Pozlatilo Crnoju

Kao kad vas pokvareni stolar uvjerava da iverica nije drugačija od punog drva, ili kao kad vam lažljivi slastičar tvrdi da nećete uočiti razliku između margarina i maslaca, ili kao kad vam se prepredeni trgovac na materin grob kune da je skaj od poliuretana lijep i trajan kao teleća koža, ili kao kad vam šašavi vegetarijanci uglas viču kako su pašticada od soje i hamburger od konoplje, mmm, njam, njam, okusom potpuno jednaki pašticadi i hamburgeru pripremljenima od govedine, naši sportski novinari imaju dvije očajne fraze, jedna je “srebro zlatnog sjaja”, a druga, još gora – “bronca zlatnog sjaja”.

Ljudi se pretvaraju, lažu i sebe i druge da je nešto bolje nego što jest, i to je tako tužno i gubitnički, a i neodgojeno.

Hrvatski su rukometaši na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili treće mjesto i to je, razumije se, samo po sebi vrijedno priznanje, ali što nam treba predstavljati ga većim? Kao što margarin nije maslac i skaj nije koža, zlato – aurum, bitno se razlikuje od bronce, legure bakra – cuprum, i kositra – stannum. Drugačiji im je i sastav i ljepota i sjaj, a bogme i cijena.

Hrvatski su rukometaši na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili treće mjesto i to je, razumije se, samo po sebi vrijedno priznanje, ali što nam treba predstavljati ga većim? Kao što margarin nije maslac i skaj nije koža, zlato – aurum, bitno se razlikuje od bronce, legure bakra – cuprum, i kositra – stannum. Drugačiji im je i sastav i ljepota i sjaj, a bogme i cijena

Vrijednosti su tu jasne i neumoljive. Ako smo osvojili broncu, dva mjesta smo iza onih koji su osvojili zlato, koji su više trenirali i trudili se, bili spretniji, snažniji, srčaniji ili naprosto sretniji, u nečemu nesumnjivo bolji od nas. Nepošteno je njima oduzimati zasluge i veselje pobjede.

Naposljetku, da smo mi uzeli zlato, zacijelo bismo negodovali da se netko kiti našim uspjehom. Da je bilo obrnuto, da je Hrvatska slavila u finalu, a Njemačka bila treća, i da je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu izašlo kako su njihovi momci osvojili broncu zlatnog sjaja, posprdno bismo se nasmijali i rekli: “Aha! Kako da ne. Prdite vi koliko vas je volja, jedno je zlato.”

Netko bi razuman to morao objasniti, ili makar pokušati objasniti i Tomislavu Karamarku, koji je, gostujući preksinoć u Dnevniku Nove TV, prvo rukometašima čestitao, citiram: “Osvajanje te bronce koja ima težinu zlata.” I prvi potpredsjednik Vlade, kako vidimo, njeguje uobičajene, svakodnevne zablude o plemenitim metalima, ali bojim se da njemu ipak nema pomoći. Neki su jednostavno beznadni i nikad se neće opametiti.

Karamarko je to dokazao u nastavku razgovora, braneći sada bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju od poznatih optužbi da je krivotvorio adresu i varao na porezu, i da je uzeo od Samobora besplatno građevinsko zemljište premda je bio stambeno zbrinut, i da je stambeni kredit nedopustivo oročio, i da se tukao sa šoferima, i zlostavljao susjede udovice samohrane majke bolesne djece i koješta još.

“Osvajanje te bronce koja ima težinu zlata.” I prvi potpredsjednik Vlade, kako vidimo, njeguje uobičajene, svakodnevne zablude o plemenitim metalima, ali bojim se da njemu ipak nema pomoći. Neki su jednostavno beznadni i nikad se neće opametiti

Iako je svaka od ovih optužbi temeljito dokumentirana, a dio ih je Crnoja i priznao, Karamarko je nepodnošljivo ustrajavao u tvrdnjama kako je jedan notorni siledžija i varalica ispravan građanin.

Otvoreno i besramno prikazivao je Crnoju daleko boljim nego što on doista jest, a kada ga je urednik emisije blago upozorio na jednu od važnijih, ako ne i najvažniju duhovnu stečevinu ljudske vrste, još od zore civilizacija poznatu kao moral, Tomislav Karamarko samo je odmahnuo i benevolentno rekao dvije upravo sablažnjujuće rečenice: “Pustimo kategoriju moralnog, nemoralnog. To je jako relativno.”

Bila je to jedna od onih situacija čestih u zadnje vrijeme, kad ste poželjeli gologlavi i bez kaputa, u papučama izletjeti iz kuće i vrišteći trčati sve do Macelja, što brže i što dalje od ove jadne zemlje i ovih glupih ljudi gdje je, eto, državna politika postalo da su moralno i nemoralno “jako relativni”.

Sabrali ste se, međutim, pogledali svoje ukućane i prijatelje, našli i da su vaši bližnji jednako zgranuti i shvatili kako vas razum, srećom, nije sasvim napustio i kako se još zna što se smije, a što je nedopustivo, tko su ugledni, a tko šuft.

Taj moral, nije to uopće relativno. Koliko god se HDZ i Most trudili, što god Tomislav Karamarko i Božo Petrov govorili, mi ne odustajemo od naših vrijednosti. Naše vrijednosti su jasne i neumoljive

Stavite li, na primjer, jednog do drugoga Predraga Matića i Velimira Bujanca, razlika je očita. Kada shvatite da je Mirjana Rakić radila četrdeset godina do penzije, a da je Mijo Crnoja imao četrdeset kad je otišao u penziju, da je njezin radni vijek bio kao njegov životni, jasno se uočava što je lijepljena piljevina a što pravo drvo, što je maslac, a što margarin, što je skaj, što koža, što je zlato, što bronca, tko je željezo, a tko rđa.

Taj moral, nije to uopće relativno. Koliko god se HDZ i Most trudili, što god Tomislav Karamarko i Božo Petrov govorili, mi ne odustajemo od naših vrijednosti. Naše vrijednosti su jasne i neumoljive.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora