Izostali ekonomski razvoj nikome ne nedostaje

(Opaska uredništva: Ispod ove kolumne pročitajte reagiranje čitatelja Roberta Jurčića i odgovor našega kolumniste).

Čitatelj (podaci poznati redakciji) piše: ”Slažem se sa svime što ste napisali u članku ‘Od novog mandatara ne treba ništa očekivati’, ponajprije zato jer ste odgovornost za postojeće ekonomsko loše stanje u Hrvatskoj podijelili ravnopravno, na ‘kolonizatore’ i domaće ‘kolaboracioniste’. Ali se pitam zašto ste stali na opisu stanja. Rado bih od Vas ‘čuo’ i recepte”, napisao je čitatelj.

Iz ”opisa stanja”, međutim, nameću se ”recepti”, a i već sam pisao o mogućim ”receptima”.

Jednostavan je ”recept” poticanje vlastitog domaćeg (nacionalnog) gospodarskog razvoja, umjesto pasivne primjene isključivo globalnih ekonomskih ”recepata” namijenjenih ekonomskoj periferiji (Zapad – Istok, Sjever – Jug).

Čim je u ovoj kolumni prvi puta spomenuta ”nacionalna slobodna ekonomska misao i znanje”, prigovoreno je da za postojanje ”posebne hrvatske nacionalne ekonomske misli i znanja” treba puno više od ”neargumentirane i neizdiferencirane antiglobalizacijske kritike”

A iz ”opisa stanja” vidljivo je da su se dosad u svijetu i u Hrvatskoj globalni ekonomski ”recepti” pokazali uglavnom promašenima.

Dio domaćih stručnjaka i gotovo svi političari, međutim, smatraju da se primjena ”globalnih” i ”domaćih nacionalnih” modela ekonomskog razvoja obavezno moraju međusobno isključivati.

Netočno!

Istina, preduvjet ”poticanju vlastitog domaćeg (nacionalnog) gospodarskog razvoja” su, naravno, razvijena slobodna ekonomska misao i znanje u Hrvatskoj.

No, čim je u ovoj kolumni prvi puta spomenuta ”nacionalna slobodna ekonomska misao i znanje”, prigovoreno je da ne postoji ”posebna hrvatska nacionalna ekonomska misao i znanje”, odnosno da je za postojanje ”posebne hrvatske nacionalne ekonomske misli i znanja” potrebno puno više od ”neargumentirane i neizdiferencirane antiglobalizacijske kritike”.

Možda, no činjenica je da je potiskivanje ”domaće (nacionalne) slobodne ekonomske misli i znanja” započelo u razdoblju 1990. godine kada su iz prve hrvatske Vlade premijera Stjepana Mesića istupili ekonomisti Mate Babić, Dražen Kalogjera, Zdravko Mršić i Stjepan Zdunić i kada su 1992. sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izbačeni profesori Branko Horvat i akademik Vladimir Stipetić.

I istina je da je danas gotovo nezamijećena posebna hrvatska ekonomska misao i znanje.

U Hrvatskoj su, međutim, djelovali ekonomisti koji su bili sposobni unatoč ”nemilosti u vlasti” osmisliti i provoditi tržišne reforme, čak i u bivšem socijalističkom gospodarstvu.

Treba vratiti (barem dio) nacionalnog ekonomskog suvereniteta, osigurati nove izvore za pojačano financiranje i investiranje u razvoj, prekinuti sa zaduživanjima u inozemstvu bez pokrića i svesti javnu potrošnju napokon u realne okvire. Za takav program reformi nužno je osigurati i podršku u međunarodnim asocijacijama, Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu, WTO-u (Svjetskoj trgovinskoj organizaciji), Europskoj uniji i ostalima

Podsjećam, primjerice: Rikard Lang, direktor Ekonomskog instituta u Zagrebu od 1954., poznat kao ”doajen” reformi uvođenja tržišne ekonomije u jugoslavenskom socijalizmu, Dragomir Vojnić, od 1973. također direktor Ekonomskog instituta u Zagrebu, poznat po ”privrednim reformama” koje je provodio zajedno s Kirom Gligorovim iz Makedonije, akademik Vladimir Stipetić, poznat po reformi uvođenja paritetnog dinara ili Branko Horvat, direktor Jugoslavenskog instituta za ekonomsko planiranje od 1963., čije reforme su zapamćene po u svijetu najvećoj stopi ekonomskog razvoja Jugoslavije.

Činjenica je da se i danas može govoriti o postojanju hrvatske slobodne ekonomske misli i znanja računajući na znanja studenata nabrojenih ekonomista. Mislim da još ima hrvatskih ekonomista koji mogu osmisliti i provoditi ekonomske reforme perimjerene uvjetima u Hrvatskoj i na HAZU, ali i na hrvatskim ekonomskim fakultetima i institutima.

Neosnovana su osporavanja postavljanjem pitanja jesu li danas hrvatski ekonomisti osposobljeni vlastitim znanjima ponuditi i primijeniti rješenja reformi boljih od onih koja su ’90-ih predlagali stručnjaci MMF-a i Svjetske banke za primjenu u europskim postsocijalističkim zemljama.

Puno je bliže istini, međutim, da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije osposobljena za upravljanje zemljom u ekonomskoj krizi i da su uzaludni izbori kao mogući način ekonomskih promjena u Hrvatskoj.

Pokazalo se, međutim, da osim neosposobljenih političkih stranaka za upravljanje zemljom u krizi i potpuno potisnute domaće slobodne ekonomske misli i znanja ni međunarodne ekonomske asocijacije na koje je Hrvatska prenijela ekonomski suverenitet nisu u mogućnosti izvući “zemlju iz duboke (ekonomske) krize“.

Zbog toga treba razmišljati kako doći do dobrih programa poticanja vlastitog ekonomskog razvoja, kao i kako osigurati izvore za investiranja u novi ekonomski razvoj.

Treba stvoriti prostor i za poticanje vlastitog ekonomskog razvoja s obzirom na promašenost ”globalnih ekonomskih modela” u proteklih 26 godina primjene u Hrvatskoj.

Preusmjeravanje dijela prihoda od gospodarenja prirodnim resursima iz globalnih korporacija nazad u Hrvatsku radi ulaganja u domaći gospodarski razvoj, refinanciranje dospjelih neplaćenih međunarodnih dugova ili proglašavanje bankrota i privremenog moratorija na otplate međunarodnih obveza, svođenje u realne okvire domaćih (osobito mirovinskih) prava odobravanih bez pokrića osnova su programa za izlazak iz krize i poticanje ekonomskog razvoja

To znači da treba vratiti (barem dio) nacionalnog ekonomskog suvereniteta, osigurati nove izvore za pojačano financiranje i investiranje u razvoj, prekinuti sa zaduživanjima u inozemstvu bez pokrića, i svesti javnu potrošnju napokon u realne okvire.

Za takav program reformi nužno je osigurati i podršku u međunarodnim asocijacijama, Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu, WTO-u (Svjetskoj trgovinskoj organizaciji), Europskoj uniji i ostalima.

I najteže, osigurati konsenzus u Hrvatskoj.

Ta podrška u izvlačenju Republike Hrvatske “iz duboke krize“ (čitaj: bankrota) bila bi ujedno i doprinos održanju međunarodnih ekonomskih, financijskih i ostalih standarda ispod kojih zemlje članice ne mogu biti.

Preusmjeravanje dijela prihoda od gospodarenja prirodnim resursima iz globalnih korporacija nazad u Hrvatsku radi ulaganja u domaći gospodarski razvoj, refinanciranje dospjelih neplaćenih međunarodnih dugova ili proglašavanje bankrota i privremenog moratorija na otplate međunarodnih obveza, svođenje u realne okvire domaćih (osobito mirovinskih) prava odobravanih bez pokrića osnova su programa za izlazak iz krize i poticanje ekonomskog razvoja.

”Recept” je, dakle, prihode od vađenja plina iz jadranskog podmorja, od eksploatacije telekomunikacijske magistralne infrastrukture i frekvencija, od koncesijskih naknada (koje prije tzv. pretvorbe nisu tržišno revalorizirane) za gospodarsko iskorištavanje ostalih hrvatskih nacionalnih dobara preusmjeriti u domaći (nacionalni) gospodarski razvoj.

Je li to uopće moguće?

Zasada nije, ali se bez toga više ne može!

Čitatelj spomenut na početku teksta je u nastavku svojeg pisma još napisao: ”U Berlinu se sklapa nova vlada, crveno-zeleno-crvena. I već su se zakvačili Zeleni s Ljevicom. Zbog toga što Ljevica već sada zahtijeva promjenu politike rigorozne štednje zbog nagomilanog duga i dostatno ulaganje u obrazovnu, socijalnu i inu gradsku infrastrukturu.

Potiskivanje ”domaće (nacionalne) slobodne ekonomske misli i znanja” započelo je u razdoblju 1990. godine kada su iz prve hrvatske Vlade premijera Stjepana Mesića istupili ekonomisti Mate Babić, Dražen Kalogjera, Zdravko Mršić i Stjepan Zdunić i kada su 1992. sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izbačeni profesori Branko Horvat i akademik Vladimir Stipetić

Zeleni (oduvijek su bili škrti!) odgovaraju da je sve to divno i krasno, ali što ako Berlin upadne u prekomjerni deficit i ako se Bruxelles javi.

I najavljuju se velike diskusije. Mogu se očekivati velike svađe unutar vlade. Vaš članak sigurno ne bi doveo do velikih svađa na hrvatskoj javnoj sceni, a kamoli političkoj (daleko smo mi od toga, iako tko to zna!), ali biste sigurno nekome možda dali za misliti, i to činjenicama, a ne pukim teorijama zavjere”.

Da, čitatelj ima pravo, razlike između Berlina i Hrvatske su velike, doduše, ne i nepremostive.

Prvo, u Berlinu raspravljaju oni koji imaju od čega uštedjeti i drugo, raspravljaju oni koji imaju suvereno pravo odlučivanja o vlastitom ekonomskom razvoju.

Hrvatskoj se zbog prijepora o ”ustašama i partizanima” zasad i ne stigne raspravljati o potpuno izostalom domaćem ekonomskom razvoju, kao ni o tome kako napokon potaknuti vlastiti razvoj.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

REAGIRANJE:

Poštovani gospodine Grčar,

Javljam Vam se prije svega na rečenicu u vašoj najnovijoj kolumni.

”Puno je bliže istini, međutim, da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije osposobljena za upravljanje zemljom u ekonomskoj krizi i da su uzaludni izbori kao mogući način ekonomskih promjena u Hrvatskoj.”

S tim se pa baš ne bih složio. Rekao bih da je problem prije svega u medijima.

U medijima tijekom izborne kampanje smo svi čuli izjave Lipe (i svjetonazorski sličnih interesnih udruženja), ali da li je itko čuo na primjer pozicije udruge pacijenata ili umirovljenika ili nekih trećih koji se svjetonazorski razlikuju od Lipe?

Postoji u stručnoj javnosti koja je vidjela moj gospodarski model suglasje da je on vrlo dobar (da ne kažem najbolji), a jedini kritičar je financijska zajednica koja tvrdi da se model može provesti, ali da tako nešto ne dolazi u obzir. Specijalizirao sam se za podizanje efikasnosti naše ekonomije,nalaženje uskih grla i rješavanje istih

Želim samo navesti da su problem prije svega mediji koji ponovno, ponovno i ponovno govore o visokim porezima (iako smo 17 u EU po njima) i visokim radničkim pravima (iako smo 27 u EU po tome). S tako navijački postavljenim medijima gospodarski modeli koji se ne slažu, koji se protive toj slici nemaju šanse biti usvojeni.

Lp

Robert Jurčić
predsjednik odbora za gospodarstvo BUZ
bivši član odbora za gospodarstvo HDZ-ove koalicije

(Opaska uredništva: Ivica Grčar će odgovoriti gospodinu Jurčiću, kako stoji u Zakonu o medijima, 24 sata nakon objavljivanja ovoga reagiranja).

Odgovor Ivice Grčara:

Mora se ispraviti pogrešna tvrdnja čitatelja da je problem zbog kojega je loša ekonomska situacija u Hrvatskoj ”prije svega u medijima”.

Ne radi toga da se nekritički brani medije. Mediji su pridonijeli (lošem) stanju u ekonomiji u mjeri u kojoj su pridonijeli općenito (lošem) stanju u društvu u cijelini. No, loše stanje nije takvo isključivo zbog problema ”prije svega u medijima”. Problem je ”prije svega u društvu”, a ne isključivo u medijima.

U medijima se, kako to čitatelj navodi, danas ne objavljuju ”drukčije misleći ekonomski modeli”. Točno, ali ne zbog problema u medijima, nego zbog problema u (pre)vladavajućim odnosima u društvu.

Bilo bi dobro kada bi problem bio ”samo u medijima”, jer bi to značilo da bi se i problem mogao lako otkloniti, baš kao što su iz hrvatskih medija olako uklonjene ”svjetonazorski različite ekonomske činjenice”.

Svi stalno zaposleni medijski djelatnici, nasuprot slobodnim i neovisnim novinarima su se ugovorima o radu lišili novinarskih autorskih prava. Medijski djelatnici su postupno prestali izvještavati sa mjesta događaja da bi sjedeći u redakcijama ispred računalnih zaslona prerađivali PR informacije po nalogu poslodavaca.

Umjesto obavještavanja javnosti o ”svjetonazorski različitim ekonomskim činjenicama” medijski djelatnici danas  obavještavaju javnost isključivo o ”jednoumnim svjetonazorskim ekonomskim činjenicama” po nalogu svojih poslodavaca i njihovih poslovnih prijatelja ili političkih pokrovitelja.

Po mojoj procjeni u Hrvatskoj nasuprot pet tisuća deklariranih ”novinara” stvarno djeluje možda najviše 50 do 70 neovisnih novinara koji poput gerilaca slobodno objavljuju ”drukčije svjetonazorske činjenice” po raznim internetskim portalima i malim neprofitnim medijima.

Ali to nije tako isključivo zbog problema ”prije svega u medijima”, nego je u znatnijoj mjeri to tako zbog problema ”prije svega u društvu” kao cjelini.

Sa ”svjetonazorski različitim ekonomskim činjenicama” zainteresirani se mogu upoznati traženjem po raznim internetskim portalima i malim neprofitnim medijima u kojima objavljuje 50 do najviše 70 neovisnih hrvatskih novinara, jer o  različito mislećim temama, u pravilu, nema informacija u velikim medijima i medijskim ”javnim servisima”.

Mediji su samo ”slika stanja društva u cjelini”.

Ivica Grčar, novinar.

 

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora