Robin Hood i antifašist

Ljudi iz Domoljubne koalicije, zajedno sa suradnicima iz Mosta, uz čiju su svesrdnu pomoć zasjeli na ministarska mjesta, pravi su majstori u izigravanju žrtve. Avet komunizma što kruži u njihovim glavama čini od njih žrtve i kad su u oporbi i kad su na vlasti. Za njih odgovornost za izrečeno i učinjeno ne postoji kao kategorija. Stalno ih netko proganja, krivo i zlonamjerno tumači njihove mladenačke zablude, vadi im izjave iz konteksta, izlaže linču i pogromu. Užas jedan. Kad ih čovjek sluša, pomislio bi da žive i djeluju u Sjevernoj Koreji, a ne u Hrvatskoj.

A i kad odluče progovoriti o svojim pogreškama, propustima, civiliziranom svijetu neprihvatljivim stavovima i postupcima, čine to tako neuvjerljivo i bahato, podcjenjujući u pravilu zdrav razum građana.

Nedavno se ministar gospodarstva, istina Mostov, optužen za nestanak stiropora iz tvrtke u kojoj je radio u udarnome televizijskome terminu branio “bajkom o suvremenome Robin Hoodu” koji, eto, uzima bogatima da bi dijelio siromašnima, u ovom slučaju djetetu poginulog branitelja. Računa čovjek da se javnost neće usuditi buniti protiv dobročinstva za familiju branitelja usprkos tome što je poklonio nešto što njegovo nije. Nigdje isprike za učinjeno.

Zar bi mu kapa, s kakvim god znakovljem bila, spala s glave da se kulturno ispričao i kojom rečenicom više pokušao uvjeriti kulturnjake i novinare koji s pravom traže odlazak s ministarske pozicije, jer zbog njegovih istupa u javnosti strahuju da će djelovati s krajnje neprihvatljivih pozicija. Neuvjerljivi antifašizam (ako je antifašizam floskula, kako ministar može biti antifašist), lanjske izjave Bujancu (?) oko saborskog obilježavanja Dana sjećanja na Jasenovac zasigurno ne pridonose “skidanju sjene i zloduha ustaštva što se nadvija nad hrvatskim narodom”

Ispriku javnost nije dobila ni od ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Nakon što su ga novinari čekali puna dva sata na najavljenoj konferenciji za novinare, izdeklamirao je unaprijed pripremljenu izjavu naučenu pod pritiskom onih koji su to od njega zbog dosadne javnosti i oporbenih zastupnika zatražili i odbio odgovarati na novinarska pitanja.

Robotiziranim glasom, bezličnog, ujednačenog tona, s pauzama iza svake riječi mehanički je izrecitirao kako pripada stranci i Vladi koje jasno stoje na zasadama demokracije, antifašizma i koje su predane demokratskim vrijednostima, te da je to i njegovo ljudsko, znanstveno i moralno stajalište. Kazao je i to da se koriste selektivno periferne izjave izvađene iz konteksta, od prije dvadeset godina, iz njegova mladenačkog, studentskog života. Za njega je to politička manipulacija.

I sad, recimo da je sporna kapa hir, da je pisanje za list Nezavisna Država Hrvatska, koji je uređivao zet Ante Pavelića, studentska nepromišljenost, pa čak i to da ga se u impressum lista stavilo bez njegova znanja i odobrenja, što je krajnje neuvjerljivo – ne zaslužuje li ipak hrvatska javnost ispriku, ne zaslužuje li da od svog ministra kulture čuje izraz žaljenja što zbog njegova ponašanja cijela Vlada, pa i država trpe štetu. Dobivaju neopravdano etiketu filofašističke vlasti i negativne ocjene u inozemnim medijima.

Zar bi mu kapa, s kakvim god znakovljem bila, spala s glave da se kulturno ispričao i kojom rečenicom više pokušao uvjeriti kulturnjake i novinare koji s pravom traže odlazak s ministarske pozicije, jer zbog njegovih istupa u javnosti strahuju da će djelovati s krajnje neprihvatljivih pozicija.

Ministar je bio krajnje neuvjerljiv i kao antifašist i kao žrtva. Bijeg od novinara i njihovog propitivanja samo je podcrtao dojam. Svakome tko promisliti hoće govori da ministar nešto skriva. Plaši se sam sebe i onoga što bi izgovorio u atmosferi koja nije mirna i intelektualna – Hasanbegović, naime, zahtijeva takvu atmosferu ukoliko novinari žele da im odgovori na brojna pitanja koja su u četvrtak ostala neodgovorena

Neuvjerljivi antifašizam (ako je antifašizam floskula, kako ministar može biti antifašist), lanjske izjave Bujancu (?) oko saborskog obilježavanja Dana sjećanja na Jasenovac zasigurno ne pridonose “skidanju sjene i zloduha ustaštva što se nadvija nad hrvatskim narodom”.

Ministar je bio krajnje neuvjerljiv i kao antifašist i kao žrtva. Bijeg od novinara i njihovog propitivanja samo je podcrtao dojam. Svakome tko promisliti hoće govori da ministar nešto skriva. Plaši se sam sebe i onoga što bi izgovorio u atmosferi koja nije mirna i intelektualna – Hasanbegović, naime, zahtijeva takvu atmosferu ukoliko novinari žele da im odgovori na brojna pitanja koja su u četvrtak ostala neodgovorena.

Trčali su jadni novinari, padali su snimatelji zapinjući za nogostupe ne bi li monologu svjevernokorejskoga tipa sklonog ministra privoljeli na riječ-dvije više. No Hasanbegović je svoju recitaciju izdeklamirao i novinari su na Markovom trgu dobili tek: Nisam!

Nije autorski tekst i ponešto značajne šutnje. Mislio je, vjerojatno, da će takvim svojim stavom podcijeniti novinare koji su, eto, iščeprkali njegove mladenačke i ne samo mladenačke, “političke šporkarije”, a omalovažio je pamet hrvatskih građana koji su odgovore očekivali. Dobili su tek naknadnu pamet kojom se pokušala sanirati napravljena šteta. Ničim ministar nije dokazao da nije, kako kaže, apologet bilo kojeg zločinačkog režima.

Karl Jaspers, čiji rad pretpostavljam ministar poznaje daleko bolje od mene, veli: “Znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode!” Nije lako, nosi unutrašnje dvojbe i potrese tvrdi Jaspers. Ministre, možda vrijedi pokušati, ne pozicije radi, već vas radi

Novinari su podastrijeli dokaze; snimke, fotografije, tekstove. Od ministra smo dobili tek iznuđene izjave i optužbe da je izložen linču i nekoj vrsti sveopćega ludila. Ako je stvarno uvjeren u progon, zanima me pita li se na jastuku, onako par minuta prije no što utone u san: Zašto ja? Zašto ne ministar financija ili poljoprivrede? Ima li krivice u meni?

Karl Jaspers, čiji rad pretpostavljam ministar poznaje daleko bolje od mene, veli: “Znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode!” Nije lako, nosi unutrašnje dvojbe i potrese, tvrdi Jaspers. Ministre, možda vrijedi pokušati, ne pozicije radi, već vas radi.

Ministar zadužen za medije očito pojma nema o pravu javnosti da zna, pravu novinara da u ime javnosti javnu osobu propituju o njezinu javnome djelovanju u razdoblju kad ni sanjao nije da će s takvim stavovima biti ministar kulture. Isto je pravilo, naime, kao i kod zakona – nepoznavanje područja kojeg se kao ministar prihvato ne oslobađa ga od krivice.

Najgori je put ovaj kojim je krenuo – put bajki i neuvjerljivih žrtava.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora