Crta razdvajanja ustaša i partizana

Zaborav. Širi se poput bršljana. Ali i bršljan mora prianjati uz nešto. O antifašizmu je ovdje riječ. Prekriven je. Uguši ga bršljan fašizma. Zatire mu trag. Ta hoćemo li vlastitu djecu učiti kako su i partizani i ustaše stali u obranu istih ideala?

Pogled u povijest ocrtava razliku između poželjnog i nepoželjnog. Između onog što jest i onog što bi moglo biti. Opominje povijest, ali kao da je taj opominjući glas dospio u gluhonijemi društveni prostor izoliran od mogućnosti razgovora.

Danas u Hrvatskoj javni razgovor ne približava dvije strane. Upravo suprotno. Kao da su i lijevi i desni bez sugovornika. Možda sam u krivu. Volio bih da jesam. Ali dojam je da se obje strane ne obraćaju drugome, već vlastitim istomišljenicima.

Posljedica je kolektiv unutar kojeg jaz kontinuirano raste. Krajnji ishod je zajednica bez zajedništva.

Ta revizionistička, falsifikatorska politika zahtijeva da partizani budu smješteni na istoj strani povijesti kao i ustaše. Ljudi moji, koja bruka!

Ali što od povijesti, jer to su nam oči kojima gledamo vremena i ljude s onu stranu našega ovdje i sada, možemo očekivati ili čak zahtijevati?

Nažalost, danas nas neki žele uvjeriti kako je ona nepouzdan i nevjerodostojan svjedok. To je ona rasprava koja želi partizane i ustaše lišiti njihova mjesta u povijesti. Kao da ona kamikaza ideja o pomirbi sinova partizana i sinova ustaša smjera izmiješati njihove uloge da naposljetku ne bude moguće razlikovati petokraku od slova U.

U modi je falsificiranje povijesti.

Uostalom, zar nije bilo naivno očekivati da se dvije ideje o društvu stope u jednu općeprihvaćenu cjelinu kad sadržajno, a iskustvo je to potvrdilo (potvrđuje i danas), opstanak jedne znači uništenje druge?

Na kraju krajeva – tko ljudima brani?! Neka se mire! Uvijek se valja miriti. Ali kako izmiriti antifašističku i fašističku sliku svijeta?

Kako izmiriti djelovanje koje je organiziralo etničko čišćenje članova vlastite zajednice s djelovanjem koje se takvom postupanju suprotstavilo?

Kako izmiriti shvaćanje koje je vlastite građane masovno ubijalo s namjerom njihova potpunog istrebljenja sa shvaćanjem koje se takvoj bestijalnosti usprotivilo?

Nažalost, danas nas neki žele uvjeriti kako je ona nepouzdan i nevjerodostojan svjedok. To je ona rasprava koja želi partizane i ustaše lišiti njihova mjesta u povijesti. Kao da ona kamikaza ideja o pomirbi sinova partizana i sinova ustaša smjera izmiješati njihove uloge da naposljetku ne bude moguće razlikovati petokraku od slova U

Kako izmiriti svjetonazor koji je smatrao opravdanim donijeti zakone koji će sugrađane, susjede, kumove, prijatelje, rođake pravno lišiti njihovih neotuđivih ljudskih prava sa shvaćanjem koje je imalo viziju ravnopravnosti svih članova društva?

Kako izmiriti ustašku namjeru da u zajedništvu sudjeluje isključivo jedan narod s namjerom partizana da u zajedništvo bude uključeno mnoštvo južnoslavenskih naroda i narodnosti?

Odgovor na ova pitanja samo je jedan: NIKAKO!

Naprosto, jedna slika društva ukida onu drugu. Kao takve, one stoje nepomirljivo suprotstavljene. I nikakva revizija i lažiranja povijesti ne mogu ih približiti ni za pedalj.

Koja je onda svrha Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima? O čemu bi ono imalo raspravljati?

Problematičan je i sam naziv Vijeća. U imenu su implicirani određeni vrijednosni sudovi. Koristi se množina (nedemokratskih režima), a natpis na ploči u Jasenovcu isključivo je ustaškog porijekla. Kakve veze uopće imaju partizani i ustaše sa današnjim poimanjem posljedica vladavine nedemokratskih režima? Pa partizani su se borili za goli život i za slobodu.

S druge strane, ustaše su se borile za fizičko istrebljenje svih onih za koje su držali da ne odgovaraju njihovom poimanju svijeta i čovjeka.

Samim nazivom Vijeća Plenković ih smješta u isti koš.

Nadalje, ispada kako sedamdeset i dvije godine kasnije naknadnom pameću možemo zaključiti: uzalud je partizanima bila njihova borba kad Plenkovićevo Vijeće samim nazivom pretpostavlja za predloženu temu apsolutno irelevantan sud o nedemokratičnosti partizanskog pokreta. Shodno tome sugerira se kako u praksi ni jednom od dva pokreta ne bi pristupili jer su oba bila nedemokratske prirode.

Izravan povod osnivanja Vijeća ona je ploča u Jasenovcu sa upisanim ustaškim pozdravom i odzdravom. A što je s otprilike tri hiljade srušenih spomenika posvećenih pokretu koji se odlučio na otpor nacifašističkoj mašineriji smrti?

Hvala Vam lijepo, gospodine Plenkoviću! Vama prepuštam neopredijeljenost. Odoh ja u partizane. Pa nije potrebno najavljeno Vijeće da bi se utvrdilo kako je antifašistički vrijednosni sustav ideal kojem svaka zajednica ima težiti, za razliku od ustaškog koji je utjelovljenje nečovječnosti same.

Izravan povod osnivanja Vijeća ona je ploča u Jasenovcu sa upisanim ustaškim pozdravom i odzdravom. A što je s otprilike tri hiljade srušenih spomenika posvećenih pokretu koji se odlučio na otpor nacifašističkoj mašineriji smrti?

Gospodine Plenkoviću, umjesto političke pragme oslonite se na zdrav razum jer on ništa drugo ne nalaže osim uklanjanja ploče.

Moglo bi se dogoditi da nakon tumačenja Vijeća budemo izloženi povijesti koja neće razlikovati izvrsnike od posrnulih ili još gore, posrnule će proglasiti izvrsnima.

Povijest koja će borbu za slobodu obezvrijediti jer u okolnostima kakve su dominirale nije bila demokratična. Ta revizionistička, falsifikatorska politika zahtijeva da partizani budu smješteni na istoj strani povijesti kao i ustaše.

Ljudi moji, koja bruka!

Ipak, znamo mi bolje. Fašizam uzmiče pred antifašizmom isto kao što noć uzmiče samo ukoliko dan sviće. Distopija nestaje poput noći, samo ako se borimo za utopiju. Jer utopija je nezaustavljivo na putu, a jedino je čovjek pozvan da hoda tom stazom i utiskuje, a kakve nego utopijske tragove.

U amanet za buduća pokoljenja.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora