novinarstvo s potpisom
Ulica mog djetinjstva zvala se Kamenita. Posve je razumljivo zašto. U njoj – jednoj od tipičnih dalmatinskih kaleta – bile su stare kamene kuće. Neke ozbiljne dvokatnice od lijepo tesanog kamena, u čije su ziđe bili ugrađeni spoliji iz Salone (stele, dijelovi sarkofaga, kapiteli…), a neke pak uski pučki kućerci u čijoj su se konobi držale mreže, bačve, kamenice za ulje.
A onda su ulici promijenili ime. Preimenovali su je u čast nekog lokalnog palog borca, bombaša, revolucionara… I tako je ostalo do devedesetih.
Partizan je naravno otišao u zaborav i ”ropotarnicu povijesti“, a njegovo je mjesto zauzeo novi ”borac“. Meni posve nepoznati fratar. Zacijelo jedan od ”martira“ koji su život dali za ”našu stvar“.
A ja bih da se ulica mog djetinjstva ponovno zove Kamenita. Zbog nostalgije? Nipošto.
Razlog je isti kao i onaj zbog kojeg bih da se zagrebački Trg maršala Tita zove Kazališnim (ili, zašto ne, Kod zdenca), a zagrebački aerodrom umjesto Tuđmanovim imenom onim starim – Pleso.
Baš kao što bih bio prvi koji će dignuti ruku da se baš sve naše ulice nekoć nazvane po proleterskim, a danas gardijskim brigadama, palim borcima i mučenicima, revolucionarima i vitezovima, divizijama i bojnama… zovu po starim toponimima. Ili – naprosto – onako kako su ih, bez obzira na ideološke mijene, uvijek zvali domoroci. Rivom i Prokurativama, Kalelargom i Gospojskom štradom, Trešnjevačkim ili Starim placem, Cvjetnim ili Voćnim trgom.
A neće.
Pa valjda je i zadnjoj budali jasno zašto. Zbog onog istog razloga zašto su 1941. mnoge zagrebačke ulice i trgovi dobili nova imena, zašto je Meštrovićev umjetnički paviljon dobio minarete i postao Džamija, ulice dobili Stipe Javor i Petar Milutin Kvaternik, ban Kulin, Mehmed Džemaludin Čaušević i Arnaldo Mussolini, a, kao uspomena na nacistički pokušaj puča, jedan gradski trg dobio novo ime – Trg Münchenskih žrtava.
Zbog istog razloga zašto su nakon 1945. sva ”kvarna“ imena zamijenjena imenima viđenih partizana i komunista (Rade Končara), proleterskih brigada i korpusa, novih datuma (8. maja)… Ili, ako ćete, zbog onih istih razloga zbog kojih je metropola ”mlade države Hrvatske“ od 1990. do 2007. promijenila imena čak 474 ulice i trga. Zbog onoga zašto je i Split dobio ulicu ”književnika“ Mile Budaka, a izgubio onu Prvog splitskog partizanskog odreda.
Zbog ideologije. Zbog demonstriranja sile, moći, ali i dubokog uvjerenja da povijest baš uvijek pišu pobjednici. Pa makar i oni marionetski klimavi poput endehazijskih.
Prije šest-sedam godina u časopisu ”Migracijske i etničke teme“ Jelena Stanić, Laura Šakaja i Lana Slavuj s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta obradile su ”fenomen“ preimenovanja zagrebačkih ulica i trgova.
Ustvrdivši da je pet razdoblja kad su se oni intenzivno mijenjali nosilo isključivo ideološki predznak. Podjednako u fazi modernizacije Hrvatske kada su provedena prva opsežna imenovanje, u razdoblju Kraljevine SHS/Jugoslavije, potom u NDH, u vrijeme komunizma/socijalizma te, naravno, nakon demokratskih promjena i uspostave nove hrvatske države 1990.
Na udaru je očekivano bio centar grada jer je upravo u njemu uvijek valjalo na simboličnoj razini (demonstrirajući moć) pokazati što je i kakva je nova vlast.
Zahtjev za promjenom imena Trga maršala Tita, koji je ponovo ovih dana na tapetu, pogonjen je istim razlozima.
Naravno, zagrebački trg koji je u povijesti nosio i ime Sajmište, Sveučilišni i Trg Aleksandra I., nije ime dobio zbog Brozovih bravarskih vještina, lijepog sviranja klavira ili majstorstva u rukovanju mačem, već zbog ideoloških razloga. Onih istih zbog kojih je svaka republika dobila po jedan grad s njegovim imenom, silne trgove, obale, avenije…
U nekom idealnom svijetu, rekoh, vijest da se trg ili ulica kani uzeti nekom političaru (bez obzira na njegovo realno i sezonsko ”značenje“), diktatoru, autokratskom ”tateku nacije“ ili ”najboljem sinu naroda & narodnosti“, caru ili kralju… u trenu bi me oduševila.
No, priča s Titovim trgom sasvim sigurno ne ide pod nazivnik ”depolitizacije“, već, sasvim suprotno, nove politizacije i ideološke ”rekonkviste“. Revizije povijesti kojoj je nesretni Tito simbolična smetnja.
Da nije tome tako, oni najbučniji zagovaratelji promjene imena u Kazališni trg zacijelo bi i na nekim drugim primjerima (recimo, s onim silnim ulicama hrvatskih ”kraljeva“ ili ”palih vitezova“) pokazali svoju sklonost ka kulturi.
Uostalom, mogli bi – ako se baš žele riješiti Tita kao ”komunističkog vođe čija je vladavina bila prožeta masovnim kršenjima temeljnih ljudskih prava i sloboda“ ili poratnog diktatora i satrapa Broza – prostor oko HNK nazvati Trgom partizanskog vođe Tita. Ili, Trgom Titovih nesvrstanih, placom Titova povijesnog ‘ne’ Staljinu…
Razdijelivši ključne epizode u kontroverznoj Brozovoj biografiji na etape i ”djelatnosti“. Onako kako su to učinili s Milom Budakom koji, eto, ulicu nije dobio kao Pavelićev doglavnik i ministar NDH, nego kao književnik.
U cijeloj toj novoj frci i zbrci oko Titova trga za sada je najviše političkog razuma pokazao Andrej Plenković. Koji je, tvrde upućeni, vrući krumpir elegantno prebacio na zagrebačku gradsku organizaciju HDZ-a, što će mu, ne angažira li se osobno za promjenu imena, sigurno donijeti novi pad popularnosti kod desne stranačke struje koja ga već tjednima ionako kune i proziva zbog ”izdaje“.
I, naravno, simpatije s one druge strane.
Kako bilo, lukav je to potez, kao i Bandićeva najava referenduma kao konačne arbitraže o imenu trga oko HNK.
A u HDZ-u su mišljenja o promjeni imena jasna. Kakva – zna se. Uz argumente o simboličnoj najavi lustracije i konačnog obračuna s ”titoizmom“ i komunističkim režimom, odnosno, u umivenoj ”light“ varijanti, uz prizivanje ”Kolindina poučka“ na tragu njezine deložacije Titove biste s Pantovčaka (dakle iz javnog prostora) u muzeje i depoe.
A u njih će – jer povijest je sve samo ne učiteljica života – jednog dana neumitno završiti i novi ”kipeki“, ploče s promijenjenim imenima ulica i trgova te brojni totemi ”novoga doba“.
Ako ih prije toga, kako se to dogodilo sa spomenicima NOB-a, ne miniraju ili ih pak kao sve one silne mletačke lavove i Bajamontušu ne razvale mašklinima i pajserima.
Jer, što reče Petar Preradović, ”stalna na tom svijetu samo mijena jest“.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).