Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku

Par stvari o kojima mislim da mogu govoriti kada govorim o jeziku

Na pitanje: jesam li, kao korisnik jezikâ i njihov su-kreator (ostvarujući se uglavnom u mediju književnosti, znanosti o književnosti i književne kritike) ili nisam pozvan javno se o jeziku očitovati, kreirati jezičnu politiku, re-kreirati i korigirati jezik(e), imenovati ih i teritorijalno distribuirati, i, na kraju krajeva, osobnim sudjelovanjem u bilo kakvoj inicijativi koja se tiče jezika, odgovorno i kompetentno kao osoba struke[1], bezrezervno podržavajući inicijative o jeziku, manifeste, pamflete i deklaracije…, moj je odgovor negativan!

S njime na pameti, ono što želim, mogu i smijem komentirati su prakse jezične politike (što u tekstu i činim), a konkretan povod za to je nedavna ”Sarajevska deklaracija” o zajedničkom jeziku predstavljena u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Budući da ona nije iznjedrena bez povoda te da nije prva poslije (drugosvjetskog) rata deklaracija o jeziku (za ovaj osvrt važna je ona iz 1967)[2] , na ovu ću, ”Sarajevsku” kao komparatist po struci, gledati relacijski.[3]

Priča o dvije deklaracije

Dvije su osnovne generalne i metodološke razlike između ove dvije deklaracije (one iz 1967. i ove iz 2017.). Deklaracija o nazivu i o položaju hrvatskog književnog jezika, ”prosvjedno je programatski tekst o neravnopravnosti hrvatskoga književnog jezika”[4] pomno pripreman u krugovima hrvatskih lingvista i književnika unutar dviju nacionalnih institucija – Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske potkraj 1966. i u početku 1967., najprije objavljen u Telegramu, 17. III. 1967, uz napomenu da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ kao prijedlog u sklopu priprema za promjenu Ustava.

Kolektivni potpisnici Deklaracije najvažnije su hrvatske kulturne i znanstvene institucije. Rad na njoj bio je studiozan, stručan i strukovan te metikulozno obavljan uz potporu eminentnih književnika-korisnika i su-kreatora jezika.

Jasno artikulirana, politički pametna i hrabra, Deklaracija iz 1967. povijesni je dokument koji ”polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakog od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost”.[5]

Ovu pak frišku Deklaraciju o zajedničkom jeziku (2017.), reaktivno je, relacijski dakle, stihijski, na brzinu, spontano i aktivistički sastavila grupa građana kojoj je ”pukao film” pa je ”suočena s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji” donijela ”zajedničku” izjavu koja polazi od konstatacije da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik.

Sastavljači Deklaracije iskustveno su, ali čini se i strukovno objektivno istinito uvjereni da kad god govorimo o jezicima/jeziku koji se govori/govore u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji govorimo o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi.

Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti. (Deklaracija o zajedničkom jeziku, 2017.)

Deklaracija iz 1967. bila je stručno artikulirana, nacionalno-kulturno i opravdana, ali i tendenciozna, te neprijeporno izuzetno hrabra. Ipak je odmazda tadašnje politike bila vođena željeznom rukom u ne uvijek svilenoj rukavici[6].

Budući da je pretpostavka da, za razliku od totalitarne 1967. koja je Deklaraciju dočekala na oštricu unitarističkog noža, danas živimo u vremenu ekonomskog prekarijata i, kažu, alternativnih činjenica, kao i u vremenu apsolutne komunikacije ali i totalnog nadgledanja u kojemu je svatko, iako nadziran i kontroliran od Nepoznatog Nekog, bilo da se radi o Tvrtci ili ekspoziturama duha i ideja…  slobodan reći sve, a slobodan je sve reći jer ga nitko zapravo ne sluša te tako ni ne uzima za ozbiljno… i to do te mjere da se rekonfiguriraju sama ideja i koncept slobode… za sastavljanje i potpisivanje recentne Deklaracije na prvom mjestu nije bila (ili barem nije trebala biti) ni politička ni osobna hrabrost, nego priklonjenost istinosnosti iznesenih stavova, jasnoća izloženog, temeljitost i argumentacija, artikulirana i jasno usmjerena političnost, kao i mjestimična aktivacija silogističkog rezoniranja kako unutar struke tako i kod korisnika i aktivnih su-kreatora jezika.

I upravo u podrubku 3 opisana činjenica da se svatko osjeća pozvanim komentirati sadržaje društvene humanistike, književnosti, jezikoslovlja…  trebala je pri sastavljanju Deklaracije predstavljene u Sarajevu biti pretpostavka za oprez.

Trebalo je itekako paziti da se baš svatko tko osjeća da je suočen s negativnim učincima političkih manipulacija jezikom nužno ne laća sastavljanja teksta te da se tekst (kada je aktivistički entuzijazam već toliko jak) ne pušta u javnost prije nego što se pomno i temeljito, nedvosmisleno artikulira i konfigurira.

Potonje je, kako ću to pokazati na tri primjera, nažalost, izostalo i time, volontirajući slabosti teksture teksta i lanca argumentacije, otvorilo prostor vampirima jezika i čuvarima pečata nacije da u Deklaraciji prepoznaju jednog jedinog demona: Belzebuba Obnavljanja Jugoslavije – tog multikonfesionalnog, multijezičnog, multinacionalnog, multietničkog… entiteta čije je bogatstvo i parcijalno jedinstvo u razlikama još za njezina postojanja zgazila čizma ”komunizma” – te totalitarne i iščašene ideologije klasnog terora besklasne elite – dakle nakrivo nasađenog, propalog i mrtvog projekta koji nikog normalnog već skoro četvrt stoljeća ne interesira dok još jedino živi u glavama neonacista, fašista, turbonacionalista, kamatara mržnje… drugim riječima u kolektivnoj tintari ekstremne desnice koja Jugoslaviju, iako uvijek upokojenu u sintagmi bivšosti, koristi kao oružje za izolaciju i puzeću eksterminaciju neistomišljenika, drugih, drugačijih… uglavnom humanih dijaloških umova koji, svatko od njih u svom dvorištu, čak i kad trabunjaju, nastoje poboljšati svijet kakav jeste.

Kritika političkog uma

Svjesna političkog konteksta u kojemu se javlja, Deklaracija iz 1967. primijenjeno je makijavelistički meandrirala faktičkim prostorima Science Fiction Republic of Yugoslavia, uokvirujući frazama prostor za izravan iskaz u nadi da će pripitomiti moćnog Drugog, koji ionako niti zna što je jezik niti ga jezik zanima. Ne zamišljam da se drug Krleža[7] osjećao posebno dobro izvaljujući floskule tipa:

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941–1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja.

Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje… (Deklaracija, Telegram, 17. III. 1967.)

Ali je itekako znao da su one, doduše za misleće biće samoponižavajući, neophodan objektivni manevarski prostor u totalitarizmu i pošten pokušaj efektnog uvoda u stvar za koju želimo da profunkcionira.

Kao što su i sastavljači ”Sarajevske deklaracije” trebali uključiti socijalnu inteligenciju kao motor političke pameti i trebali pretpostaviti da javnost (među njima nažalost i uvaženi lingvisti, kao i kulturni djelatnici), kad vidi listu potpisnika, na kojoj u pravilu i najveći anonimus ima impresivniji opus i zapaženiju globalnu reputaciju od najobjavljivanijeg i u svijetu najprisutnijeg kritičara Deklaracije, neće pomno čitati što u Deklaraciji piše, nego tko ju je potpisao…

I trebalo je znati da dio koji poziva na ”slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”, osim što je značenjski snažan i logički teško održiv univerzalno-afirmativan stav, koji je u kontekstu cjeline teksta Deklaracije nepotreban jer je redundantan (naime, već je ranije što intuiran što ekspliciran), nažalost je i crvena krpa koja tonu Deklaracije oduzima toliko za njezinu implementaciju potreban prostor neutralnog i objektivno argumentiranog dokumenta o jeziku, nepotrebno mu dodajući značenjski i pragmatični višak mobilizirajući tako aktivistički registar manifesta.

A to se i dogodilo. Volontiranje slabosti i izostanak strategije i taktike, svojevrsni dnevnopolitički autizam sastavljača Deklaracije doveo je do sljedećeg: Deklaracija nije bila temeljito ni pročitana, a ugledne se potpisnike i sastavljače već vrijeđa, etiketira, proziva, i proganja u javnosti…

A velika su većina njih ljudi otvoreni i s dobrim namjerama, osobe svjesne koncepta općeg dobra, empatične i vrijedne, obrazovane i poznate te priznate javne osobe koje su se poduhitile ovog projekta i zbog toga jer se, recimo u Bosni i Hercegovini događaju nedopustive i ispodcivilizacijske stvari, kao što je to korištenje jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, kao što su to nepotrebna ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima (ali za tezgaroše jezikâ itekako lukrativna), kao što su to izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), kao što su to amoralne monstruoznosti u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti. (Deklaracija o zajedničkom jeziku)

… i tri Točke…

Umjesto da se jasnije inzistiralo na podtemama, kao što je to recimo nedvosmislen zahtjev da se u BiH prestane s diskriminacijskom praksom te da se ozbiljno uspostave temelji za implementaciju jezične policentričnosti, da se jednom i zauvijek kaže da jezik nije jamac identiteta već jedan od njegovih temeljnih ingredijenata… previše je toga u ovoj Deklaraciji ostalo nedorečeno.

Što se ovog komentara tiče, postoje još tri sporne točke koje bi mogle ukazati na mogućnosti da nisu baš svi koji su je ne samo sastavljali nego i potpisali pažljivo postavili još dva ključna metodološka pitanja: pitanje opsega i dosega, dakle univerzalnosti njezine jezično-teritorijalne primjenjivosti u svim zemljama sljednicama Jugoslavije, kao pitanje logičke održivosti partikularnih točaka (od kojih ću izdvojiti jednu, po mojemu sudu najproblematičniju).

Aplikacijski i značenjski opsezi i dosezi Deklaracije o zajedničkom jeziku

Što se pitanja aplikacijskog opsega i dosega Deklaracije tiče, nisu mi jasna dva zahtjeva: onaj koji se zalaže za jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, kao i onaj koji se nastoji izboriti za slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe.

Pitam se je li taj problem jednako kroničan i jednako akutan i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj?

Na to pitanje (moj) odgovor nije potvrdan! Jer kao korisnik jezika i njegov su-kreator, znam[8] da niti u Zagrebu niti u Rijeci nemam problema ni s jezičnom slobodom u književnosti, umjetnosti i medijima, kao ni s mojom (nekima dosadnom, a meni tako okosrcatoplom) praksom da u standardne dijelove javnih tekstova inkorporiram čakavske varijetete[9] (ovo valjda spada pod dijalekatsku upotrebu) i regionalizme.

Dakle, očito je da ono što važi za, primjerice BiH, ne važi za Hrvatsku. Deklaracija to tako ne predstavlja, a još manje precizira i tu čini pogrešku sadržajne nedovršenosti i otvara se za kritiku tendencioznosti!

Nužno je teritorijalno odrediti na koje se od sredina, zemalja, regija… prepoznati problemi i shodno njima artikulirani zahtjevi konkretno odnose.

Recimo, da je jasno rečeno da se, primjerice, u BiH ne dopušta jezična sloboda u književnosti, umjetnosti i medijima ni dijalekatska i regionalna upotreba, a pogotovo da se jezik koristi da se od kolijevke poučava mržnji… pa tko to ne bi potpisao?

Ovako je počinjena elementarna logička pogreška: pars pro toto.[10] Nepovezane geokulturne, jezične, obrazovne, političke… cjeline koje u velikoj mjeri jesu jedna drugoj nalik, ali i koje su jednako tako mjestimično nesumjerljivo različite, ovdje su aljkavo natakarene jedna na drugu i sastavljene u cjelinu.

Dogodio se paradoks, možda čak i najboljih namjera, koji ću ilustrirati rječnikom kafanskog sporta: sastavljači Deklaracije, izgarajući od brzine i količine želje da se obrate javnosti taksonomijom teza i zahtjeva, možda i jesu uspjeli pogoditi ono što im se činilo da je samo crveno srce mete, ono takozvano oko bika, ali su pritom definitivno promašili gotovo sva druga njezina polja… a ona su različita i svako od njih, barem se meni tako čini, donosi neke bodove…

I konačno, tri delfska ronca nisu mi dostatna da pojmim sljedeće: zahtjev za slobodom individualnog izbora i uvažavanja jezičnih raznovrsnosti.

Budući da je kontekstualno jasno da se ne radi o miješanju Svahilija s jezikom Hopi Indijanaca, znači li to primjerice da u RH govornik x može u školi na satu hrvatskog jezika pisati i govoriti ekavicu? Ili malo ekavicu, malo ijekavicu… a predavanje završiti s egzistencijalno-lokacijskim zahtjevom za druženjem: đes’ba? Ili možda, u komunikaciji sa studentima ubacivati, u mojem slučaju čakavski, što nerijetko ”niotkog iz dubine gledan” i činim…

Ovo sa slobodom individualnog izbora i uvažavanja jezičnih raznovrsnosti je jednostavno nejasno i bolno neprecizno i sa žaljenjem se pitam: zašto je ova važna inicijativa koja je očito potreban jezični, ljudski, politički čin i mogući javni poziv na konstruktivan i produktivan dijalog, rađena preko koljena, netransparentno, kao u vrućici, u kakofoniji niza osobnih impresija o jeziku i jezicima?

I zašto je, zaboga, samu sebe oslabjela šlampavostima kako u sastavljanju teksta tako i u sporadičnoj, arbitrarnoj cirkulaciji sadržaja u nastajanju koji je, da se na njemu radilo ozbiljno, mogao, baš kao i onaj oz 1967., biti najprije relevantan, a onda, naravno, ostati povijesni dokument?

A ovako je, poredbeno gledano, ali i gledano u kontekstu njegova supstancijalnog značenja – supstandardan!

(Rukavac, 11. IV. 2017)

[1] Iako, objavio sam par znanstvenih radova koje u motivsku cjelinu veže nit koja ukazuje na to koliko je jezik važan i kao komunikacijski sustav, ali i kao političko oružje. Radovi su to o književnosti na čakavskim varijetetima te ”teroru” književnog (super)standarda nad trima jezicima hrvatske književnosti: čakavskom, kajkavskom i štokavskom, u kojima sam izložio nekoliko teza o problematici jezika kao sustava komunikacije [Čitatelj će se snaći i uglavnom dobiti ideju o čemu se radi ako konzultira dva moja rada objavljena u knjizi, Identitet i granica: Hibridnost, jezik, kultura i građanstvo 21. stoljeća, Zagreb: Jesenski i Turk, 2010. (”Gdje se, kako i da li se danas odlažu trupla? Koliko su satanske pređe satanske” (str. 96-148) i ”Udvojeni u prijevodu: jezik, dijalekt, identitet i kolonizacija psihe pojedinca” (str. 149-196)]  te o izvanjskim dinamikama jezične standardizacije kao i o problemima dvojezičnosti i nijansama globalnog ”kišobrana” superstandarda  [Kao što je primjerice rad, ”Žute napasti i monstrumi govora: Jezik, etnicitet i moć između Mame Koreje i Mame Amerike”, (Književna smotra 1 13-24 – 2006.), kasnije adaptiran i rekontekstualiziran u širu tematsku cjelnu, naslovljen, ”Identiteti i migranti prve generacije: jezik, etnicitet i moć između Mame Koreje i Mame Amerike”, u: Identitet i granica: Hibridnost, jezik, kultura i građanstvo 21. stoljeća, Zagreb: Jesenski i Turk, 2010. (str. 197-227)] te poneki stručni osvrt o knjigama koje se bave problematikom jezika, njegove policentričnosti te odnosa standarda i varijeteta.

[2] Izvorno objavljena u Telegramu br. 359 (17. III. 1967.) i naslovljena: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Iako, naravno, ima svoje autore, od kojih su neki i lingvisti, ovu su deklaraciju potpisale institucije koje su je službeno i inicirale, za razliku od ”Sarajevske” koju je inicirala spontano okupljena grupa građana, među kojima ima nekolicina lingvista i većina korisnika jezika.  Potpisnici i jedne i druge deklaracije eminentni su i međunarodno priznati intelektualci, svaki od njih u svom vremenu, prisutni u javnosti. Ovo su institucije koje su potpisale Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.): Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, PEN-klub Hrvatski centar, Hrvatsko filološko društvo, Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru, Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Staroslavenski institut u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

[3] Potrebno je razjasniti da činjenica što se moj potpis bez mojega znanja, dobrohotnom omaškom inače šlampavo organizirane inicijative, našao na listi istomišljenika, nije povod ovome tekstu. Iako, priznajem, samopronalazak sebe kao potpisnika Deklaracije povisio je moj ionako postojeći interes za jezični teror, koji se očito u nekim zemljama sljednicama Jugoslavije uspješnije, a u nekima manje uspješno provodi. No, neposredan povod (sada već zainteresiranome slučajnom potpisniku) je otvoreno pitanje čitatelju: biste li dopustili jezikoslovcu da vam operira pluća? Odgovor je, vjerojatno, ne! No, pitanje je možda preoštro i nepravedno pa ću ga ‘oslabiti’ potpitanjem: biste li uvažili glas jezikoslovca iz komisije za zahvate, primjerice, na odjelu za pulmologiju koji bi presudio da vas se uputi kirurgu? Nadam se da ne. Zašto onda medicinari potpisuju deklaracije o jeziku? Znači li to da je medicina neupitno znanost, a da su recimo pulmologija i kirurgija njezine specijalizacije… dok je jezikoslovlje polje opće kulture? Sukladno tome,  znači li to da su samo takozvane prirodne znanosti znanstvene, dok su one društvene općeprihvaćeni raspašoj? Jer, očito, samo se neki razumiju u medicinu, manji broj njih u pulmologiju, kirurgiju… Dok se, naprotiv, svi zainteresirani razumiju u politiku, nogomet, glazbu i, čini se, jezik??? Dakle, da bi se bilo znanstvenikom u polju prirodnih znanosti treba za to steći adekvatno obrazovanje i znanje, dok se kompetencija za donošenje valjanih sudova u društvenoj humanistici, filologiji, lingvistici… sociolingvistici… stječe činjenicom zainteresiranosti ili osjećajem frustracije. A to nije dobro! No, napuštam ovaj emotivni registar koji doduše nije neistinit, jer konzekvence ležernosti ovakvog tretmana društvene humanistike uopće i jezikoslovlja posebno svakodnevno živimo, tako proizvodeći jedan od šlampavijih mogućih svjetova u ionako skučenom, ali itekako polariziranom repertoaru današnjice.

[4] Kako o njoj u Krležijani pišu Velimir Visković i Dalibor Brozović, str. 138–140.

[5] Krležijana, u kojoj nastavno čitamo: ”Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.” U Deklaraciji se konstatira da su stanovite nepreciznosti u formulacijama Novosadskog dogovora ”omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora; pojavila se i koncepcija jedinstvenoga ”državnog jezika”, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku, što je ostvarivano preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama. Time se hrvatski književni jezik potiskuje u neravnopravan položaj lokalnog narječja. Stoga hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevaju da se Ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u SFRJ: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga, te da se adekvatnom formulacijom osiguraju i prava jezika narodnosti. Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju” (str. 139).

[6] Pojavu teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iskoristile su unitarističke snage u političkom rukovodstvu Hrvatske, okupljene oko M. Žanka, koje su zahtijevale oštre mjere protiv institucija i pojedinaca potpisnika Deklaracije. O njoj je raspravljalo i partijsko rukovodstvo SFRJ; premda stavovi u toj raspravi nisu bili potpuno usklađeni (E. Kardelj je bio protiv sankcija, zastupajući stav da je pogreška što pitanje ravnopravnosti jezika nije riješeno već prethodnim Ustavom), prevladalo je mišljenje da svi potpisnici Deklaracije moraju biti kažnjeni jer se radi o ”politički štetnom, nacionalističkom činu”. Stoga je i tzv. nacionalna struja u CK SKH bila primorana da poduzme sankcije protiv protagonista Deklaracije te da pripremi poseban plenum CK na kojem će biti osuđeni zahtjevi Deklaracije, premda su načelno mnogi od tadašnjih političkih lidera bili naklonjeni stavovima prezentiranima u tom dokumentu. (Krležijana, str. 139)

[7] Ovdje Krležu koristim kao individuaciju alegorije sastavljačâ.

[8] I sama činjenica da mi riječ ”upotreba” nitko nikada u javnim glasilima, ako ga naravno uporabim, ne ”prevodi” u ”uporabu” i tako zlorabi javnu upotrebnu razinu mojega hrvatskog jezika bilo da ga koristim kao književnik, književni kritičar, prevoditelj, profesor… tome svjedoči.

[9] Gotovo trećina mojega romana Uspavanka za mrtve (Zagreb: Profil, 2007), jezik kojega je ”hrvatski književni standard”, napisana je na bakarskoj čakavici koja je integrirana u tekst bez kontekstualnih didaskalijskih ukazivanja na njezin ”standardni” značenjski ekvivalent.

[10] Budući da je studentima koji su prespavali gimnaziju ispravljam u seminarskim radovima, sumnjam da istu ne bih prepoznao u Deklaraciji da se ona sastavljala sustavno, odgovorno, argumentirano i transparentno, a ne stihijski, emotivno i agitativno. Artibucije koje rabim lišene su bilo kakve aksiologije – one su isključivo opažajne i objektivno strukovno interpretativne.

***

Preneseno iz Knjizevne republike, siječanj-travanj 2017. Broj 1-4

 

(KRAJ)

 

    •  Nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda
    •  Tko to točno priča u Karakaševoj šumi?
    •  Predrag Matvejević, kod kuće u svijetu

> Svi tekstovi ovog autora