novinarstvo s potpisom
Točno u četvrtak u podne započeo je obračun HDZ-a i njihovih domoljubnih priljepaka, koji parazitiraju na tkivu najveće političke stranke u Hrvata, s premijerom kojeg su dovukli iz emigracije i “na mišiće”, mimo svake logike i pameti, instalirali na mjesto predsjednika Vlade.
Tihomir Tim Orešković predstavljan nam je prije samo pet i pol mjeseci kao čudo od financijskoga stručnjaka, s impresivnom karijerom financijaša velikih korporacija – ma definitivno najbolje rješenje za krizom iscrpljenu Hrvatsku.
Tada, u to vrijeme, svako i najdobronamjernije upozorenje da je riječ o politički neiskusnom čovjeku bez izbornog legitimiteta koji dobrim namjerama usprkos ne može uspješno vladati jer ne poznaje političke prilike (i neprilike) u državi – i što je najstrašnije – ne zna jezik zemlje kojom vlada – dočekivano je na nož.
Sve primjedbe opozicije maksimalno su relativizirane izjavama kako je riječ o oporbenom pretjerivanju, o zavisti gubitnika ili pak patronizirane “originalnim” izjavama tipa: tko gubi, ima se pravo ljutiti.
Premijerove istupe u javnosti mnogi su iščekivali k’o kakav humoristički politički sitcom, smješniji od “You Rang M’ Lord”. Danima bi se prepričavale provale njegova bantu hrvatskoga, ismijavalo ovog dobroćudnoga ”Kanađanina” po svim društvenim mrežama. “Građevine” umjesto građana, “riforme” i “good, good, good” te “obitel” postale su opća mjesta veselja na svim obiteljskim veselicama.
I dok je Timova nespretnost i nesnalaženje u jeziku roditelja povremeno izazivala smijeh, sve ostalo u Vladi ili, kako joj je on tepao, Tim’s teamu građanima nije bilo nimalo smiješno.
Dapače, bilo im je tragično – od Hasanbegovićeva relativiziranja zločinačkog karaktera NDH, onemogućavanja rada neovisnih medija i nipodaštavanja svega što je ime u hrvatskoj kulturi do strašnog Šustarovog stopiranja cjelovite kurikularne reforme i razrješenja Borisa Jokića i njegovog ekspertnog tima, koji su podnijeli ostavke ne želeći dopustiti grubo političko miješanje u rad nekoliko stotina stručnjaka koji su s puno entuzijazma i nesebičnosti radili na promjenama što su trebale, da je bilo pameti, startati na jesen… Ovako imaju pobunu, prosvjede i smjene te građane koji im uporno po raznoraznim gradskim trgovima poručuju: Hrvatska može bolje – ali bez vas.
Hoću reći, Hrvatska ne bilježi deficit samo kad je novac i proračun u pitanju, već i kad su u pitanju mudri, odmjereni političari. Dugogodišnja negativna selekcija rezultirala je kroničnim nedostatkom kvalitetnih i moralnih ljudi u politici.
Vidljivo je to bilo i u saborskoj raspravi o opozivu predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića, u kojoj su oni koji su ga na tu poziciju postavili za opoziv ponovili argumente onih koji su prije pet mjeseci bili kontra njegova izbora.
Tihomir Tim Orešković propustio je priliku da decidirano kaže što se krije iza njegove smjene.
Ipak i zadnjem je političkom diletantu kristalno jasno da u pozadini opoziva premijera leži nedopuštanje prvom potpredsjedniku Vlade da ovlada tajnim i sigurnosnim službama i putem njih nametne egoistične stranačke interese (ili čak one osobne) kao nacionalne interese.
Šuker koji je u Saboru obrazlagao prijedlog Domoljubne koalicije neuvjerljivo je obrnuo pilu naopako i za zloupotrebu tajnih službi optužio dojučerašnjeg premijera, jer je razgovor u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji pretpostavio sjednici Vlade. Komično do neba.
O.K. Iz Šukerova izlaganja bilo je jasno da će borba biti nemilosrdna, ali da Ivan Domagoj Milošević kao krimen premijera navodi izostanak suradnje s HDZ-om iako je Tim Orešković bio nedavno na njihovoj izbornoj konvenciji, ali i nerješavanje gospodarskih i socijalnih pitanja poput odljeva mladih ljudi i zapošljavanja, to odista nitko nije očekivao.
Još je samo trebao spomenuti reformu obrazovanja, pa da čovjek koji sluša a ne gleda prijenos pomisli da se za riječ javio netko od lijevih oporbenjaka, a ne novi glavni tajnik HDZ-a.
Vrhunac njegova izlaganja bilo je ipak citiranje Jadranke Kosor, koju su nemilosrdno frknuli iz stranke kao i Oreškovića iz Vlade. Milošević je, zamislite rekao da Hrvatska nije korporacija, pa prema tome uspješan financijaš ne mora ujedno biti i uspješan premijer. Odista ga Kosorica treba tužiti za zloupotrebu autorskih prava.
Eksperiment im nije uspio. Nije ni mogao uspjeti. Kombinacija stručne i političke vlade pokazala se fijaskom i sada nam HDZ umjesto izbora koje priželjkuje čak sedamdeset posto anketiranih građana nudi opet isto.
Ono čemu smo svjedočili proteklih pet i pol mjeseci, samo što je financijaš mlađi, govori hrvatski i dolazi iz domaće “K” korporacije, koja i bez njega ima neograničenu moć – da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima.
Još kad čujem Božu Petrova, zalutalog u politiku, koji ponovo pubertetski ucjenjuje sa svojih dvanaest glasova i pokušava odgađanjem izbora produžiti život tehničkoj vladi potpuno nesvjestan da svojom kvaziprincipijelnošću (a realno političkom nezrelošću) mrcvari građane, postaje mi jasno zašto je Oliver Frljić tako naprasno otišao iz kazališta. Shvatio je čovjek da politički teatar, predstave što se već mjesecima u režiji Tomislava Karamarka igraju u Saboru i Vladi – repertoar u rasponu od tragedija do komedija situacije – jednostavno nemaju konkurenciju.
Postava je čudo: ne samo da unutar iste predstave za svaku izvedbu mijenjaju tekst, već i glavnog glumca. Imaju samo jednu manu – boje se ponovne audicije.