Čiji su Mustač i Perković? Pripadaju i lijevom i desnom korpusu

Bez obzira na to tko je stvarno bio Đureković, da li domoljub koji se borio za neovisnu Hrvatsku, da li čovjek koji je pobjegao iz tadašnje Jugoslavije radi opasnosti u koju je ušao radi otkrivanja kriminala u INI ili je i sam sudjelovao u nečasnim radnjama, je li bio suradnik njemačke tajne službe ili puki emigrant, njegovo ubojstvo je nedopustiv čin političkog nasilništva i državnog zločina.

Ubojice moraju odgovarati i radi pravednosti i radi pijeteta prema žrtvi, ali i zato da se jednom zauvijek odrede standardi postupanja u kojima je jasno kako tajne službe nikada i ni po koju cijenu ne smiju radi politike ubijati. Isto je i sa svim drugim slučajevima u kojima je bivša država posegnula za ubojstvom kao načinom rješavanja političkog sukoba.

Jesu li g. Perković i g. Mustač ubojice ili nisu, zaslužuju li zatvor ili slobodu, moći ćemo konačno odgovoriti kad minhenska presuda postane pravomoćna, kad završi žalbeni postupak.

Velika je šteta, čak i sramota, da hrvatska država nije smogla snage da sama provede postupak, ne bilo kakav, nego zakonit i pravedan, i sama odlučila o tome jesu li Perković i Mustač krivi. Odluka pravosuđa da budu izručeni Njemačkoj iznuđena je upravo političkom i pravosudnom nesposobnošću da se suočimo s prošlošću i pravedno joj sudimo. Ta odluka ima ozbiljne i argumentirane kritičare, prije sviju, našu danas vodeću procesualisticu, profesoricu Zlatu Đurđević

Velika je šteta, čak i sramota, da hrvatska država nije smogla snage da sama provede postupak, ne bilo kakav, nego zakonit i pravedan, i sama odlučila o tome jesu li Perković i Mustač krivi.

Odluka pravosuđa da budu izručeni Njemačkoj iznuđena je upravo političkom i pravosudnom nesposobnošću da se suočimo s prošlošću i pravedno joj sudimo. Ta odluka ima ozbiljne i argumentirane kritičare, prije sviju, našu danas vodeću procesualisticu, profesoricu Zlatu Đurđević.

Ali, od procesa Perkoviću i Mustaču moglo bi biti koristi. Ne samo time što će se konačno utvrditi jesu li oni bili sudionici ubojstva ili nisu već i zato što bi presuda, kakva god konačno bila, mogla potaći neke pozitivne procese u politici i pravosuđu.

Iz minhenskog bi postupka mogli i morali proizaći neki važni poučci, načela koja bi, ako ih prihvatimo, sigurno unaprijedila naše društvo.

Prvi i najvažniji poučak: jednom i zauvijek, barem mi ovdje u Hrvatskoj, mogli bismo usvojiti načela postupanja tajnih službi i političkih moćnika koja jasno govore da nema cilja koji bi opravdao političko ubojstvo, torturu i druga teška kršenja ljudskih prava.

Drugi je poučak jednakih kriterija. I kada je riječ o ustaškim zločinima, komunističkim zločinima, a i zločinima počinjenim u ime moderne Hrvatske, mogli bismo i morali prihvatiti iste kriterije.

Zločin u ime ideologije nije dopušten i tko ga počini mora odgovarati. Morali bismo napustiti dvostruke standarde i zločine i zločince tretirati različito, ovisno o tome jesu li ”naši” ili ”njihovi”. Društvo jasnih i ispravnih vrijednosti ne može sebi dopustiti da o jednom te istom slučaju prosuđuje ovisno o političkoj orijentaciji okrivljenika, da pitanje osobne kaznene odgovornosti postane, kako to i sada vidimo, predmet političkih prepucavanja stranaka.

Još si manje može dopustiti da s jedne strane, ako su Perković i Mustač zaista krivi, opravdano moralno i politički osuđuje njihov čin, a da s druge strane Barešiću, čovjeku koji je osuđen zbog sudjelovanja u ubojstvu ambasadora Rolovića, a i sudjelovao u nekim drugim potpuno neprihvatljivim aktivnostima, podiže spomenik kao nacionalnom heroju.

Pri tome, za neovisnost i slobodu nove Hrvatske Perković je učinio kud-i-kamo više nego Barešić. U biti, udbaški i emigrantski ili bilo čiji metak, nož ili bomba koji ubijaju jednako su neprihvatljivi.

Odmah po proglašenju presude započela je rafalna paljba između lijeve i desne hrvatske političke scene. Čiji su Perković i Mustač? Zapravo, pripadaju i lijevom i desnom korpusu, i Jugoslaviji i Hrvatskoj

Fenomen državnog terorizma ima i dodatnu negativnu dimenziju u odnosu na individualni teror. Naravno, nikakve zasluge za domovinu ne mogu opravdati eventualni zločin.

Još drastičnije, Bože Vukušić, čovjek koji je osuđen u Njemačkoj zbog ubojstva s političkom pozadinom na doživotni zatvor, odmah je po neobično ranom otpuštanju iz njemačkog zatvora pod nejasnim okolnostima zaposlen u Hrvatskom saboru da barata s ultraosjetljivom dokumentacijom.

Uz to, ne samo da je jedan drugi ozbiljan predmet protiv njega ”utjeran“ u zastaru već se i često pojavljuje kao komentator na nacionalnoj televiziji, upravo komentirajući, valjda kao moralni autoritet, politički motivirane zločine.

I konačno, treba se sjetiti potpuno sumnjivih, politički motiviranih ubojstava Josipa Reihel-Kira, sindikalca Krivokuće, HOS-ovca Blaža Kraljevića, časnog Milana Levara i još nekih za koja nitko u Hrvatskoj nije odgovarao.

O dvostrukim mjerilima kada je riječ o ratnim zločinima suvišno je trošiti riječi. Dvostruke kriterije imamo i kada je riječ o suđenju našim državljanima izvan Hrvatske.

S jedne strane, i rukama i nogama smo pokušavali učiniti sve da se hrvatski generali ne nađu u Haagu. Srbiji osporavamo pravo na univerzalnu jurisdikciju. S druge strane, izručujemo ljude koji su bili, ne samo udbaši već i istaknuti branitelji. Uz to, i mi sami imamo univerzalnu jurisdikciju, praktično s istim efektima kakve ima i ona predviđena zakonom Srbije.

Konačno, treći poučak, zločin ne smije biti sredstvo dnevnopolitičke borbe. Kako vidimo i nakon minhenskog suđenja, od tog smo vrlo daleko.

Odmah po proglašenju presude započela je rafalna paljba između lijeve i desne hrvatske političke scene. Čiji su Perković i Mustač? Zapravo, pripadaju i lijevom i desnom korpusu, i Jugoslaviji i Hrvatskoj.

Vidjeli smo i čuli – desni dio političkog spektra tretira ih isključivo kao udbaše, ljude koji su bili protivnici neovisne Hrvatske i koji su ognjem i mačem radili protiv političkih protivnika nekadašnje države Jugoslavije. Imputiraju da su dio komunističkog naslijeđa koje nosi SDP. S druge strane, kažu s ljevice, omogućili su Tuđmanu da dođe na vlast, nabavljali oružje, bili neki od važnih karika u vlasti HDZ-a, dakle, politički su teret HDZ-a i desnice.

Dosadašnje iskustvo govori da desni politički milje vrlo rado grubo, često i neistinito, predbacuje neistomišljenicima suradništvo s UDBOM. S druge strane, velik je broj bivših suradnika UDBE i KOS-a upravo iz tog dijela političkog spektra

Zapravo, točno je i jedno i drugo.

Točno je, za obranu nove, neovisne Hrvatske Perković i Mustač učinili su puno više od mnogih velikih i prevelikih Hrvata koji ovih dana slave njihovu osudu.

Uvođenje osobne kaznene odgovornosti u dnevnopolitičke obračune prijeti gubitkom sposobnosti da se usvoje prva dva poučka, da se iz progona zločina izbace kategorije ”naš” i ”njihov”, da se pravedno i zakonito odluči o odgovornosti za zločine bez obzira na to o kome je riječ i iz kojeg političkog miljea dolazi.

Minhenski bi postupak mogao generirati još neke procese. Prvo, unatoč političkom krahu glavnog zagovornika lustracije, g. Karamarka, ponovo bi mogla živnuti ideja lustracije.

U funkcionalnom je smislu ona danas gotovo besmislena. Dodatno je pitanje postoji li zaista volja i mogućnost da se o suradništvu UDBE i KOS-a govori neselektivno, bez izdvajanja nečijih dosjea.

Dosadašnje iskustvo govori da desni politički milje vrlo rado grubo, često i neistinito, predbacuje neistomišljenicima suradništvo UDBE. S druge strane, velik je broj bivših suradnika UDBE i KOS-a, upravo iz tog dijela političkog spektra.

Drugo, moguće je da se u pravosuđu potaknu pozitivni procesi, slični onima iz vremena dvijetisućitih kada je pravosuđe uglavnom napustilo tzv. Vukovićevu doktrinu u kojoj je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda ustvrdio da u obrani nije moguće počiniti ratni zločin.

Iako je i do danas ostalo selektivnosti i nejednakih kriterija u optuživanju i kažnjavanju ratnih zločina, stanje je danas prilično bolje nego potkraj prošlog stoljeća. Volio bih da se rasvijetli svaki zločin, i oni komunistički, udbaški, ali i oni počinjeni u ime suvremene Hrvatske. Kad je riječ o zločinima, ne treba raditi kompromise.

Treće, moglo bi se dogoditi da se intenziviraju priče o suradnicima UDBE, da se otkriju neka nova imena, da se povežu kodni nazivi s imenima osoba. Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika UDBE, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, već onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik UDBE.

Moglo bi se dogoditi da se intenziviraju priče o suradnicima UDBE, da se otkriju neka nova imena, da se povežu kodni nazivi s imenima osoba. Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika UDBE, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, već onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik UDBE

Sigurno, bit će i reakcije. Govorit će se i o zločinima iz emigrantskih, proustaških krugova. Mislim da tako što ne bi razveselilo ni lijeve, ni desne, ni crkvu ni kulturnjake, ni mnoge druge strukture, jer bi i u njihovim redovima bili prokazani nekadašnji suradnici UDBE i KOS-a.

Vidjeli bi i da su neki danas posebno žestoki kritičari bivše države i udbaša zapravo sami bili udbaši. Drugi je problem što se često zbog političkog podmetanja insinuira suradništvo UDBE i plasiraju dezinformacije i za suradništvo optužuju ljudi koji to nisu bili.

Otvaranje hajke i lova na vještice ne bi pridonijelo stabilnosti društva. Ali, ponavljam, tko je učinio zločin mora odgovarati.

Četvrto, možda će priča o minhenskom procesu u kontekstu izručivanja vlastitih državljana i/ili suđenja im u inozemstvu pomoći da Vlada, predsjednica Republike i dio desne političke scene odustane od raubanja odgovornosti za ratne zločine kao generatora sukoba sa Srbijom.

Zanimljivo je, nakon objave mog otvorenog pisma o univerzalnoj nadležnosti i potrebi da se spor sa Srbijom riješi sporazumom javila se gotovo kompletna desna scena, od neumjerenog, izvjesnog Pavkovića iz braniteljskih redova, do ministra Kovača, g. Hebranga i bivše ministrice Vesne Škare Ožbolt.

Više ili manje grubo napali su moju tezu o tome da i mi imamo univerzalnu nadležnost i uređenu na sličan način te tezu o vanjskopolitičkoj štetnosti i disfunkcionalnosti opstrukcije Srbije na putu u EU.

Osim što su pokazali da ne poznaju ni naše kazneno zakonodavstvo, što su popabirčili poluinformacije o univerzalnoj nadležnosti u komparativnom pravu, pa izvodili nesuvisle zaključke, potvrdili su moje osnovne teze.

Da, i Hrvatska ima univerzalnu nadležnost. Da, naša politička aktivnost usmjerena na blokiranje Srbije je propala. Da, hrvatskim braniteljima i dalje prijeti uhićenje i izručenje Srbiji čim prijeđu granicu.

Jedino su propustili odgovoriti na najvažnije pitanje kad su ocjenjivali moju inicijativu. Ono glasi: da li je hrvatska vlast svojim neuspješnim političkim euroangažmanom pomogla braniteljima?

Da, i Hrvatska ima univerzalnu nadležnost. Da, naša politička aktivnost usmjerena na blokiranje Srbije je propala. Da, hrvatskim braniteljima i dalje prijeti uhićenje i izručenje Srbiji čim prijeđu granicu

Odgovor je potpuno jasan: i dalje hrvatski branitelji koji prelaze granicu mogu biti uhićeni i izručeni Srbiji. A da li bi bili u takvoj situaciji da su prethodne vlade prihvatile moj prijedlog da se zaključi bilateralni sporazum sa Srbijom radi rješavanja objektivno postojećeg problema?

I ovdje je odgovor jasan. Da su me vlade poslušale, danas naši branitelji ne bi strahovali od uhićenja i izručenja Srbiji prilikom prelaska granice. I zato su bespredmetne domoljubne lamentacije o mom izdajništvu, neznanju, političkoj bliskosti Srbiji ili čemu već.

Moj je prijedlog rješavao problem branitelja, gard Vlade braniteljima šteti.

Zato ohrabruje izjava bivšeg premijera Milanovića da će ustrajati u sprečavanju da Srbija zloupotrebljava univerzalnu nadležnosti i to tako da će joj ponuditi bilateralni sporazum. Nije to učinio kao bivši premijer, ohrabruje da namjerava kao premijer in spe.

Konačno, valjda će i braniteljske udruge konačno progledati i shvatiti tko im želi riješiti problem, a tko taj problem iskoristiti za dnevnu politiku, bez njegova rješavanja.

    •  Muftija Ševko ef. Omerbašić bio je simbol vjere i poštenja
    •  Fred je bio čovjek mira i ljubavi
    •  Genocidna politika NDH: jasenovačke žrtve opominju
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru

> Svi tekstovi ovog autora