Izaći iz praznog groba

Doista, kada kršćanstvo ne bi imalo toliko bogatu i razvedenu povijest iznašašća kakvu je imalo te kada ne bi uključivalo pluralizam iskustava i naglasaka živih u brojnim zajednicama i pojedincima u svijetu, teško bi bilo ostati kršćaninom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Ne nalazi li se ovdje kršćanin pred praznim grobom kršćanstva uglavnom svedenim na identitarnu pripadnost, tradicijske običaje i moralne norme? Nije li svijest o kršćanstvu svedena na okvir lijepe naše provincijske? I nisu li u Crkvi krila akcije i kontemplacije unaprijed oklaštrijena i osušena te kršćanin, ukoliko svoju vjeru egzistencijalno i intelektualno shvaća ozbiljno i želi biti dio zajednice, gotovo da nema čime disati?

Štoviše, ne nastoje li dežurni branitelji Crkve njegove pokušaje unaprijed osuditi i sasjeći u korijenu, čak i bez propitivanja tih pokušaja, nego napadom na njegovu osobu kao neprijateljsku, prisvajajući si pravo da jedini tumače što znači Uskrs?

Uskrs se, po svemu sudeći, još ne događa. Još smo pred praznim grobom.

I nisu li u Crkvi krila akcije i kontemplacije unaprijed oklaštrijena i osušena te kršćanin, ukoliko svoju vjeru egzistencijalno i intelektualno shvaća ozbiljno i želi biti dio zajednice, gotovo da nema čime disati?

Grob bijaše poput pećine, poput utrobe i težak kamen bješe svaljen na njegov ulaz. Bijaše unutra mrkli mrak i vladala je gluha tišina. Ni tračka svjetlosti, ni tračka nade.

Isus je mrtav. Svršeno je.

Tu gdje Isusova tijela više nema, naći ćemo Krista. U toj utrobi groba, u toj tišini bez očekivanja, u tom traženju bez nade izvan traženja. Krist je tamo gdje više ne vjerujemo u ovo ili ono, gdje više ne možemo ništa kontrolirati niti imati iluzija, predodžbi i projekcija o Bogu, svijetu, sebi, gdje ne možemo odabrati drugo nego se potpuno predati.

Leonard Cohen stoga pjesmom “Show me the place” moli:

Pokaži mi to mjesto, pomozi mi da otkotrljam kamen,
Pokaži mi to mjesto, ne mogu tu stvar maknuti sam.
Pokaži mi to mjesto gdje je riječ postala čovjekom,
Pokaži mi to mjesto gdje patnja počinje.

I završava…

Isus je Sebe ispraznio od sebe samoga i došao nam u ljudskom obliku. I ništio se i dalje, sve do smrti na križu. No, iz subotnje šutnje kao da nam kaže: “Ne tražite me u grobu jer sam u vašem srcu”.

Kažemo da je Isus umro za naše grijehe. Ne, on je umro zbog naših grijeha. Od grijeha nas nije otkupio kao u kakvoj trgovinskoj razmjeni, nego nam pokazao put slobode kakvim nam je hoditi.

No, mi ne samo da se nismo rodili odozgor, nego nismo još, čini se, ni trudni Duhom.

Marija iz Magdale, učenica Isusa iz Nazareta i njegova apóstolica, ga je, uz nekoliko drugih žena i s Isusovom majkom, pratila tijekom cijeloga tjedna što je prethodio njegovoj smrti, dok su se muški apostoli razbježali od straha. Svi do jednoga. Izuzev Ivana.

Marija je prva zatekla prazan grob i razumjela u tišini srca što govori njegova ispražnjenost te pohitala drugim učenicima javiti im radosnu vijest. Ali nisu joj povjerovali. Ta žena vjerojatno trabunja od žalosti. Ili ako je i istina da je grob prazan, kako je moguće da ga je ona prva vidjela i prva razumjela, a nisu to bili oni? Marija iz Magdale i danas dolazi navijestiti Isusovo uskrsnuće i ne daju da se njezin glas čuje. Ušutkana je.

A toliko toga bi nam imala za reći: da se Bog objavljuje kroz ljubav; da je ljubav najdublji smisao raspeća; da uskrsnuće dolazi nakon boli i šutnje; da je ljubav jača od smrti; da samo u tišini čujemo; da Isus nije učitelj i prorok u uobičajenom smislu riječi, nego je pun mudrosti kakvu komunicira cijelim svojim bićem pozivajući na preobrazbu ljudske svijesti; da biti kršćanin ne znači ispravno vjerovati, nego ispravno živjeti u cjelovitoj i iscjeljujućoj ljubavi kakvom je Isus živio.

Isus nam je u svojem prijelazu iz smrti u život pokazao da se zidovi među kraljevstvima svjetova ruše, da smrt našega fizičkoga svijeta nije ujedno i smrt života koji je u nama, života koji je „s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3), da uskrsli život možemo živjeti već sada i ovdje. Da ništa drugo ne trebamo činiti, nego biti budni za tu zbilju

Isus nam je u svojem prijelazu iz smrti u život pokazao da se zidovi među kraljevstvima svjetova ruše, da smrt našega fizičkoga svijeta nije ujedno i smrt života koji je u nama, života koji je „s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3), da uskrsli život možemo živjeti već sada i ovdje. Da ništa drugo ne trebamo činiti, nego biti budni za tu zbilju.

Duh nam ne govori što nam je činiti, nego potvrđuje tko smo. Zajedno s Kristom.

U kraljevstvu koje nije vidljivo našim očima, izuzev očima srca, život ne može umrijeti. Ponad beznađa dublja je nada, nada koja se ni u što ne pouzdaje, nego jest sam život. Ponad onoga što se ne može razumjeti, razumijevanje je prisutnost.

Kršćanska nada ne obećava utješnu budućnost kršćanima, nego uskrsnuće i život onima koji žive u sjeni smrti. Nije li Bog prisutan u Isusu siromašnom, trpećem i napuštenom? Ne uzvisuje li ga poniženog i smaknutog kao Bog nade za naše srce koje, probuđeno, može graditi svijet pravednost i mira?

Kao djeca Božja postajemo mirotvorci (usp. Mt 5,9). Više ne koristimo mač binarnih podjela kakav svijet dijeli na dobre i loše ljude, one unutra i ne vani, na ”mi“ i ”oni“. U svjetlosti koja obasjava unutrašnjost groba vidno polje je jedinstveno, a unutarnje biće se odmara i mir izlazi u vanjski svijet ljubavlju stvarajući sklad.

Djelovanje u svijetu proizlazi iz unutarnjeg usklađivanja. Samo iz jedinstvene percepcije srca možemo otkriti što nam je potrebno djelovanje da s ljubavlju i učinkovito služimo našem ozlijeđenom planetu. Ne treba nam, zapravo, Isusov reanimirani leš, nego oživljeno njegovo Mističko tijelo što ga tvorimo svi mi, sva živa stvorenja.

Bit ćemo progonjeni zbog pravednosti, ali kraljevstvo nebesko je naše (usp. Mt 5,10). Nije riječi o mučeništvu, nego o slobodi.

Razgovarajmo o slobodi jer o tomu je zapravo riječi. Događa se unutar nas – kap po kap destilira se iz naših strahova i previranja našeg egoizma sve dok ne naučimo sve pustiti i povjeriti božanskom milosrđu i milosti. Situacije progona, odnosno ono što nas tjera iz naše zone udobnosti, može, ukoliko imamo hrabrosti htjeti slobodu,  postati oruđe učenja

Razgovarajmo o slobodi jer o tomu je zapravo riječi. Događa se unutar nas – kap po kap destilira se iz naših strahova i previranja našeg egoizma sve dok ne naučimo sve pustiti i povjeriti božanskom milosrđu i milosti. Situacije progona, odnosno ono što nas tjera iz naše zone udobnosti, može, ukoliko imamo hrabrosti htjeti slobodu,  postati oruđe učenja.

U Blaženstvima Isus govori o radikalnoj preobrazbi svijesti kakva se događa kroz našu unutarnju prijemljivost, pripravnosti da nas ponese njezin tok, žarku želju za ujedinjenjem vlastita srca i mističkoga Kristova tijela koje jest svijet preobražen, Božji.

Doista, upravo zato što kršćanstvo ima toliko bogatu i razvedenu povijest iznašašća kakvu je imalo te zato što uključuje pluralizam iskustava i naglasaka živih u brojnim zajednicama i pojedincima u svijetu, valja nam ostati kršćaninom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Isprazniti grob kršćanstva od navezanosti uz identitarnu pripadnost, tradicijske običaje i moralne norme. Svijest o kršćanstvu proširiti izvan okvira lijepe naše do mjere svijeta. Oživjeti u Crkvi krila akcije i kontemplacije te živjeti punim plućima. Uskrs ne tumačiti, nego živjeti.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora