi nismo znali, naime, HND ima neažurirnu web stranicu. Pa je njeno ime uklonjeno iz članka kolege Bajta kako na webu Novosti tako na Autografu.

Opaska uredništva Autografa 4: Iako smo reakciju predsjednika HND-a Saše Lekovića (kojim se ogradio od Vijeća časti HND-a) objavili u ponedjeljak 18.01.2016. u rubrici Osvrt dana, i ovdje je donosimo kako bi na jednome mjestu bili svi tekstovi vezani uz ovaj skandal koji je, kako držimo, bacilo ljagu na novinarsku profesiju i na Hrvatsko novinarsko društvo.

Priopćenje Saše Lekovića:

PODUPIREMO SLOBODU IZRAŽAVANJA I AUTONOMNOST VLASTITIH TIJELA ČIJA MIŠLJENJA NE IZRAŽAVAJU I STAV HND-a

Raspravljajući po dobivenoj prijavi, Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva na sjednici održanoj 10. prosinca 2015. godine sa pet glasova uz dva suprotna, izdvojena mišljenja, odlučilo je da je Nikola Bajto prekršio Etički kodeks hrvatskih novinara napisavši a Ivica Đikić kao urednik objavivši u tjedniku Novosti od 7. kolovoza 2015. godine satiričnu pjesmicu „Lijepa naša haubico“.

Ta je odluka Novinarskog vijeća časti u suprotnosti sa priopćenjem HND-a od 17. kolovoza 2015. godine, izdanog povodom objave ove pjesmice, u kojem je rečeno da su satirički komentari legitiman oblik slobode govora.

Sukladno Statutu HND-a Novinarsko vijeće časti je autonomno tijelo čije odluke može potvrditi ili promijeniti samo Središnji odbor HND-a na svom redovitom zasjedanju, ali svakako ističemo da mišljenje Vijeća časti ne izražava i stav HND-a u cjelini.

Neupitan je stav HND-a o poštivanju slobode izražavanja unatoč raznim interpretacijama ovoga slučaja, među kojima su i neke nepotpune, netočne, zlonamjerne te uvredljive prema Novinarskom vijeću časti i HND-u.

Jedna od temeljnih odrednica Statuta HND-a jest pravo na slobodu izražavanja, a od svibnja 2015. godine na projektu Centar za zaštitu slobode izražavanja HND okuplja tridesetak odvjetnika iz cijele Hrvatske koji su, uz stalna dežurstva za hitne slučajeve, do sada više od 30 puta pomogli novinarima koji su to zatražili.

Također, sva priopćenja te izjave i postupci čelnih ljudi HND-a potvrđuju jasnu opredijeljenost HND-a za slobodu izražavanja. HND je profesionalna udruga u kojoj se poštuje vlastiti Statut, izabrana tijela autonomno rade svoj posao, a svaka odluka je podložna preispitivanju.

Saša Leković, predsjednik HND-a.

    •  Govor koji Plenković nije održao
    •  Hrvati, Željka Markić vam laže
    •  Stjepan Mesić: ''A gdje je Orešković bio '91?''
    •  Pismo jednom huškaću
    •  Lica s potjernice
    •  Milorad Pupovac: ''Karamarko razara mir i promovira totalitarizam''
    •  Beživotno partnerstvo
    •  Tonči Majić: ''Baldasarovi 'antifašisti' repetirali su pištolj uperen u moje lice''

> Svi tekstovi ovog autora