Protiv slobode medija radi podmićivanja

Nakon ismijavanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović zbog njezine izjave da (će) se zalagati za slobodu medija, pokazalo se da (većina) javnosti uopće nije upoznata sa činjenicom da se medijske slobode i neovisno novinarstvo u Hrvatskoj ograničavaju radi sprečavanja informiranja javnosti o podmićivanju i  “rastrajbavanju“ javnog novca, a ne kao što se nastoji prikazati zbog ideoloških podjela.

Građani nikako da na izborima dovedu u vezu milijarde kuna manje, primjerice, samo od koncesijskih i rudarskih naknada, zbog toga što podmićeni dužnosnici omogućuju da se iz državnog proračuna prihodi od gospodarenja prirodnim i nacionalnim resursima potajno preusmjeravaju u dividende globalnih korporacija.

A onda zbog manje javnog novca hrvatske marionetske vlasti ukidaju postupno model zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara u kojemu su svi pacijenti (bili) jednaki pred liječnicima i uvode model zdravstvenog osiguranja u kojemu  pred liječnike mogu samo pacijenti koji imaju novca.

Primjerice, godinama ne mogu doznati koliki su prihodi državnog proračuna od rudarskih i koncesijskih naknada (pokušao sam osobno kao neovisni novinar i sudskim tužbama sukladno pravu na pristup informacijama “sve do Strasbourga“, i ništa).

Evo tipičnog primjera sprečavanja informiranja javnosti o tome koliki su prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada i prodaje plina iz hrvatskog podmorja Talijanima.

Prije desetak godina (27. ožujka 2006.) je Inina Služba za informiranje i odnose s javnošću reagirajući na moj novinarski prilog o koncesijskim naknadama za vađenje plina iz hrvatskog podmorja, ne demantirajući ni jedan navod u objavljenom prilogu, uputila redakciji pismo tvrdeći da je mojim “nestručnim, nekorektnim i zlonamjernim novinarskim prilogom nanesena velika šteta Ini u drugoj fazi njene privatizacije“.

Medijske slobode i neovisno novinarstvo u Hrvatskoj ograničavaju se radi sprečavanja informiranja javnosti o “rastrajbavanju“ javnog novca i održanja  hrvatskih rastrošnih dužnosnika na vlasti, a ne kao što se nastoji prikazati zbog ideoloških podjela

Istraživao sam (tada) koncesijske uvjete odobrene Ini za vađenje plina iz Jadrana i pojedinosti ugovora Ine i Agip Croatia BV-a, odnosno ENI Croatia BV-a u zajedničkom poslu prodaje plina iz hrvatskog podmorja, te uzrocima znatnih razlika u cijeni plina iz hrvatskog podmorja koji se prodaje Talijanima i cijene plina koji se usporedno uvozio preko Mađarske iz Rusije, i osobito koliki su prihodi državnog proračuna u tom poslu (vidjeti Poslovni tjednik Lider od 24. ožujka 2006. godine).

Tražio sam (uzalud) odgovore o toj koncesiji dodijeljenoj Ini i zajedničkom poslu prodaje plina iz hrvatskog podmorja Talijanima od “davatelja koncesije“ Vlade Republike Hrvatske.

Nakon pet dana novinarski upit su iz Vlade “proslijedili na postupanje“ u Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.

Iz tog Ministarstva (bilo) je odgovoreno da se za informacije o toj koncesiji obratim Ini.

A iz Ine su na moj upit odgovorili da je riječ “o poslovnim tajnama koje ne mogu biti nigdje objavljene“.

Ni u tzv. Registru koncesija nije (bilo) moguće dobiti podatke o iznosima koncesijskih naknada Ine.

Značilo je to da su Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo financija (registar koncesija) i Uprava Ine spriječile obveznike poreza i građane da doznaju koliki su prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada.

Zbog toga sam umjesto službenih informacija o javnom prihodu državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada za vađenje plina iz Jadranskog podmorja objavio procjene dobivene od stranih analitičara i konzultanta (koje, ponavljam, Inina Služba za informiranje i odnose s javnošću do danas nije demantirala).

A sada, desetak godina kasnije, usporedno sa pokušajima obmanjivanja javnosti da se “predsjednica jako zalaže za slobodu medija“, vlasti Republike Hrvatske pokrenule su pred UNICTRAL-om u Ženevi “svoj“ arbitražni postupak protiv MOL-a zbog osporavanja upravljačkih prava u Ini stečenih upravo u toj famoznoj “drugoj fazi“ privatizacije Ine, kojoj sam tobože nanio tako velike štete.

Prije desetak godina (27. ožujka 2006.) je Inina Služba za informiranje i odnose s javnošću reagirajući na moj novinarski prilog o koncesijskim naknadama za vađenje plina iz hrvatskog podmorja, ne demantirajući ni jedan navod u objavljenom prilogu, uputila redakciji pismo tvrdeći da je mojim “nestručnim, nekorektnim i zlonamjernim novinarskim prilogom nanesena velika šteta Ini u drugoj fazi njene privatizacije“

A i MOL je protiv vlasti Republike Hrvatske isto zbog Ine pokrenuo “svoj“ arbitražni postupak u Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu.

Da bi se odmah ”razjasnili“ vjerojatni motivi zbog kojih svatko ima “svoj“ arbitražni postupak, podsjećam čitatelje na prošlogodišnju međunarodnu (koruptivnu?) arbitražnu aferu na stalnom arbitražnom sudu PCA u Haagu (Permanent Court of Arbitration) u postupku razgraničenja Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu.

Suprotno obmanjivanjima javnosti o medijskim slobodama i tobožnjem pravu   pristupa informacijama u arbitražnim postupcima u Ženevi i Washingtonu su se sve strane u sporu, uključivo i Vlada Republike Hrvatske, “obvezale na povjerljivost (tajnost) postupaka“!

Zbog tog nametanja “tajnosti“ osnovano je sumnjati da su “arbitražni postupci“ u Ženevi i Washingtonu samo novi pokušaji sprečavanja informiranja javnosti o korupciji, ne samo u Ini i MOL-u, nego i u vladi Republike Hrvatske i Vladi  Republike Mađarske radi prikrivanja preusmjeravanja prihoda od gospodarenja hrvatskim prirodnim i nacionalnim resursima iz državnog proračuna u dividende globalnih korporacija.

Ako hrvatski ministar gospodarstva Tomislav Panenić “upozorava da se u slučaju Ine radi o nacionalnom interesu“, i ako je okončan sudski postupak zbog korupcije u kojemu je osuđen i praktično izdržao zatvorsku kaznu bivši premijer Ivo Sanader, vlasti Republike Hrvatske nisu smjele pristati “na (tajnost) arbitražnih postupaka“ u Ženevi i Washingtonu!

Isto pravilo vrijedi i za Republiku Mađarsku, osobito nakon što je diplomirani pravnik (!?) Viktor Orban kao predsjednik Vlade Mađarske, navodno, odlučio da Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave MOL-a “sigurno nikad neće pred hrvatsko pravosuđe zbog optužbe da je MOL do upravljačkih prava u Ini došao isplatom mita hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu“.

Malo je vjerojatno da su se Ivek i Zsoltek privatno podmićivali bez znanja vlada i Hrvatske i Mađarske.

Pravnici smatraju, međutim, da se od onoga časa kad je Ina postala dioničko društvo “država“ sa svojim udjelom u Ini mora ponašati kao i svaki drugi dioničar, pa i pristati na tajnost arbitražnih postupaka.

Prije pretvorbe Ine, dok je Ina bila javno poduzeće, ili još ranije dok je Ina bila društveno poduzeće, imalo je (pravnog) smisla inzistirati na javnosti i zabrani ugovaranja tajnih arbitraža.

Pitanje je, međutim, treba li se pravilo da se “država“ mora ponašati jednako kao i privatnopravni subjekti i pristati na tajnost arbitražnih postupaka ako je dioničar Ine, i u slučaju zataškavanja inače sudski utvrđene korupcije u stjecanju upravljačkih prava MOL-a u Ini?

Od onoga časa kad je Ina postala dioničko društvo, smatraju pravnici, država se sa svojim udjelom u Ini mora ponašati kao i svaki drugi dioničar. “Država“ se mora ponašati jednako kao i ostali privatnopravni subjekti ako je dioničar Ine

Postavlja se i pitanje što je sve “uvršteno u temeljni kapital d.d. Ine“, odnosno što je točno sa dobrima u općoj upotrebi na kojima se ne mogu stjecati vlasnička prava i druga stvarna prava, a na kojima d.d. Ina posluje i da li bi i ta dobra bila uvrštena u temeljni kapital Ine da nije bilo korupcije.

Uostalom, dvojbeno je da se “hrvatska država“ samoproglasila “vlasnicom“ i “prodavačicom“ dobra koje pripada narodu (res publicae) i koje zbog svojih svojstva “ne može biti objektom prava vlasništva ni drugih stvarnih prava“ (zrak, voda, obale mora, rijeka i jezera, prirodni plin iz hrvatskog podmorja itd).

Je li u izjavi za Novu TV o arbitražama zbog Ine na to mislio Tomislav Panenić, nadležni ministar u Vladi Republike Hrvatske kada je rekao: “Upozoravam, to je nacionalni interes, moramo svi stati iza tog interesa”.

No, pravnici ustraju da je država vlasnik dionica, a d.d. Ina nije proglašena poduzećem od posebnog državnog interesa kao što su proglašene, primjerice, željeznice, i da se država zbog toga mora ponašati kao i svaki drugi privatnopravni subjekt.

Pitanje je, međutim, je li MOL zaista “privatnopravni subjekt“ s obzirom na, navodnu, odluku diplomiranog pravnika (!?) i mađarskog premijera Viktora Orbana da Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave MOL-a “sigurno nikad neće pred hrvatsko pravosuđe zbog optužbe da je MOL do upravljačkih prava u Ini došao isplatom mita tadašnjem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu“.

Kako to da u Mađarskoj šef Vlade odlučuje o sudskom izuzeću predsjednika uprave “privatnopravnog subjekta“ MOL-a?

Međutim, otkad je Ina postala “privatnopravni subjekt“ otkaze je dobilo oko sedam tisuća zaposlenika.

Tako je svaki mjesec samo iz Ine manje sedam tisuća uplata doprinosa za zdravstvenu zaštitu.

Osobno ne vidim “nacionalni interes iza kojega moramo svi stati“ u tome da se umjesto u zaštitu narodnog zdravlja prihod od gospodarenja hrvatskim prirodnim resursima preusmjeri u dividende globalnih korporacija.

Je li MOL zaista “privatnopravni subjekt“ s obzirom na, navodnu, odluku diplomiranog pravnika (!?) i mađarskog premijera Viktora Orbana da Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave MOL-a “sigurno nikad neće pred hrvatsko pravosuđe zbog optužbe da je MOL do upravljačkih prava u Ini došao isplatom mita tadašnjem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu“

Pozivam Vladu i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da napokon prestanu sprečavati informiranje javnosti o tome koliki su prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada, i jesu li iznosi tih naknada komercijalno valorizirani prije privatizacija trgovačkih društva koja se bave gospodarskim iskorištavanjem koncesijskih dobra.

Analizirati bi trebalo i jesu li u temeljni kapital trgovačkih društva u postupcima pretvorbe i privatizacije nezakonito uvrštavana i dobra koje pripadaju narodu (res publicae) a ne “državi“ i koja zbog svojih svojstva “ne mogu biti objektima prava vlasništva ni drugih stvarnih prava“ (zrak, voda, obale mora, rijeka i jezera, prirodni plin iz hrvatskog podmorja itd).

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora