autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Umrijeti u Lampedusi

AUTOR: Drago Pilsel / 11.10.2013.

Nisu to bili useljenici, već izbjeglice i prognanici. Nisu bježali samo od bijede i siromaštva. Napustili su svoja ognjišta jer su se bojali smrti, uzrokovane glađu ili ratom. Nisu dolazili iz Magreba, razočarani neuspjehom tzv. arapskoga proljeća, ljutiti zbog ogromne cifre nezaposlenosti mladih ili ogorčeni na islamistički rigorozni sustav koji se nameće u regiji. Dolazili su izravno iz Eritreje i Somalije, dvije promašene države, zemlje u kojima se više ne može živjeti. Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj Boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio prije četiri mjeseca precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je, nakon stradavanja tih 500 nesretnika, ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota.

Umrijeti u Lampedusi postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 100, 200 ili 300 leševa, kao sada. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.

Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u Božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju samo kada neki njen brod zaglavi u rukama tamošnjih gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca.

U političkoj znanosti supsidijarnost je pojam koji označava donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije. Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a samo ako ih ona ne mogu izvršavati ovlasti se prenose na višu razinu. To načelo potječe iz katoličkog socijalnog nauka kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti. Princip supsidijarnosti traži da se on primijeni tamo gdje je ljudima, građanima, najpotrebniji. Ali to se ne poštuje, pa se tako više instance vlasti u EU okreću od drame useljenika iz Afrike.

Lampedusa se pretvara u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se Bruxellesu živo fućka. ”Koliko veliko treba biti groblje na mom otoku da nam pomognete?!”, zavapila je gradonačelnica Lampeduse Giusi Nicolini te zamolila kolege u Rimu i u središnjim tijelima EU da joj ”pomognu brojiti mrtve”.

Papa je, pamtimo, molio na Lampedusi kod spomenika Vrata Europe, podignut u spomen na više od 19.000 emigranata koji su od 1988. do danas umrli na europskim granicama, a 6500 ih se od 1994. do danas utopilo u moru. Emigranti koji su umrli u moru su “kao trn u srcu” koji mora potaknuti “savjest sviju”, kazao je Franjo.

Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti. “Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je papa, jer nas “globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica”.

“Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Franjo. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.

Još tekstova ovog autora: