Hitleri su i među nama kada je riječ o pravima žena

Filozofski cjelovitu i zaokruženu misao, kakva, dakako, nije zatvoren sustav, Simone Weil izlaže u knjizi Ukorijenjenost koju je danonoćno pisala posljednje godine svojega života u Londonu kao svojevrstan testament za poslijeratnu Francusku. U predgovoru prvoga izdanja Albert Camus piše: ”Nemoguće mi je zamisliti obnovu Europe kakva ne bi uzela u obzir zahtjeve koje Simone Weil definira u ovoj knjizi“.

Knjiga je posvećena problemu pravednosti na tragovima Platonove Države, integrira Kantovu političku filozofiju te razvija filozofijsku antropologiju conditio humana obrćući odnos prava, dužnosti i potreba. Implicitno pitanje koje postavlja jest: što je omogućilo Hitlera?

To pitanje bismo i danas očito mogli postaviti. I to ne samo kad je riječi o rastućim napetostima, sukobima, fundamentalizmima u kojima moćnici ovoga svijeta trajno pronalaze načina da nametnu, silom ako treba, svoj svjetonazor pod kojima se, dakako, skriva očitovanje nasilnoga prisvajanja isključivog političkog i ekonomskog prava na raspolaganje dobrima i njihovo nadziranje.

Hitleri se skrivaju i na drugim razinama, bez obzira dopuštaju li i potiču ubijanje ljudi ili tek simboličkog i stvarnog potencijala njihove ljudske slobode.

Hitleri su među nama i kada je riječi o pravima žena. O njihovom pravu da u sekularnom društvu odlučuju o životu zametka bića za kojega, zapravo, muškarci ne žele preuzeti odgovornost, o njihovom pravu da nose hidžab i burke i kad je to uvjetovano njihovom kulturom usred društva kakvo tu kulturu, zapravo, ne samo ne prihvaća, nego sve više i ne tolerira.

Simone Weil je još ranih 30-ih upozoravala na Hitlera i na posljedice koje će donijeti poslušnost njegovoj vlasti smatrajući ga ”utjelovljenjem organizirana masakra, ukidanjem svake slobode i svake kulture”.

Hitleri se skrivaju i na drugim razinama, bez obzira dopuštaju li i potiču ubijanje ljudi ili tek simboličkog i stvarnog potencijala njihove ljudske slobode. Hitleri su među nama i kada je riječi o pravima žena. O njihovom pravu da u sekularnom društvu odlučuju o životu zametka bića za kojega, zapravo, muškarci ne žele preuzeti odgovornost, o njihovom pravu da nose hidžab i burke i kad je to uvjetovano njihovom kulturom usred društva kakvo tu kulturu, zapravo, ne samo ne prihvaća, nego sve više i ne tolerira

Hitler nije anomalija, čudovište ili dijaboličko čudo, nego logička, koherentna i neizbježna posljedica povijesti Zapada. ”Hitlera se ne može razumjeti bez moderne tehnike i egzistencije milijuna iskorijenjenih ljudi“ – kaže Simone.

Ono što je iskrivljeno, krivo u našem čitanju povijesnih događaja jest sama naša koncepcija povijesti na kojoj se ta čitanja temelje.

Mi, naime, pamtimo povijesne događaje prema tragovima što ih ostavljaju moćni i jaki. Čak i ako im se ne divimo, njih pamtimo i već ih samim tim pretvaramo u idole. Pamtimo, primjerice, Rimsko Carstvo ali ne i Kartaginsko, pamtimo okupatore, ali mnogo manje okupirane.

A okupatori i njihovi vođe uvijek su bili i jesu muškarci.

Simone smatra da smo idolatriju moći naslijedili upravo od Rimljana. Hitler je naprosto samo znao iskoristiti tu idolatriju i u nju upisati vlastito napredovanje prema vlasti. Prvo što bi, dakle, trebalo mijenjati jest naša koncepcija povijesti, i to je Simone tvrdila tridesetak godina prije nego što su ju pojedini historiografi i povjesničari (Jacques le Goff, Pierre Nora) počeli artikulirati kao nouvelle histoire (novu historiju).

Jednako tako, kada je o ženama riječi, ponovno bi trebalo definirati što, zapravo, znači njihova ravnopravnost s muškarcima. Da se o tomu uopće još razgovara, znači da te ravnopravnosti u praksi ni nema.

Da ljudi u vrhu Katoličke crkve uglavnom ne žele ni razmisliti o pojmu roda, unaprijed ga osuđujući kao ideološki pojam iza kojega stoje ljudi koji žele uništiti obitelj, znači da su kulturološki stereotipi o razlikama između muškaraca i žena jači od njihove ontološke jednakosti kao stvorenja.

Bolest od koje boluje naša civilizacija Simone zove iskorjenjenjem, što ga definira kao gubitak dodira s kozmosom i s vlastitom osobnom prošlošću. Bezzavičajnost, rekli bismo, osjećaj da nigdje niste doista doma, ali ne u smislu identifikacije s nekom društvenom skupinom, nego s vlastitim korijenima u ovom svijetu.

Takvu iskorijenjenost ponajviše bolno osjećaju radnici iz sekunde u sekundu podložni zahtjevima rentabilnosti i u strahu od nezaposlenosti, seljaci koji nisu vlasnici vlastite zemlje i rade za profit ”anonimnih društava“, kolonizirani narodi u čijim školama se još uči povijest kolonizatora, dominacija ekonomije, vladavina novca i profita. Žene koje u mnogim, pa i nazovi demokratskim zemljama ne mogu odlučivati o svom tijelu, svojoj odjeći, svojim vezama s muškarcima i svojem zaposlenju.

Dužnosti i prava su i nakon gotovo sedamdeset godina od Deklaracije o ljudskim pravima u dubokom raskoraku Eto, to su mjesta nesreće!

Istina je, kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu.

Kada je o ženama riječi, ponovno bi trebalo definirati što, zapravo, znači njihova ravnopravnost s muškarcima. Da se o tomu uopće još razgovara, znači da te ravnopravnosti u praksi ni nema. Da ljudi u vrhu Katoličke crkve uglavnom ne žele ni razmisliti o pojmu roda, unaprijed ga osuđujući kao ideološki pojam iza kojega stoje ljudi koji žele uništiti obitelj, znači da su kulturološki stereotipi o razlikama između muškaraca i žena jači od njihove ontološke jednakosti kao stvorenja

Dužnost je jedna jedina i tiče se osoba: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje.

Prava se tiču skupina koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine.

Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje.

Međutim, ljudske potrebe rijetko su bile predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra.

Simone predlaže popis i definicije ljudskih potreba: red, hijerarhija, sloboda, poslušnost, odgovornost, jednakost, poštovanje, kazna, sigurnost, rizik, vlasništvo… Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstava i cilja.

Ukoliko tijelo ima potrebe što ih valja zadovoljiti radi preživljavanja (hrana, higijena, stanovanje), postoje i ”potrebe duše“. A među prvim potrebama jest potreba pripadanja nekom kolektivitetu, što ga se ne smije identificirati s religijskim, nacionalnim i inim identitetom.

Pripadati kakvoj obitelji, zavičaju, župi, sindikatu, radnom kolektivu znači pripadati vlastitoj pred-povijesti i biti njezin nastavak i posrednik budućnosti.

Svako ljudsko biće ima potrebu za vlastitim korijenima u različitim društvenim sredinama (obiteljskoj, obrazovnoj, radnoj, zavičajnoj, vjerničkoj, klupskoj) od kojih prima građu za vlastit moralni, duhovan i intelektualan život. Tako shvaćena povijest nas konstituira, nadahnjuje i omogućuje nam živjeti kao odgovorne osobe.

Međutim, svjedoci smo jedne drukčije povijesti kakvu diktiraju moćnici, a mi podložno u njoj sudjelujemo. Ne uzimajući, zapravo, u ruke, vlastitu odgovornost za sebe, za naše bližnje i za stanje u cjelokupnom društvu.

Stoga, primjerice, odluku Vijeća vlade u Francuskoj donesene 26. kolovoza ove, 2016. godine, da preispita zabranu nošenja hidžaba i burki muslimankama u Francuskoj valja pozdraviti. Ako ništa drugo, to je pobjeda mudrosti kakvoj je stalo da različite identitarne skupine u toj zemlji žive u miru.

Dakako, ni od kakva kolektiva ne valja praviti idol jer ni jedan nije samom sebi svrha. Svaki kolektiv – društvo, Crkva, nacija – koji se želi nametnuti kao svrha, ”ždere ljudske duše“. O tome nam svjedoči povijest.

Međutim, ti entiteti tek su posrednici (metakse) u službi ispunjenja ljudske sudbine kakvo transcendira svaki kolektivitet i svaku ”zemaljsku zbilju“. Ništa od ovoga svijeta ne može ispuniti ljudsko srce – kaže Simone.

Naše blago nije od ovoga svijeta, pa ga tu i nije tražiti. Pokrete našega tijela i naših misli vode zakoni ovoga svijeta, no djelovanje nadnaravnoga u našoj duši potaknuto je skrovitom prisutnošću transcendentalnoga Dobra. A iz te prisutnosti, artikulirane kao takve ili ne, jedino može biti ravnopravnosti između muškaraca i žena.

Istina je, kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je jedna jedina i tiče se osoba: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su bile predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra

”Nadnaravno“ ključan je pojam u Simoninoj misli. On, dakako, nije arbitraran nego se upisuje u logiku nadnaravna uma i, korelativno, u nadnaravnu spoznaju kakvu su, prema Simone, sustavno razložili, primjerice, Ivan od Križa ili Platon, a dostupna je svakom čovjeku.

Ona bilježi zakone duše na sličan način na koji praktička logika bilježi fizičke zakone u našoj svakodnevici. Bez te logike nije moguće ni razumjeti ljudski život u čijem temelju je sjeme nadnaravnoga. ”Nadnaravno ono je što je u odnosu na Boga mudrost, u odnosu na kozmos poslušnost, u odnosu na ljudsku ljubav ljepota, u odnosu na inteligenciju ravnoteža nužnih odnosa, u odnosu na naše tijelo snaga“.

Traženje nadnaravnoga, dakako, ne ide bez traženja pravednih odnosa u ovom svijetu kakvi se uspostavljaju vršeći temeljnu dužnost i usklađujući prava s ljudskim potrebama.

No, da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga.

Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje će pucati kad ljudi na vlasti ne poštuju svoje obveze, a obični građani više neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe.

No, revolucija u kakvoj se ruše zgrade, uništava javna imovina i napadaju ljudi, jalova je i jest će svoju djecu, ukoliko nije vođena nadnaravnim.

A ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti, jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora