Kršćanstvo u službi ideologije

Postoji nešto duboko ljudsko, ali i duboko opasno u potrebi da se sakrijemo iza ideologije. Ona pruža zaklon, daje osjećaj sigurnosti, nudi jednostavne odgovore na složena pitanja. U njezinu se krilu čovjek oslobađa tereta osobne odgovornosti, više ne mora misliti, preispitivati, sumnjati, dovoljno je pripadati. A pripadanje, znamo, uvijek traži saveznike. Zato bijeg u ideologiju gotovo nikada nije individualan čin. On uvijek regrutira mnoštvo.

Vidjeli smo to ovih dana u Zagrebu, na TradFestu, skupu u organizaciji tzv. konzervativnih udruga Vigilare i Ordo Iuris Hrvatske, održanom 24. i 25. travnja 2026. pod naslovom ”Pad liberalizma i novi uspon kršćanskih nacija”. Skup je, prema medijskim izvještajima, okupio domaću crkveno-konzervativnu scenu, a među sudionicima je bio i umirovljeni vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić.

Retorika je poznata, gotovo ritualna. Obrana ”vrijednosti”, zaštita ”identiteta”, zazivanje ”ugroženosti”. U toj vizuri svijet je jednostavno podijeljen na nas i njih, na čiste i one koji prijete čistoći.

Problem takvih okupljanja nije u tome što ljudi imaju pravo misliti i govoriti, nego u tome što se misao zatvara, a govor pretvara u eho-komoru vlastitih strahova. Takav pristup tada više nije sredstvo razumijevanja stvarnosti, nego instrument njezina sužavanja.

Upravo zato prisutnost kardinala Puljića nije tek protokolarna epizoda, nego snažan simbolički čin. Kada crkveni autoritet takvog ranga stane uz skup koji se ne skriva iza neutralnog jezika, nego otvoreno govori o ”kršćanskim nacijama”, tada se brišu granice između vjere kao univerzalnog poziva i ideologije kao partikularnog projekta. Time kršćanstvo prestaje biti kvasac u svijetu, a postaje oznaka plemena.

A papa Lav XIV. govori upravo suprotno.

U poruci za 111. Svjetski dan migranata i izbjeglica (2025.) podsjetio je da migranti i izbjeglice Crkvu podsjećaju na njezinu hodočasničku narav; kad Crkva podlegne napasti ”sedentarizacije”, prestaje biti ”u svijetu” i postaje ”od svijeta”.

Još jasnije ističe da, migrante i izbjeglice treba prepoznati kao braću i sestre, kao dio obitelji u kojoj mogu izraziti svoje darove i sudjelovati u životu zajednice.

To je izravni teološki protuotrov ideologiji ”kršćanske nacije”. Jer Crkva nije osnovana da bi sakralizirala linije razdvajanja, nego da bi svjedočila Kraljevstvo koje ih nadilazi. Njezina domovina nije etnički posjed, već eshatološka nada. Njezina snaga nije u zatvaranju, nego u gostoprimstvu.

Zato je opasno kada se religija pretvori u oznaku pripadnosti, u politički alat, u znak razlikovanja. Evanđeoska poruka, koja u svojoj biti razbija granice između ”naših” i ”njihovih”, svodi se na ideološki bedem. Umjesto evanđeoske radikalnosti koja traži ljubav prema neprijatelju, dobivamo moralnu tvrđavu koja traži neprijatelja kako bi opravdala vlastito postojanje.

Ista dinamika vidljiva je i globalno. Scena u kojoj se oko Donalda Trumpa okupljaju kršćanski pastori, a uz njih se pojavljuju i katolički autoriteti poput biskupa Roberta Barrona, u ozračju ”ponovnog posvećenja” Amerike Bogu, nije tek folklor američke religioznosti. To je simptom dubljeg problema, poistovjećivanja Božje volje s političkom agendom.

A najavljeni događaj ”Rededicate 250” predstavljen je kao nacionalna molitvena obnova SAD-a. Među govornicima su predviđeni katolički biskup Barron i drugi protestantski lideri bliski Trumpovu političkom krugu. ”Rededicate 250” je planirani cjelodnevni događaj koji će se 17. svibnja 2026. održati na National Mallu u Washingtonu, u sklopu programa obilježavanja 250. obljetnice SAD-a (1776. – 2026.), kao skup molitve, govora i simboličkog ”ponovnog posvećenja” zemlje kao ”One Nation under God”, organiziran u okviru inicijative Freedom 250 povezane s projektima Trumpove administracije, uz sudjelovanje pretežno konzervativnih političkih i religijskih govornika.

Kada politički vođa postane gotovo sakralna figura, a kritika njega doživljava se kao napad na vjeru, tada više ne govorimo o religiji, nego o idolopoklonstvu.

Posebno je znakovito kada se isti politički diskurs poziva na kršćansku vjeru, a istodobno napada prvog američkog Papu, simbol jedinstva Crkve.

Trump je papu Lava XIV. napao zbog njegovih stavova o ratu i migracijama, nazivajući ga slabim i politički pogrešnim. No upravo je tu razotkrivena prava narav ideološkog prisvajanja religije. Prihvaća se ono što odgovara unaprijed zadanoj slici svijeta, a odbacuje ono što smeta.

Papa je dobar dok ne kritizira našu vojsku, našu granicu, našu agendu, našu moć… Ali čim podsjeti da migrant nije neprijatelj, da rat nije kršćanski projekt, da ljudski život vrijedi i onda kada ga država želi pogubiti, postaje protivnik.

Lav XIV. je u odnosu prema migrantima bio vrlo jasan, treba pronaći načine da se s ljudima postupa humano i s dostojanstvom koje im pripada. Priznao je pravo države da određuje tko u nju ulazi, kako i kada, ali je istodobno upozorio da je duboko zabrinjavajuće kada se s ljudima koji godinama žive u nekoj zemlji postupa s krajnjim nepoštovanjem i nasilno.

To je rečenica koja pogađa samu srž Trumpove agende masovnih deportacija, ali i svake europske, hrvatske ili crkveno-konzervativne politike koja migranta najprije vidi kao prijetnju, a tek potom, možda, kao čovjeka.

Papa ne ukida granice. On ukida laž da međa može biti važnija od dostojanstva osobe. Jednako je snažan bio i u pitanju smrtne kazne. U poruci Sveučilištu DePaul naglasio je da je pravo na život temelj svakoga drugog ljudskog prava te da društvo može cvjetati samo ako štiti svetost života kao takvog.

Istodobno je jasno osudio oduzimanje života i smrtnu kaznu, u trenutku kada Trumpova administracija širi metode federalnih pogubljenja.

To je katolička dosljednost koju ideologija ne podnosi. Ideologija želi život braniti selektivno, nerođeni da, migrant možda ne; obitelj da, izbjeglica ne; nacija da, neprijatelj ne; red da, milosrđe samo ako ne narušava poredak.

Evanđelje ne dopušta takvu računicu. Ono ne pita pripada li čovjek nama, nego je li čovjek. Zato su izjave pape Lava XIV. toliko važne u vremenu intelektualne površnosti.

One ne stoje na strani ljevice protiv desnice, nego na strani Evanđelja protiv njegove ideološke zloupotrebe.

Kada kaže da nema pravde bez suosjećanja i legitimnosti bez slušanja boli drugih, on ne izgovara politički slogan, nego teološku istinu, Bog se ne objavljuje u sigurnosti moćnih, nego u ranjivosti onih koji nemaju nikoga da govori za njih.

Upravo zato takva poruka razotkriva mehanizam na kojem počiva svaka ideologija, potrebu da se složenost stvarnosti pojednostavi kako bi se njome lakše upravljalo i kako bi se izbjegla odgovornost koju sloboda nosi.

Riječ je o klasičnom mehanizmu redukcije, njezina slojevitost svodi se na jednostavne sheme, a čovjek se oslobađa nelagode slobode.

Teološki, međutim, riječ je o nečemu još ozbiljnijem. Kršćanstvo nije ideologija jer nas ne skriva od istine, nego nas s njom suočava. Krist ne okuplja sljedbenike da bi učvrstio njihovu sigurnost, nego da bi ih poslao u nesigurnost svijeta, bez garancija, ali s odgovornošću.

Zato je svaki pokušaj da se vjera pretvori u ideološki štit zapravo njezina negacija. Bog koji služi našim političkim ciljevima nije Bog Evanđelja, nego projekcija naših strahova i ambicija. A zajednica koja se okuplja oko takvog boga nije Crkva, nego interesna skupina s religijskim rječnikom.

U konačnici, pitanje nije tko je lijevo, a tko desno, tko je konzervativan, a tko progresivan. Pitanje je jesmo li spremni izaći iz zaklona ideologije i preuzeti rizik slobode.

Jer istina nikada ne dolazi u masi koja skandira. Ona dolazi tiho, često protiv struje, uvijek zahtjevna.

I upravo tu leži paradoks, vjera najglasnije odjekuje na usnama onih koji se na nju pozivaju jer im koristi, a prvi je napuštaju čim ih prestane štititi, jer je u svakodnevici žive selektivno, uzimajući iz nje samo ono što im odgovara.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?

> Svi tekstovi ovog autora