Vjeronauku nije mjesto u školi, ali ako se već mora…

Jedna od tema nedavnog intervjua Ladislava Ilčića u emisiji ”Nedjeljom u 2” bila je i – sasvim očekivano – pitanje vjeronauka. Osobno me iznenadila spoznaja da je voditelj kurikularne reforme, mladi i obrazovani Boris Jokić, svoj doktorat posvetio pitanju nastave vjeronauka u školama. Ali, kao što bi se to dalo očekivati, Ilčić je izrazio skepsu po pitanju Jokićevog stava, jer, citiram iz glasila: ”Kad Jokić kao ateist radi temu o potrebi vjeronauka u školama, imam oprez, iako imam pozitivno mišljenje prema njemu…”

Ne znam je li Ilčić uopće pročitao navedeni doktorat u kojemu se ateist Jokić inače zalaže za vjeronauk u školama (samo za jedan drugačiji pedagoški pristup, više dijaloški). Doktorat je ocijenila i profesorica s KBF-a, kao i jedan engleski pastor – dakle, opreza je bilo koliko god hoćete.

Potreban oprez

Da se odmah razumijemo, ja ”imam oprez” kad bilo tko piše o školskom vjeronauku, budući da se radi o ideološki nabijenoj temi – što, po mom sudu, i jest jedan od ključnih problema.

Dakako da ateist koji govori o vjeronauku može biti subjektivan, no čisto sumnjam da bi neki vjernik bio tu objektivniji. Nemam ništa protiv da se zove na oprez kad ateist govori o vjeronauku upravo zato što ateist, kao kritički nastrojena osoba, i želi da se onome što on govori pristupa s oprezom. Naravno, s racionalnim, znanstvenim oprezom, ne s nekakvim strahom od zlih namjera. Tako čitajte i ovo što ću ja pisati o školskom vjeronauku i slobodno ukažite na svaku pogrešku koju pronađete.

Dakako da ateist koji govori o vjeronauku može biti subjektivan, no čisto sumnjam da bi neki vjernik bio tu objektivniji. Nemam ništa protiv da se zove na oprez kad ateist govori o vjeronauku upravo zato što ateist, kao kritički nastrojena osoba, i želi da se onome što on govori pristupa s oprezom. Naravno, s racionalnim, znanstvenim oprezom, ne s nekakvim strahom od zlih namjera. Tako čitajte i ovo što ću ja pisati o školskom vjeronauku i slobodno ukažite na svaku pogrešku koju pronađete

I još jedno načelno razgraničenje – o svakoj temi, a napose o temi vjeronauka, možete raspravljati znanstveno, a možete i ideološki. Znanstveni pristup podrazumijeva ankete, statistike, rezultate koji se mogu izmjeriti i objektivno provjeriti – i to je pristup koji je odabrao i Jokić, čiji vam doktorat (napisan na dobrom engleskom) toplo preporučujem za čitanje.

S druge strane, ideološki pristup je kad se u nečiji rad sumnja jer nije ”naš”.

Osobno iskustvo

Bez želje da ispadnem nadmen želim reći kako itekako imam prava nešto napisati o temi vjeronauka: nekoć, ne tako davno, ja sam bio i vjeroučitelj (punih 15 godina). Radi se, doduše, o adventističkom vjeronauku, koji sam uglavnom držao u srednjoj školi (i pomalo osnovoškolcima), no suština je ista.

Nisam bio običan vjeroučitelj, nego sam i autor cjelokupnog (i još važećeg) srednjoškolskog programa nastave adventističkog vjeronauka. Usto, godinama sam o temi nastave vjeronauka podučavao na Teološkom fakultetu ”Matija Vlačić-Ilirik” (koji je dio Sveučilišta u Zagrebu). Možda nije zgoreg spomenuti i ovo: osim vjeronauka predavao sam i filozofiju, logiku, etiku, politiku i gospodarstvo, tako da sam dobro mogao vidjeti koja je razlika između svih tih predmeta i vjeronauka.

A razlika je, uistinu, drastična.

Kad sam predavao filozofiju, nisam tražio da učenici prihvate ono što su zastupali Platon ili Kant i osobno mi je bilo drago kad bi se kritički prokomentiralo učenje nekih od znamenitih filozofa.

Na etici sam (kao i na politici i gospodarstvu) dopuštao zauzimanje različitih stavova o temama koje smo proučavali – štoviše, tražio sam od njih da zauzmu stav i da ga umiju argumentirano objasniti.

Na logici smo proučavali i vježbali same temelje argumentacije.

Otprilike bi vam slično mogli reći i profesori ostalih školskih predmeta – učenicima se prezentiraju činjenice i potiče ih se na kritičku procjenu. Profesor može biti u krivu, a i neki sada prihvaćeni znanstveni rezultat ili pak teorija također mogu biti pogrešni.

Posvema je različita situacija na vjeronauku: radi se o predmetu gdje učenicima objašnjavate načela nečije vjere i, da se ne lažemo, pokušavate ih uvjeriti kako su ona ispravna.

Mene možda u tome neće shvatiti ni Ilčić, a ni Jokić, nego samo oni s iskustvom sličnim mojemu. I baš poradi njih, kao i zbog djece koja moraju učiti predmet sa svrhom potpuno drugačijom od ostalih predmeta, ja bez ikakvog krzmanja smatram da vjeronauku nije mjesto u školi. Mislim da me razumiju i svi svećenici koji više nemaju kome predavati vjeronauk u crkvama

Teze antičkih prirodoslovaca danas nitko ne drži za neupitnu istinu; ali teze vjerskih autoriteta davne prošlosti nitko ne smije dovoditi u pitanje. Na vjeronauku je stoga kritički pristup zabranjen – premda profesor i može pogriješiti, vjerska organizacija čiji se vjeronauk predaje svejedno je i dalje u pravu i tu nema rasprave. Dakle, sve su te crkve i zajednice, unatoč svim međusobnim razlikama, sto posto u pravu – koliko god to vama proturječno zvučalo.

Točno, i u znanosti imate različite teorije, ali je svakome jasno da ne mogu sve biti istinite i načelno postoji konsenzus znanstvene zajednice o tome koja od ponuđenih teorija najbolje objašnjava svijet.

Ja sam vjeronauk isprva predavao krajnje dogmatski – ono što je govorila moja crkva bilo je jednako onome što je rekao Bog osobno. Prva prepreka na koju sam naletio bila je da nisu baš svi učenici dijelili moje mišljenje. Iako su oni mahom dobrovoljno birali nastavu vjeronauka, imali su i svoje stavove, a ja sam vremenom naučio kako ne mogu frontalno napadati vjeroučenike koji se ne slažu u svemu s naukom moje crkve.

Uvodio sam dijalog kakav predlaže i Jokić, tako da smo mogli otvoreno i nesputano diskutirati o svemu. Govorio sam kako ocjenjujem samo njihovo poznavanje vjeronauka, ne i njihovu vjeru.

Susreo sam se i s notornom činjenicom s kojom se sudaraju i ostali vjeroučitelji: u hrpi predmeta koje učenici moraju savladati da bi stekli struku ili mogućnost daljeg školovanja, vjeronauk je najmanje bitan. On učenicima dobro dođe kao prilika da na lak način malo sebi podignu prosjek ocjena.

Vjeronauk je stoga iziskivao maksimum mojih pedagoških i metodičkih napora da ga učinim zanimljivim i pristupačnim. To je značilo i blaže ocjenjivanje, što se poklapalo s naputkom Ministarstva još od prije dvadesetak godina –da ocjene iz vjeronauka trebaju biti, citiram, ”poticajne”.

Polako sam pravio i prijelaz k objektivnijoj verziji gradiva, ali s time ne možete ići predaleko, jer crkva koja vas upošljava očekuje da jasno stavite naglasak na ispravnost upravo njihovog nauka.

Iz svih tih razloga, kad sam prestao predavati vjeronauk, pao mi je kamen sa srca.

Mene možda u tome neće shvatiti ni Ilčić, a ni Jokić, nego samo oni s iskustvom sličnim mojemu. I baš poradi njih, kao i zbog djece koja moraju učiti predmet sa svrhom potpuno drugačijom od ostalih predmeta, ja bez ikakvog krzmanja smatram da vjeronauku nije mjesto u školi. Mislim da me razumiju i svi svećenici koji više nemaju kome predavati vjeronauk u crkvama.

Ako već mora…

Tema ukidanja vjeronauka u školama izvorište je rasprave u koju se ne žele upustiti ni vodeće lijeve stranke u zemlji. Problem je i u Vatikanskim ugovorima koji reguliraju tu tematiku (o samim ugovorima govorit ćemo jednom drugom prilikom). Vjeronauk bismo trebali zamijeniti religijskom kulturom, kao što je to u brojnim zemljama (primjerice, u Velikoj Britaniji), jer poznavanje religije, svetih spisa i učenja spada u opću kulturu, dok je njihovo prihvaćanje privatna stvar pojedinaca.

Ukoliko se pak vjeronauk mora ostaviti u školama, onda treba, kao prvo, obavezno uvesti alternativni predmet u osnovnoj školi. Sramota je da to do sada nije načinjeno, pa djeca mogu birati ili vjeronauk ili tumaranje po školskim hodnicima (uz ne baš rijetku stigmu)

Ukoliko se pak vjeronauk mora ostaviti u školama, onda treba, kao prvo, obavezno uvesti alternativni predmet u osnovnoj školi. Sramota je da to do sada nije načinjeno, pa djeca mogu birati ili vjeronauk ili tumaranje po školskim hodnicima (uz ne baš rijetku stigmu).

Kao drugo, svaki konfesionalni vjeronauk trebao bi izlagati i učenja drugih vjerskih zajednica (to se uistinu donekle i radi na rimokatoličkom vjeronauku) i dati učenicima mogućnost da izlože svoje neslaganje.

Vjeronauk bi trebalo učiniti što je moguće objektivnijim i općeobrazovnim izbacujući sadržaje koji diskriminiraju ”one druge” – bilo da se radi o pripadnicima drugih vjera, ženama, ateistima, homoseksualcima, itd.

Vjeroučitelji bi trebali imati isti status kao i drugi nastavnici i na njihovo postavljanje nikako ne bi smjeli utjecati vjerski poglavari, nego ravnatelji i školski odbori.

Stoga, dokle god budemo imali vjeronauk u školama, neka barem bude na višoj razini od sadašnje.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora