Ne raspravljamo o plagijatu nego o svjetonazoru

Ovih dana s nemalim čuđenjem promatram raspravu o plagijatu (za mene već) bivšeg ministra Barišića. Doduše, moje je čuđenje drugačije od onoga kojega iskazuje premijer Plenković koji ne shvaća čemu toliko priče oko jedne fusnote ili tamo nekih pišljivih navodnika. Prilično drugačije.

Mene čude svi oni koji nalaze sjajne razloge da ne vide kako je kralj gol, pa sebe čak smatraju rafiniranim i umjerenim kad s puno razumijevanja govore o Barišićevom plagiranju.

Neki ljudi – poput Radmana – svojim su me stavom najblaže rečeno razočarali, a za neke poput Paara ionako više nemam trunka razumijevanja.

I čini mi se da neki znanstvenici namjerno zaboravljaju kakva su pravila izvornosti rada na svakom sveučilištu koje drži do sebe puno više nego što rektor Boras drži do Zagrebačkog.

Dobro se sjećam koliki se naglasak stavljao na to pitanje tijekom mojih studija vani, koliko je bilo i poduke o tome i formulara koje ste morali ispuniti kako se kasnije ne biste pravili da niste znali.

Svatko tko još dvoji oko činjenica neka pogleda problematični dio Barišićevog rada i usporedi s pravilima koja vrijede od Beča do Bostona i od Maribora do Vladivostoka – dakle, izvan ove naše rupčage u kojoj je moguće da netko tko bi u normalnoj zemlji izgubio i status studenta dobije status ministra

U Barišićevom plagiranju nema nikakve tiskarske pogreške; jedina tiskarska pogreška je ona kojom se dopustilo da on bude profesor bilo čega, pa još i ministar.

Ali to smo mi, to je Hrvatska 2017. – zemlja u kojoj je i znanstvenicima teško shvatiti ne samo što su to akademska pravila nego etički kodeks općenito.

Svatko tko još dvoji oko činjenica neka pogleda problematični dio Barišićevog rada i usporedi s pravilima koja vrijede od Beča do Bostona i od Maribora do Vladivostoka – dakle, izvan ove naše rupčage u kojoj je moguće da netko tko bi u normalnoj zemlji izgubio i status studenta dobije status ministra.

Ovdje pokušavam kazati da se ne radi ni o akademiji ni o etici, nego o temeljnom svjetonazorskom stavu.

Daleko bilo da bih sad bubnuo neku glupost poput teze da to ima kakve veze s nekom religijom ili religioznošću – mene su pravilima akademskog ponašanja učili velikim dijelom i profesori koji su otvoreno ispovijedali kršćanska uvjerenja i ja im na njihovim podukama ostajem zauvijek zahvalan.

Pitanje je puno dublje; ono se tiče temeljnog stava iz kojega izrasta sve ostalo. Jednostavno rečeno, to je pitanje postoji li istina. Postoji li istina u onom smislu da ona ne ovisi o našim uvjerenjima i našim stavovima, da je čista od naših pretpostavki i da će postojati i onda kad je nitko od nas ne bude ni vidio ni cijenio.

Ako pitate mene, ja ću na to pitanje odgovoriti rezolutnim ”da”.

Koliko god da sam prošao filozofsko obrazovanje i shvatio sve začkoljice o pitanju odnosa subjekta i objekta, koliko god da je iza mene barem jedno desetljeće postmodernističkih uvjerenja koje svu istinu svode samo na interpretaciju, ja ću na ovo pitanje ontološkog statusa istine odgovoriti ”da” kao što sam, mislim, odgovarao i u djetinjstvu i kao što ću, bez sumnje, odgovoriti i na kraju svog života.

Ne trebate mi objašnjavati sve filozofske probleme takvog mog stava kojega će neki proglasiti filozofski naivnim – ja ću vama puno bolje objasniti koji su problemi sa stavom da istine nema, da je ona samo nusproizvod mentalnih procesa.

I u tom temeljnom stavu – koji onda određuje sve ostale stavove – Pavo Barišić i njegova klika, uključujući i neke vrlo cijenjene znanstvenike, potpuno se razlikujemo.

Pojma nemam – niti me zanima – koji su njihovi stavovi o religiji, ili etici, ili politici ili o omiljenom receptu za sarmu – možda smo u svim tim stvarima sasvim bliski. Možda su svi oni ateisti, možda se zalažu za etiku punu razborite empatije, možda su liberali i vole prije svega sarmu s junećim mljevenim mesom.

Daleko bilo da bih sad bubnuo neku glupost poput teze da to ima kakve veze s nekom religijom ili religioznošću – mene su pravilima akademskog ponašanja učili velikim dijelom i profesori koji su otvoreno ispovijedali kršćanska uvjerenja i ja im na njihovim podukama ostajem zauvijek zahvalan

Svejedno, nas razdvaja jedan duboki, neprelazni jaz i sve naše sličnosti plod su slučajnosti, poput sličnosti filmskih fikcija sa stvarnim događajima.

Ivan Đikić je, recimo, vjernik – barem se čovjek tako izjasnio. I ja na to ne trzam, možda bih se s njim posvadio nakon šestog piva, samo što ja nikad ne pijem šest piva. Ali se nalazimo na istoj valnoj duljini tamo gdje se moramo naći – i on će reći, bez krzmanja, da postoji istina i da ona nije plod naših maštarija.

O svemu ostalome ćemo se lako dogovoriti – pa makar u određenim stvarima ostali različitim cijelu vječnost (napokon, zašto bi on uopće bio isti u svemu kao i ja?)

Nije cijela ova rasprava oko Barišićeve nedostajuće fusnote uopće rasprava o plagijatu, to je čisto sekundarno pitanje. Fundamentalno je pitanje naš stav prema istini i način na koji Radman ili Paar daju svoje ”viđenje” situacije.

On pokazuje da oni naprosto u nju ne vjeruju ili, još gore, da to uopće nije ni bitno. Za njih postoje moja i njihova istina, postoje lijeva i desna istina, postoje različite subjektivne istine, postoje rafinirane i manje rafinirane interpretacije, postoje i vegetarijanske sarme, na kraju krajeva i bezalkoholno pivo, ali ne postoji istina u pravom smislu te riječi – ona temeljna stvarnost koja je apsolutno neovisna o našem spolu, dobi, političkim uvjerenjima ili podatku za koji klub navijamo.

Oni, ustvari, i nisu znanstvenici strogo govoreći, oni su veliki poznavatelji znanstvenih činjenica i metoda u najboljem slučaju.

Znanost za njih nije tu da otkrije bilo kakvu istinu; ona postoji da bi se oni imali čime beskrajno zabavljati i onda glumiti veliku mudrost kad počnu tumačiti neukom puku da istina nije istina, da krađa nije krađa, da je plagijat zapravo vrhunsko znanstveno i filozofsko dostignuće.

Stoga se u Hrvatskoj danas o pitanju plagijata ne vodi rat između ”lijevih” i ”desnih”, jer u obje skupine imate osobe s potpuno različitim pogledima na istinu.

Mi ne raspravljamo o fusnoti ili nedostatku iste, o mogućnosti tiskarske pogreške i ostalome. Raspravljamo o tome je li nešto istina čak i onda kad se s tim ne slaže nitko, je li istina iznad bilo čijeg političkog, znanstvenog, duhovnog autoriteta.

Već sam nedavno pisao kako su neki vodeći katolički intelektualci namjerno krenuli putem isprazne retorike i obične muljaže jer su shvatili da se tako lijepo može uspjeti u političkim sferama te zadobiti mase.

Pitanje je puno dublje; ono se tiče temeljnog stava iz kojega izrasta sve ostalo. Jednostavno rečeno, to je pitanje postoji li istina. Postoji li istina u onom smislu da ona ne ovisi o našim uvjerenjima i našim stavovima, da je čista od naših pretpostavki i da će postojati i onda kad je nitko od nas ne bude ni vidio ni cijenio

Ali ni na kraj pameti mi nije palo reći da je to nešto karakteristično samo za katolike, ili samo za vjernike, ili samo za glasače desnice ili samo za ljubitelje sojinih odrezaka.

I u toj raspravi zauzimamo stav svih stavova. Nažalost, Barišić, Boras, Radman, Paar i ostala ugledna imena odavno su odabrali svoju stranu i ja ne znam o čemu bih s tim ljudima uopće mogao razgovarati a da bude ozbiljno, argumentirano, plodonosno.

A još manje znam što bih rekao o zemlji u kojoj su takvi ljudi upravo na vodećim mjestima države, znanosti i obrazovanja.

I dok bi u nekoj normalnoj državi profesor Porobija kroz prozor fakulteta izbacio studenta plagijatora Barišića, u ovoj ovdje profesor Porobija može samo pisati zajedljivi i očajnički članak na portalu, a student Barišić određivati sudbinu učenika, studenata i profesora.

Postoji još samo jedna istina koja mi teško pada i moram skupiti dosta hrabrosti da je kažem samom sebi – ali sve mi se više čini da sam se prilikom odabira zemlje u kojoj ću živjeti (da, Hrvatsku sam odabrao) gadno, da prostite, zajebao.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora