Veljko Miljević: ”Sedlar znatno umanjuje ustaški genocid”

Jakov Sedlar mogao bi dobiti do tri godine zatvora zbog tvrdnji i nevjerodostojnih, odnosno falsificiranih dokumenata iznijetih u filmu ”Jasenovac – istina”. Potvrdio nam je to odvjetnik Veljko Miljević, stručnjak za kazneno pravo, nakon što smo pokušali razriješiti enigmu oko eventualne kažnjivosti navoda u Sedlarovu filmu, o čemu se u medijima dosad uglavnom samo spekuliralo.

Naravno, prvo bi trebalo u sudskom postupku dokazati da su neki od dokumenata u filmu redatelja Sedlara i suradnika na scenariju Hrvoja Hitreca falsificirani, kao i to da je u dijelovima, pa čak i u cijelosti filma, sadržano poricanje genocida i poticanje na nasilje ili mržnju prema određenim pripadnicima društva, uglavnom iz svijeta politike i medija. A da bi se to dogodilo, da bi, naime, uopće došlo do sudskog postupka, Državno odvjetništvo moralo bi ga pokrenuti.

Za to već ima dovoljno indicija, budući da je u javnosti prilično iscrpno obavljena rekonstrukcija dobrog dijela ovih navoda, a Državno odvjetništvo u pravilu bi trebalo reagirati čak i samo na glas o mogućem kaznenom djelu.

Iz ovih naratorskih riječi s početka filma dosta se toga može iščitati: ”Mit o ustaškom Jasenovcu nastao je u velikosrpskim jugoslavenskim krugovima. Srpska manjina u Hrvatskoj rabila je taj mit kao tešku batinu i polugu vlasti nad Hrvatima koji su u vlastitoj domovini, nakon ’45., još jednom postali građani drugoga reda”. Agenda je postavljena; valja sprati ljagu s hrvatskog imena. Kako? Poricanjem i umanjivanjem hrvatskih zločina

No krenimo redom. Treba prvo nedvojbeno utvrditi da je famozna naslovnica Vjesnika s naslovom ”Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba!” falsifikat, što ne bi trebao biti problem obzirom na ekspertizu Lovre Krnića i portala Lupiga, koji su u detalje raskrinkali čak prilično lošu fotomontažu. Iako je Sedlar i nama nakon riječke projekcije filma tvrdio da je snimio original, i da se on nalazi u Beogradu kod ljudi od kojih je kupio još neke stvari za film, jednostavno je previše navoda koji upućuju na lažiranje naslovnice.

Tko je to, pak, učinio, nije na nama da utvrđujemo – za to postoji sud. Iako ta naslovnica nije čak ni važna u kontekstu filma – jer bi trebala tek ilustrirati komunističku propagandu koja graniči s potpunom glupošću, obzirom da bi u slučaju ovog naslova Sava morala teći uzvodno – ako je riječ o falsificiranju isprave, riječ je i o kaznenom djelu.

Nadalje, treba onda utvrditi i da su dva navodna Pavelićeva pisma Mili Budaku, kao isprave, krivotvorine.

I za to ima indicija, no valjalo bi provesti službenu ekspertizu. Ono što se u ovom trenutku može reći je da i ton, ali i forma tih pisama, zvuče i izgledaju neuvjerljivo. Prvo forma. Pisaće mašine, na kojima je Pavelić mogao pisati, zauzimale su za bilo koje slovo  jednak prostor, o čemu je pisao Boris Dežulović, utvrdivši da se u tim pismima slog ne poklapa.

I letimičan pogled na pisma, kad se zaustavi slika na DVD-u, pokazuje da se slog ne poklapa. Ne znači da ne postoji neko objašnjenje za to, ali indicija da se radi o falsifikatima svakako ima.

Pogotovo se to čini kad se analizira sadržaj tih pisama. U prvom pismu Pavelić se obraća svom dragom prijatelju i bratu Mili te od njega traži neka se kazne Židovi koji su zgriješili, ali da nema ”potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće”. Možda se ovdje možemo sjetiti da je za vrijeme NDH, od 1941. do 1945., ubijeno 80 posto Židova u Hrvatskoj.

Drugo pismo je još luđe. U njemu Pavelić svoga prijatelja i brata moli da djeluje na zajedničkog prijatelja A. K. (nije valjda 47), koji bi možda mogao imati utjecaj na to da se smiri nestašni Maks Luburić. Kaže Pavelić, Maks se u Jasenovcu vlada nedolično, navodno je samovoljno likvidirao neke uznike i ako se to tako nastavi on će njega morati smijeniti.

Dakle Ante Pavelić MOLI svog ministra da utječe na nekog trećeg da smiri nekog četvrtog. U državi kojoj je on poglavnik, u državi koja provodi najstrožu diktaturu, slijepo slijedeći njemačke rasne zakone i njima dodajući sijaset svojih, usmjerenih na brutalno zatiranje svega što nije po volji ideolozima tzv. nezavisnog hrvatstva.

”Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe”. Ako bi se utvrdilo takvo postupanje, ono se i prema Miljeviću i prema KZ-u valja uzimati kao otegotna okolnost pri određivanju kazne

Nakon svih ovih utvrđivanja valja svrnuti pogled i na kraj filma, gdje također ima indicija da je počinjeno kazneno djelo. Slobodu govora treba vrlo tvrdoglavo braniti, ali kad govor ima obilježje pozivanja na nasilje, onda takve navode svakako treba istražiti.

Kad se cijelu plejadu novinara naziva ”liberalnim fašistima”, pa i kad im se imputira da prešućujući ili minorizirajući partizanske zločine ”ispiru vlastitu moralnu nakaznost”, može se pozivati na slobodu govora. Prozvani pritom svakako imaju pravo tužiti za neko djelo protiv ugleda i časti, no u osnovi, iz samo ovih navoda radije bismo branili slobodu govora.

No kad se poslože ti novinari poimence, uz fotografije, kad im se pridodaju i fotografije političara uz komentare o njima kao nepravedno preživjelim zločincima, u kontekstu svega izrečenog u filmu nije neopravdano govoriti o pozivanju na nasilje prema njima. No to bi, kako rekosmo, trebao utvrditi sud.

Nekoliko je članaka KZ-a prema kojima je sve ovdje navedeno kažnjivo, kaže Miljević. Iako odmah napominje da je utvrđivanje ovih činjenica posao za državnog tužitelja, što on nije, navodi da je za pitanja falsificiranja naslovnice Vjesnika i Pavelićevih pisama, ako bi se to utvrdilo, nadležna glava 26. KZ-a, članak 278. U njemu se kaže: ”Tko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava ili tko takvu ispravu nabavi radi uporabe ili je uporabi kao pravu, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine”.

Prema Miljeviću važan je još jedan članak, 87., koji u točki 21 definira zločin iz mržnje. ”Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe”. Ako bi se utvrdilo takvo postupanje, ono se i prema Miljeviću i prema KZ-u valja uzimati kao otegotna okolnost pri određivanju kazne.

Ključno ovdje ipak nije ni krivotvorenje, a ni zločin iz mržnje, smatra Miljević.

– Centar ove stvari je u kaznenim djelima protiv javnog reda. Članak 325., stavak 1, kaže: ”Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine”, – kaže Miljević.

Gledatelju Sedlarova filma ne može promaknuti vrlo sugestivna orkestralna instrumentalna muzika. Ne navodi se autor ni izvor, ali glazba jest autorska, što se može zaključiti prema tome kako zvučno ilustrira određene segmente filma. Uglavnom je to teška, dramatična, osuđujuća melodija, da bi se u devetoj minuti filma naglo smirila, a valoviti gudački, blagi tonovi imali sugerirati da se na ekranu dešava nešto lijepo, nešto blago i duši milo. Na ekranu se prvi put pojavljuje, slikom i naratorskim tonom, odvjetnik Ante Pavelić, u Beogradu osuđen za rodoljuno djelovanje, nakon čega bježi u Italiju gdje osniva ustaše, koji su ”nastali isključivo kao antisrpski pokret koji je želio zaštititi hrvatske interese”

Odvjetnik nam potom citira i stavak 4, koji kaže da će se kazniti i onaj tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.

Prema Kaznenom zakonu isprava je svaki predmet koji sadrži zapis, znak ili sliku koji je podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose.

Načini na koje Sedlar ”znatno umanjuje kazneno djelo genocida” sadržani su u pretežitom dijelu filma, gdje se Pavelića i NDH pokušava prikazati u boljem svjetlu no onom na koje ukazuju povijesne činjenice. I iako se u filmu mjestimice nedvojbeno osuđuju zločini NDH, i to napose prema Židovima, oni prema ostalima, a napose prema Srbima, gotovo se prešućuju.

Iz ovih naratorskih riječi s početka filma dosta se toga može iščitati: ”Mit o ustaškom Jasenovcu nastao je u velikosrpskim jugoslavenskim krugovima. Srpska manjina u Hrvatskoj rabila je taj mit kao tešku batinu i polugu vlasti nad Hrvatima koji su u vlastitoj domovini, nakon ’45., još jednom postali građani drugoga reda”. Agenda je postavljena; valja sprati ljagu s hrvatskog imena. Kako? Poricanjem i umanjivanjem hrvatskih zločina.

Ustaški logor Jasenovac imao je, naravno, i kazalište. Stavit će to autori filma u tuđa usta, ali neće zaboraviti navesti svako, pa i najopskurnije ime koje je ikad spomenulo nešto pozitivno o Jasenovcu. Licitiranje brojkama umrlih, koje su uvijek za autore prenapuhane, pa se traže što manje, također je konstanta filma.

Gledatelju Sedlarova filma ne može promaknuti vrlo sugestivna orkestralna instrumentalna muzika. Ne navodi se autor ni izvor, ali glazba jest autorska, što se može zaključiti prema tome kako zvučno ilustrira određene segmente filma. Uglavnom je to teška, dramatična, osuđujuća melodija, da bi se u devetoj minuti filma naglo smirila, a valoviti gudački, blagi tonovi imali sugerirati da se na ekranu dešava nešto lijepo, nešto blago i duši milo.

Umjesto da pozove na istraživanje partizanskih zločina u Jasenovcu nakon pada NDH, za što ima indicija, paušalnim se ”izjednačavanjem krivnje” postiže upravo suprotni efekt. Jer kad se kaže da je u komunističkom Jasenovcu možda bilo i više žrtava nego u ustaškom, degutantnosti je teško nazrijeti kraj

Na ekranu se prvi put pojavljuje, slikom i naratorskim tonom, odvjetnik Ante Pavelić, u Beogradu osuđen za rodoljuno djelovanje, nakon čega bježi u Italiju gdje osniva ustaše, koji su ”nastali isključivo kao antisrpski pokret koji je želio zaštititi hrvatske interese”.

Tako blaga muzika javlja se još samo jednom, u 30. minuti, kada se na ekranu vidi mladoliko lice Franje Tuđmana.

U svemu tome odnos filma prema Paveliću posebno je šizofren; čas je zločinac, a čas tek nestašni momak koji je dobro mislio za Hrvatsku. Navedena pisma, koja bi ga trebala ”ublažiti”, samo su mali dio te priče. On, prema autorima, čini strašnu grešku prihvaćajući rasne zakone iz Njemačke. To je, dakle, greška. Mogao je, dakle, Pavelić i bez toga, kao da ”to” nije utkano u samu bit NDH.

Proziva se Pavelića i za još jednu stvar: za to što je zbrisao s broda koji tone, čime je, doslovno se kaže, izdao načela ustaškog pokreta. Nije, dakle, bio pravi ustaša – to je njegov krimen.

Kraj filma donosi pak najlicemjerniji zaključak, u kojem naratorski glas zaziva ni manje ni više nego pomirbu, koja se mora temeljiti na povijesnoj istini. Pa iako kraj dolazi nakon dijela filma u kojem se, vrlo mršavim dokazima i svjedočenjima, govori o partizanskom logoru nakon ’45., gledatelj zgrožen dotadašnjim revizionizmom, teško to može uzeti za ozbiljno.

I to je doista velika šteta koju film čini: umjesto da pozove na istraživanje partizanskih zločina u Jasenovcu nakon pada NDH, za što ima indicija, paušalnim se ”izjednačavanjem krivnje” postiže upravo suprotni efekt. Jer kad se kaže da je u komunističkom Jasenovcu možda bilo i više žrtava nego u ustaškom, degutantnosti je teško nazrijeti kraj.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Visoka emocionalna i estetska Mlakićeva razina

> Svi tekstovi ovog autora