novinarstvo s potpisom
Nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić založio se u svojoj propovijedi izrečenoj na misi za domovinu u povodu Dana državnosti i za rasvjetljavanje povijesnih događaja vezanih uz Drugi svjetski rat i neposredno poraće. U svega nekoliko rečenica kardinal je kazao dovoljno da se čovjek zapita zna li on o čemu govori i je li upućen u temu o kojoj je govorio.
U prvoj je rečenici konstatirao da našu sadašnjost opterećuje i zamagljuje pogled u budućnost neprestano vraćanje temama naše prošlosti, i pojasnio, ”Drugom svjetskom ratu i poraću, fašizmu i onomu što se predstavlja pod pojmom antifašizma”.
To da je sadašnjost u Hrvatskoj natprosječno opterećena prošlošću nije sporno, ali je već drugi dio Bozanićeve rečenice nejasan. Konkretno, onaj dio u kojem spominje ono ”što se predstavlja pod pojmom antifašizma”. Kao i obično, Bozanić ništa nije objasnio pa ne znamo ni što on podrazumijeva pod pojmom ”antifašizam” niti što se po njegovu mišljenju ”predstavlja pod pojmom antifašizma”.
U drugoj se rečenci Bozanić založio da se sve što se tiče tog spornog, u hrvatskom slučaju očito društveno konfliktnog dijela povijesti, prepusti studiju i znanstvenom istraživanju.
Nije Bozanić ni prvi, a zasigurno ni posljednji koji je zazvao znanstvena istraživanja kao metodu rješavanja društvenih sukoba, a nije niti prvi niti posljednji koji je apelirao da se cijela ta ratno-poratna krvava priča prepusti znanosti.
Bjelodano je da se ona ne može prepustiti samo znanosti. Svatko može, a da nije znanstvenik, da nije povjesničar, samostalno donijeti moralni sud o tadašnjim zbivanjima, a golema većina ljudi će moralni sud donijeti na temelju vlastitih stavova, svjetonazora, ali vrlo često i na temelju toga od čije je ruke stradao neki član njegove obitelji prije više od 70 godina. U raspravi o Drugom svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj dominiraju emocije, a gdje dominiraju emocije znanost se povlači.
U trećoj je rečenici Bozanić kazao da se tim pitanjima ne treba baviti politika, a u četvrtoj pojasnio da je zadaća politike ”samo uspostaviti državne nadstranačke institucije i potporom osigurati njihov rad”.
Naravno da se ”tim pitanjima” treba baviti i politika jer stavovima o Drugom svjetskom ratu i poraću političari definiraju i vlastiti svjetonazor i odnos prema povijesnim događajima i procesima i po tome hrvatski političari nisu ni po čemu jedinstveni.
Četvrta je kardinalova rečenica posebno zanimljiva. Iz nje se može zaključiti (ali i ne potpuno sigurno tvrditi) da Bozanić smatra kako postojeće državne institucije ili nisu nadstranačke ili ih tek treba osnovati. Govorimo li o institucijama koje se organizirano bave poviješću i historiografijom u Hrvatskoj nikako se ne može zaključiti da ih manjka.
Još početkom devedesetih godina povijest se u Hrvatskoj mogla studirati samo na filozofskim fakultetima u Zagrebu i Zadru. Novi milenij omogućio je neslućeni procvat studija povijesti. Trenutačno je organizirano devet sveučilišnih studija povijesti.
Osim već spomenutih, postoje studiji povijesti na filozofskim fakultetima u Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli. Na Sveučilištu u Dubrovniku organiziran je studij povijesti Jadrana i Mediterana. U Zagrebu postoje tri studija povijesti, osim onog najstarijeg na Filozofskom fakultetu, postoje još studiji povijesti na Hrvatskim studijima, a prvi studij koji je pokrenulo Hrvatsko katoličko sveučilište (kojega je Bozanić veliki kancelar) bio je – studij povijesti.
Osim toga, država podupire niz povijesnih instituta. Samo u sklopu HAZU-a djeluju četiri zavoda za povijesne i društvene znanosti (Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, Zadar).
Tome treba pridodati i Hrvatski institut za povijest koji već godinama provodi znanstveni projekt koji se bavi baš onime što po svemu sudeći traži Bozanić – istraživanjem ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu i poraću. Ni tu nije institucionalni kraj istraživanju povijesti jer Hrvatski institut za povijest ima u Slavonskom Brodu podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, a država je osnovala i financira i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
Pored svega toga apelirati na osnivanje novih institucija je promašeno.
I sljedećih je nekoliko rečenica iz Bozanićeve propovijedi vrijedno pažnje.
Kazao je ”u nas je još uvijek prisutan strah od činjeničnog znanstvenog istraživanja toga razdoblja. A treba otvoreno reći da oni, koji ne dopuštaju da o tim događajima govore činjenice, dokumenti i znanstvena istina, unose stare podjele u hrvatsko društvo i zarobljenici su sljepila koje suvremenu Hrvatsku ne otvara budućnosti. Ne treba skrivati da promicatelji takvih pokušaja često skrivaju istinu o ljudima i vremenu koje još uvijek treba istražiti. Stoga se pitamo jesu li u Hrvatskoj toliko moćne one snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo?”
Bozanić je otvoreno rekao što misli da treba otvoreno reći, ali nije, pa makar i otvoreno rekao, koji su to ”oni” koji ne dopuštaju da o tim događajima govore činjenice, dokumenti i znanstvena istina.
Tko su ti koji su branili ili još uvijek brane Josipu Jurčeviću, Zlatku Hasanbegoviću ili Ivi Bancu da o tome, a čini se da je u ovome slučaju riječ samo o poraću, govore baš onako kako Bozanić traži da se govori i objavljuju svoje radove?
Pretpostavljenim dobrim Bozanićevim namjerama usprkos, djelovanje po njegovu naputku iz propovijedi vjerojatno bi nas odvelo izravno u bespuća povijesne zbiljnosti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).