Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku

Nakon čitanja teksta u kojem Nikola Petković na Autografu  uspoređuje dvije deklaracije o jeziku, staru iz 1967. i novu iz 2017., smatram potrebnim iznijeti nekoliko činjenica jer mijenjaju sliku koju o deklaracijama iscrtava Nikola Petković, o staroj kao uzoritoj i herojskoj, a o novoj kao suštoj suprotnosti tome.

Izrada i autorstvo

Budući da sam od početaka pratio izradu nove, a prije toga sam bio i sudionik jedne od konferencija koje su joj prethodile, s pouzdanjem mogu ponoviti podatak koji je već niz puta iznesen i u medijima: nova je izrađivana kroz četiri mjeseca uz sudjelovanje tridesetak eksperata, od kojih su polovinu činili lingvisti, a polovinu predstavnici drugih profesija, raznih nacionalnosti iz sve četiri države, bio je upriličen u Zagrebu i dvodnevni radni sastanak proširenog odbora eksperata, što sve opovrgava Petkovićevu insinuaciju da je rađena “stihijski, na brzinu, spontano”.

Uglavnom: ‘Na pripremi Deklaracije aktivno su radili dugogodišnji agenti Udbe, primjerice, onaj s kodnim imenom ‘Forum’, ili pak onaj koji će kasnije biti ugledni privatni nakladnik’

Novoj Deklaraciji je prethodio i regionalni projekt “Jezici i nacionalizmi”, u okviru kojeg su se tijekom 2016. odvijale konferencije u sve četiri države, čime je na terenu dobiven uvid u aktualno stanje i probleme.

Stara pak Deklaracija je sastavljena na brzinu: povodom obilježavanja njezine 50. obljetnice u Matici hrvatskoj jezikoslovka Sanda Ham je rekla da je “sastavljana, kaže se, tjedan dana, ali koliko je meni poznato od 8. ožujka se počela sastavljati”.

Sastavio ju je jedan čovjek: svjedoci onog vremena ispisuju da je “Dalibor Brozović, idejni inicijator i glavni sastavljač Deklaracije” (Ante Franić, Zadarski list, 13.3.2012.), koji je pod kodnim imenom Forum bio i suradnik Udbe, Službe državne sigurnosti (SDS).

Potvrđuje i Josip Manolić da je dobro poznavao “i samog autora i idejnog začetnika Deklaracije”, Dalibora Brozovića, “čak su bili i prijatelji, a dotični je prije toga više od petnaest godina bio u SDS-u ‘zadužen za književnike’. On mu je ‘naveo brojna imena iz Matice hrvatske koja su bila povezana sa SDS-om’ i opisao ‘kako se utjecalo na neke pojedince da promoviraju ideju o Deklaraciji’. Uglavnom: ‘Na pripremi Deklaracije aktivno su radili dugogodišnji agenti Udbe, primjerice, onaj s kodnim imenom ‘Forum’, ili pak onaj koji će kasnije biti ugledni privatni nakladnik’” (Viktor Ivančić, Novosti, 11.7.2015.).

Herojski čin?

Već i gore navedene činjenice bacaju drukčije svjetlo na tvrdnju Nikole Petkovića da je stara Deklaracija “neprijeporno izuzetno hrabra” i da “rad na njoj bio je studiozan, stručan i strukovan”.

Čak i jezikoslovac akademik August Kovačec priznaje kako “priča je za malu djecu da su (sami od sebe) osviješteni hrvatski intelektualci iznjedrili Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika: sve se odvijalo u suradnji s nekima od najviših hrvatskih političkih rukovodilaca” (Rasprave Zavoda za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31, 2005., str. 520).

Dodaju li se tome podaci koje iznosi Josip Manolić zaključujući “da Deklaraciju nisu napisali književnici ni jezikoslovci, već djelatnici tadašnje službe ‘državne sigurnosti'” (Jutarnji list, 7.7.2015.), otvara se pitanje: je li zaista neprijeporno izuzetno hrabro iznijeti u javnost neku deklaraciju ako nju iznose zajedno tajna državna služba, predstavnici najviših političkih rukovodilaca i pridružuju se kolektivno kulturne i znanstvene institucije?

Novoj Deklaraciji je prethodio i regionalni projekt “Jezici i nacionalizmi”, u okviru kojeg su se tijekom 2016. odvijale konferencije u sve četiri države, čime je na terenu dobiven uvid u aktualno stanje i probleme

Za razliku od ovoga, iza nove, sarajevske Deklaracije, ne stoje ni tajna državna služba, ni predstavnici najviših političkih rukovodilaca, ni kolektivno kulturne i znanstvene institucije nego tek pojedinci, ljudi sa svojim imenom i prezimenom, ali Petković njima ne pripisuje nekakvu hrabrost, iako ih naslovnice hrvatskih tjednika proglašavaju vampirima donoseći i njihove fotografije da vampire svatko na ulici može prepoznati.

Posljedice po potpisnike

Petković je oko stare Deklaracije mišljenja da “je odmazda tadašnje politike bila vođena željeznom rukom” i potpisnike je “dočekala na oštricu unitarističkog noža”, međutim svjedok vremena Manolić tvrdi suprotno: “Kako je potpisnika bilo oko 240 i svi nisu bili članovi Partije, nepartijci nisu snosili nikakve sankcije jer nije bilo kaznenog progona” (Jutarnji list, 7.7.2015.).

A “svi članovi Partije, potpisnici Deklaracije, partijski su kažnjeni, neki isključenjem iz Partije, a neki partijskim ukorima” (Josip Manolić, isto).

Dakle, odmazda željezne ruke sa oštricom noža svodila se na isljučenje iz stranke.

Protiv nove Deklaracije izjasnio se čitav državni i crkveni vrh u Hrvatskoj i na potpisnike se sprovodi masovna hajka u novinama, tjednicima, na portalima, društvenim mrežama, a svoj prilog dala je i Hrvatska televizija, posebno u emisiji “Pola ure kulture” protiv čijeg ukidanja se javno založio i Nikola Petković (Tportal, 11.6.2014.).

Za razliku od ovoga, iza nove, sarajevske Deklaracije, ne stoje ni tajna državna služba, ni predstavnici najviših političkih rukovodilaca, ni kolektivno kulturne i znanstvene institucije, nego tek pojedinci, ljudi sa svojim imenom i prezimenom, ali Petković njima ne pripisuje nekakvu hrabrost, iako ih naslovnice hrvatskih tjednika proglašavaju vampirima donoseći i njihove fotografije da vampire svatko na ulici može prepoznati

Tri sporne točke

Iz sadržaja nove Deklaracije Nikola Petković izdvaja tri točke koje su mu sporne: to što Deklaracija poziva na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, zatim na jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima i naposljetku na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe.

Te tri točke, prema Petkoviću, dokaz su da je nova Deklaracija “samu sebe oslabjela šlampavostima”, da je “rađena preko koljena, kao u vrućici, u kakofoniji niza osobnih impresija o jeziku i jezicima”, da je sastavljana “stihijski, emotivno i agitativno”, da se na njoj nije “radilo ozbiljno”, nego “izgarajući od brzine” i da su u njoj “nepovezane geokulturne, jezične” cjeline “aljkavo natakarene jedna na drugu”.

Razlog za te zaključke: iz iskustva sebe kao književnika i govornika regionalnog dijalekta, bakarske čakavice, koji nikad u Hrvatskoj nije imao problem s ostvarivanjem tih sloboda, izvodi zaključak da jednako iskustvo imaju svi građani Hrvatske i da je zato nepotrebno u Hrvatskoj pozivati na jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima i na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe.

Da se poslužimo njegovim vlastitim riječima, Petković takvim rezoniranjem radi pars pro toto, a istovremeno prigovara sastavljačima Deklaracije kod ove tri točke da je u Deklaraciji “počinjena elementarna logička pogreška: pars pro toto”, koju njegovo oštro oko uvijek uočava: “Budući da je studentima koji su prespavali gimnaziju ispravljam u seminarskim radovima, sumnjam da istu ne bih prepoznao u Deklaraciji”.

Neovisno o tome što je Deklaracija pisana za sve četiri države pa već i to pruža opravdanje da se u njoj tematiziraju stvari koje su u pojedinoj državi izražene u većoj, a u drugoj u manjoj mjeri, potrebno je spomenuti da su usuprot Petkovićevu iskustvu prisutne i u samoj Hrvatskoj predrasude vezane za dijalektalnu i regionalnu upotrebu, što među ostalim svjedoče i brojne diskusije o sinkronizaciji crtanih filmova, kao i knjiga Ive Žanića “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?”.

O jezičnoj slobodi u književnosti iznijela je i na promociji Deklaracije u Sarajevu hrvatska književnica Ivana Bodrožić suprotno iskustvo od Petkovićeva. I u medijima u kojima postoje lektorske službe, kao što je to slučaj na Hrvatskoj televiziji, ograničena je jezična sloboda u ime nacionalno čistoga jezika.

A budući da Petković ističe kako ni “tri delfska ronca nisu mi dostatna da pojmim što znači” poziv na slobodu individualnog izbora i na uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, mogao bi mu kod toga biti od pomoći tekst Ivana Cingela (Forum.tm, 14.4.2017)

jer se u njemu govori i o ograničavanju slobode individualnog izbora i o neuvažavanju jezičnih raznovrsnosti sa zaključkom da je nova Deklaracija doprinos nadilaženju toga.

Protiv nove Deklaracije izjasnio se čitav državni i crkveni vrh u Hrvatskoj i na potpisnike se sprovodi masovna hajka u novinama, tjednicima, na portalima, društvenim mrežama, a svoj prilog dala je i Hrvatska televizija, posebno u emisiji “Pola ure kulture” protiv čijeg ukidanja se javno založio baš Nikola Petković

Još o “stručnosti i strukovnosti” stare Deklaracije

U staroj Deklaraciji poistovjećuju se narod i jezik, kao da činjenica postojanja različitih naroda automatski znači da moraju govoriti stranim jezicima: “naroda pa, prema tome, i njihovih jezika”.

Iako je takvo poistovjećivanje bilo karakteristično za 19. stoljeće i odavno je odbačeno kao pogrešno jer niz naroda ima zajednički jezik s nekim drugim narodom (tjednik Forum 16.3.2012.),

Petković bez imalo zadrške hvali staru Deklaraciju, sudjelujući tako u nacionalnoj mitomaniji.

Pokazuje se da ispisati o svojoj vlastitoj usporedbi dviju deklaracija da “atribucije koje rabim lišene su bilo kakve aksiologije – one su isključivo opažajne i objektivno strukovno interpretativne”, očito nije dovoljno da bi usporedba doista i bila takva.

    •  Knjiga ''Jezik i nacionalizam'' Snježane Kordić kao manifest otpora

> Svi tekstovi ovog autora