Bolji život samo nama – ne i vama

Još samo nekoliko godina unatrag mnoge hrvatske tvrtke u preambulama svojih statuta, pravilnika o radu, u misijama i vizijama isticale su svoju društvenu odgovornost. Takozvani DOP, društveno odgovorno poslovanje, bio je, barem papirnato, pravi pravcati trend.

U javnim istupima i razgovorima za medije gotovo da nije bilo poslodavca bez obzira na to iz kojeg je biznisa ili sektora dolazio – javnog ili privatnoga – koji se nije zaklinjao upravo u takav koncept poslovanja.

Sjetite se, isticali su kako poštuju i ulažu u lokalne sredine u kojima su im sjedišta, poštuju ljudska i radna prava svojih zaposlenih, sankcioniraju seksizam i mobing te kako su im profit i njegova raspodjela gotovo sporedni u odnosu na etičnost poslovanja. Ljudski kapital, ulaganje kroz stipendije u mlade ljude i njihovo obrazovanje išlo je u paketu u strategijama tvrtki.

Iz svijeta biznisa selio se DOP u političke sfere. Zagovaralo se ženske kvote, manjinska prava, zalagalo da se politika očisti od sukoba interesa, protežiranja podobnih u javnom sektoru, da financiranje stranki bude transparentno, a informacije o tome do u kunu dostupne javnosti. Javna nabava, javni natječaji, pravo javnosti da zna kako se i na što te zašto troši novac poreznih obveznika.

Obećavalo je. Nažalost, kratko! Onda smo dobili Kolindu Grabar-Kitarović, davno izgubljenu u NATO-u, Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, jednog pogubljenog u domoljublju, a drugog doslovno u prijevodu, i sve je u samo nekoliko mjeseci vraćeno na startne pozicije iz devedesetih. Oni skeptičniji rekli bi i četrdesetih…

Sve su to bile teme o kojima se mnogo razgovaralo, diskutiralo, pisalo nakon niza afera koje su od devedesetih potresale društvo sugerirajući kako su nam male šanse da se izvučemo iz plemenskog načina funkcioniranja po babi i stričevima.

Obećavalo je. Nažalost, kratko!

Onda smo dobili Kolindu Grabar-Kitarović, davno izgubljenu u NATO-u, Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, jednog pogubljenog u domoljublju, a drugog doslovno u prijevodu, i sve je u samo nekoliko mjeseci vraćeno na startne pozicije iz devedesetih. Oni skeptičniji rekli bi i četrdesetih.

Zakočena je cjelovita reforma školstva, podobnost je opet bila na cijeni, manjine ugrožene, povijest po tko zna koji puta reinterpretirana i spomen-ploča za dom spremnih instalirana u Jasenovac. Abortus i pravo žene da odlučuje o vlastitome tijelu ponovo su upitni, a kumovi, familija, prijatelji s košarke neupitni.

Desna opcija još prije pola godine bila je na najnižim granama u četvrt stoljeća svog postojanja, a onda su se “politički lukavci” dosjetili jadu, prisjetili se Sanader efekta i iz briselskih klupa izvukli opet visokog Dalmatinca pristojnih manira, političara opće prakse koji engleski govori jednako dobro kao Tim Orešković, ali jednako dobro zbori i hrvatski, čak toliko dobro da uspijeva govoriti nekoliko minuta i ne kazati ništa od čega bi dobar urednik mogao načiniti naslov ili što bi stavio u lead. Idealan!

Toliko različit od Crnoje, Hasanbegovića i inih da je mnoge, baš poput Ive Sanadera nekad, uvjerio da je moguć drugačiji HDZ. Ulogu negativaca su pritom namijenili svom koalicijskom partneru spretno koristeći njihovo političko neiskustvo i provincijalizam koji ne vidi stručnjaka dalje od kumova iz Metkovića, ni savjetnica podalje od stranačkih kolegica od povjerenja.

Desna opcija još prije pola godine bila je na najnižim granama u četvrt stoljeća svog postojanja, a onda su se “politički lukavci” dosjetili jadu, prisjetili se Sanader efekta i iz briselskih klupa izvukli opet visokog Dalmatinca pristojnih manira, političara opće prakse koji engleski govori jednako dobro kao Tim Orešković, ali jednako dobro govori i hrvatski, čak toliko dobro da uspijeva govoriti nekoliko minuta i ne kazati ništa od čega bi dobar urednik mogao načiniti naslov ili što bi stavio u lead. Idealan!

Iza svake društveno neodgovorne “aferice” svojih, Most je sve dirljivije privržen starijem bratu i sve se više trudi da nakon nekoordiranih istupa dijela svojih članova javnosti objasniti kako nema ama baš nikakvih razmimoilaženja s HDZ-om, ni oko Ine, HEP-a ili porezne reforme.

Ni oko čega, pa ni tajnovitog putovanja Predsjednice u SAD za koje sad, nakon prijava Povjerenstvu, tvrdi kako je samo spretno iskoristila trenutak između dvije administracije ne bi li svojim utjecajem sukreirala američku vanjsku politiku.

Nije nego, rekli bi susjedi koje nije oportuno citirati! No, Most šuti i o ovom bezočnom trošenju sredstava poreznih obveznika na samopromociju!

Omililo im se u ovih godinu dana. Krediti su tu. Valja kuću za sebe (i brata?) graditi. Valja kredite, pa makar i solidno subvencionirane, otplatiti. Valja se u Metković s osiguranom dužnosničkom mirovinom vratiti… Zaboravit će ljudi i porezni namet na vilajet, i Predsjedničinu megalomaniju, i ministričinog supruga u članstvu Inine uprave, zaboravili su HDZ-u i gore stvari… Krov nad glavom je krov nad glavom. Vrijedi malo sramote potrpit’ za kućicu i mirnu starost.

Od osjećaja srama i društvene odgovornosti uostalom operiran je i uzor, stariji brat, usprkos sloganu “vjerodostojno”!

Slobodno se društvance s Markova trga može poigrati s nekadašnjim sloganom SDP-a i poručiti: “Bolji život samo nama, ne i vama!” I zbilja, oni grade kuće subvencioniranim kreditima, kupuju stanove na elitnim pozicijama, putuju preko bare kad se sjete, njihova djeca studiraju ovdje ili u inozemstvu bez studentskih kredita i slabo plaćenog rada preko student servisa

Zasad društvancu na vlasti, uz neke časne izuzetke, niti je vjerovati niti je dostojno našeg povjerenja. Dosljedno su jedino neodgovorni, neosjetljivi i neetični prema narodu koji im je povjerenje dao. Dokazuju to i blagdanske (?) odluke o kupnji Ine i prodaji HEP-a, ali i porezna reforma i 104 mjere iz akcijskoga Vladinog plana koje će, sami vele, poduzetnicima donijeti uštede od milijardu i pol kuna. Slobodno se društvance s Markova trga može poigrati s nekadašnjim sloganom SDP-a i poručiti: “Bolji život samo nama, ne i vama!”

I zbilja, oni grade kuće subvencioniranim kreditima, kupuju stanove na elitnim pozicijama, putuju preko bare kad se sjete, njihova djeca studiraju ovdje ili u inozemstvu bez studentskih kredita i slabo plaćenog rada preko student servisa…

Ne treba im!

Imaju novac nas društveno neodgovornih poreznih obveznika koji vjerodostojno ne učimo na izbornim pogreškama.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora