Tko to točno priča u Karakaševoj šumi?

Damir Karakaš, ”Sjećanje šume”, Sandorf, Zagreb, 2016.

Rođenje čitatelja, piše Roland Barthes, nažalost utopijske, 1968. događa se po cijenu smrti autora. Do tog zaključka dovela ga je, između ostalog, i analiza novele ”Saracen” Honorea de Balzaca.

Pitajući se tko u njoj priča, koji se od mogućih glasova čitatelju obraća, Barthes zaključuje da to ne znamo niti je moguće to znati. Ono što je važno u priči o tekstu, autoru i pripovjedaču je da nikada, ama nikada, ne pripovjeda autor. Autor potpisuje i autorizira tekst i tako, stvarajući određeni horizont očekivanja, uvelike zaključava mogućnosti i slobode interpretacija napisanog.

Klasik književnosti zapadnog kruga, Lawrence Sterne, glas koji govori Tristrama Shandya ”posuđuje” nerođenom koji se tek sprema pojaviti u obitelji s toliko problema da mu je potrebno četiri od ukupno devet svezaka romana ne bi li skicirao familijalnu komleksnost, i to ravno iz uterusa.

Sjećanje šume istovremeno je omogućilo sve što je Kakakaš napisao, ali je jednako tako i predigra kao i rezime, ishodište je i mjesto povratka autora koji svakom knjigom potvrđuje neizbježnost njegove prisutnosti na nacionalnoj književnoj sceni

Za razliku od Nerođenog mini-Prvorođenog iz višestruko nagrađivanog romana ”Doba mjedi” Slobodana Šnajdera, koji se u epskoj polifoniji baš i ne rodi, glas Tristramov porodi se u četvrtome svesku.

U briljantnoj trilogiji o Omaru Hajjamu Dževada Karahasana, prema predaji Juse Podžana, Livnjaka od Bergena, glas koji nam se obraća sablasna je jeka pepela izgorjele sarajevske Vijećnice koja još jednom naglašava da zvjerstvima usprkos, ”rukopisi ne gore”…

U potrazi za glasom i u bijegu od autoriteta autorâ, čitatelj bremenit pozitivnim predrasudama osobne lektire, pita se, priča li to šuma u ”Sjećanju šume” Damira Karakaša, govori li ona sama koristeći infantilnog pripovjedača kao trbuhozborca simbioze prirode i oprirođene kulture, ili se tek radi o ”prirodnom” staništu sablasti i demona neprorađenog, ali proživljenog djetinjstva kojim nas autor kao preživjele suputnike vodi na putu od ”jezika djetinjstva do djetinjstva jezika”?

Bojim se da je i ovdje, baš kao i kod Barthesa, odgovor u odgodi odgovora.

To, naravno, ni po čemu ne znači da nam je uskraćena ljepota priče, literarizirana moć sugerirane traume, taj zajednički nazivnik patrijarhata koji melje i kojega, tkogod da preživi, bez obzira koliko uvjerljivo s revera prezenta otresao avet oca, zamjenjujući užas svijeta ljepotom literature, iz tog, da, prirodnog staništa velike većine nas dječakâ, izađe jači, izađe samouvjeren, sugestibilan, artikulirana glasa, ali bezvremeno i nepovratno sam!

Zato valjda, između ostaloga i pišemo. I u niski posuđivanja glasova dopuštamo nerođenima, pepelu, šumama… da govore umjesto nas.

U ovoj knjizi govore svi i sve: kuća, pukotine u njoj, životinje, zvijeri, ljudi, odjeća, alat, grad, selo, garderoba likova… glasovi i jeke, govori put, govori povratak, obavljeni i neobavljeni poslovi… ”Sjećanje šume” polifonija je najsnažniji dio koje je presjek skupa između izrečenoga i neizrečenoga, između artikuliranog i apelativnog, onog naslućenog i prešućenog…

Od ”Kina Like”  do individualnog ulaska u Europu, negdje u podtekstu Karakaševa opusa predležao je ovaj tekst.

”Sjećanje šume” istovremeno je omogućilo sve što je Kakakaš napisao, ali je jednako tako, govoreći jezikom ruralne filmofilije, i predigra kao i rezime, ishodište je i mjesto povratka autora koji svakom svojom knjigom potvrđuje neizbježnost njegove prisutnosti na nacionalnoj književnoj sceni.

Ne neizbježnost bez koje bi naša literatura bila siromašnija za jedan cizeliran, perfekcionistički, paradoksalno prirodno-umjetan glas, već neizbježnost kao egzistencijalna kategorija: Karakaš i literarizacija glasova kojima posuđuje fragmente autorstva neodjeljivi su.

Karakaš piše da bi postojao, a postoji da bi pisao.

Da, skoro pa oglupa tvrdnja, ali kao što je, a u to sam uvjeren nakon čitanja gotovo cijelog njegovog opusa, nemoguće razabrati tko to točno govori u flori i fauni preživljenog djetinjstva deklarativno povjerenog šumi, nemoguće je Karakaša kao osobu odijeliti od njegova itekako predumišljena, sve samo ne spontana opusa, koji je brižan, temeljit i do u posljednjeg detalja razrađen književno-životni projekt!

U ovoj knjizi govore svi i sve: kuća, pukotine u njoj, životinje, zvijeri, ljudi, odjeća, alat, grad, selo, garderoba likova… glasovi i jeke, govori put, govori povratak, obavljeni i neobavljeni poslovi… ”Sjećanje šume” polifonija je najsnažniji dio koje je presjek skupa između izrečenoga i neizrečenoga, između artikuliranog i apelativnog, onog naslućenog i prešućenog…

Taj prostor koji razbijajući binarne opozicije kulture koja nas autorizira otvara humanije, toplije prostore nadopunâ i uzajamnosti te odgodâ finalnih tumačenja epizoda koje su nam svima zajedničke, a o kojima samo rijetki među nama imaju hrabrosti pričati na ovako nenametljivo glasan način. Budući da je u ovoj knjizi ono kako je rečeno barem jednako važno kao i ono ispričano, suzdržat ću se od približavanja ”sadržaju” knjige ne odvajajući se od njezine eminentno autorske teksture.

Je li autorstvo Damira Karakaša, autorizirajući ovu, kako je o njoj napisao Robert Perišić, ”malu veliku knjigu”, zaključava ili otključava njezino čitanje i njezinu interpretaciju… kao i bi li se njezin čitatelj s ovakvim odjekom ”rodio” i da je njezin autor nevidljiv… kao i tko točno u njoj priča… to nikada nećemo saznati!

Mozaično strukturirana, ova freska čije se priče/poglavlja odupiru ionako krhkom i neuvjerljivom mitu o linearnosti vremena (pogotovo subjektivnog vremena) u staccato ritmu ”žive u kruzima koji se šire”, na rubovima koncentričnih kružnica odustajući od pokušaja bijega iz ove ”guste šume” kojoj ”nikad kraja”.

Jer ne radi se o tome da iz nje treba izaći. To nije moguće. Treba samo naučiti kako u njoj i s njom u sebi živjeti. I kako je za sebe poništiti tako da je apsolutno sebi potvrdimo kao apriorno stanište/stanje naših bićâ. I kako i nju, kao i očeve koji se samo naoko spretnije od nas kroza nju kreću, otresti s reverâ prezenta: tako da je napišemo.

Je li autorstvo Damira Karakaša, autorizirajući ovu, kako je o njoj napisao Robert Perišić, ”malu veliku knjigu”, zaključava ili otključava njezino čitanje i njezinu interpretaciju… kao i bi li se njezin čitatelj s ovakvim odjekom ”rodio” i da je njezin autor nevidljiv… kao i tko točno u njoj priča… to nikada nećemo saznati!

Čak ni kad nam vrijeme koje smo proveli čitajući ”Sjećanje šume”, postane stvarno samo u očima sjećanjâ.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda
    •  Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku
    •  Predrag Matvejević, kod kuće u svijetu

> Svi tekstovi ovog autora