Knjiga ”Jezik i nacionalizam” Snježane Kordić kao manifest otpora

(Znanstvena monografija Snježane Kordić šest godina kasnije)

Preko četvrt stoljeća sijamske povezanosti jezika i nacionalizma na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore nanijelo je veliku štetu ponajprije generacijama mladih ljudi, a zatim i znanosti o jeziku u ovim krajevima. Šteta nanesena kroz nacionalne skupine predmeta ovdašnjih obrazovnih sustava mjerljiva je brojem školskih sati, predavanja i vježbi provedenih u osnovnim i srednjim školama i na fakultetima.

Eho nacionalnih i nacionalističkih mitova koji se prenose s generacije na generaciju školskim (m)učionicama odjekuje gotovo ujednačenim intenzitetom. Tek ga rijetko omete pojedinac koji se dominantnoj ideologiji suprotstavi argumentima znanosti i etike.

No takvi argumenti nisu ni obavezna, ni preporučena literatura, već se percipiraju najčešće kao bauk krivovjernih. Tako je neutralni znanstveni pogled koji problematizira vezu jezika, nacije i države postao blasfemijom koju treba protjerati.

Ali nije ju bilo moguće prešutjeti.

Bez dvojbe se šest godina kasnije može reći da ova knjiga predstavlja manifest znanstvenog i zdravorazumskog otpora rasprostranjenome jezičnom nacionalizmu i njegovim apologetima instaliranim na pozicijama moći. Popraćena je nespremnošću ovdašnjih jezikoslovaca da odbace nacionalizam i struci vrate neovisnost, sebi dostojanstvo, a mladima povjerenje u obrazovni sustav i nastavne procese

Knjiga “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, objavljena prije šest godina, ozbiljno je uznemirila hrvatske nacionalističke duhove, postavši ubrzo trn u oku i (ne)prijateljskih susjednih nacionalizama.

S jedne strane je osporavana lavežima uhljebljenih na fakultetima, institutima, akademijama i pronacionalističkim medijima, a s druge strane – na veselje onih neovisnih – hvaljena i promovirana.

Bez dvojbe se šest godina kasnije može reći da ova knjiga predstavlja manifest znanstvenog i zdravorazumskog otpora rasprostranjenome jezičnom nacionalizmu i njegovim apologetima instaliranim na pozicijama moći. Popraćena je nespremnošću ovdašnjih jezikoslovaca da odbace nacionalizam i struci vrate neovisnost, sebi dostojanstvo, a mladima povjerenje u obrazovni sustav i nastavne procese.

Tvrdnje koje Snježana Kordić u knjizi “Jezik i nacionalizam” iznosi, potkrijepljene obimnom inozemnom stručnom literaturom, ohrabrenje su svim onim ljudima koji propituju ustaljene nacionalističke dogme, poput one temeljne koju profesorica Kordić sjajno imenuje kao “sveto trojstvo jezika, nacije i države”.

Upravo je ta povezanost ono što čini modus operandi na kojemu bujaju nacionalističke halucinacije, nažalost instalirane i u ovdašnje ustave, o tobožnjoj različitosti jednog te istog jezika na hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski.

Uslijed toga u tim zemljama imamo obrazovni sustav s “dvije škole pod jednim krovom”, gdje se mladi ljudi razdvajaju po nacionalnosti u odvojene učionice pod lažnim izgovorom da govore različitim jezicima.

Eho nacionalnih i nacionalističkih mitova koji se prenose s generacije na generaciju školskim (m)učionicama odjekuje gotovo ujednačenim intenzitetom. Tek ga rijetko omete pojedinac koji se dominantnoj ideologiji suprotstavi argumentima znanosti i etike

Takva vrsta indoktrinacije u duhu jezičnog apartheida vrlo se jasno i argumentirano kritizira u ovoj knjizi (v. Jezik i nacionalizam, str. 175, 370). Svi nacionalistički mitovi prisutni na našem jezičnome prostoru razobličeni su kroz tri glavne cjeline knjige: 1) Jezični purizam; 2) Policentrični standardni jezik i 3) Nacija, identitet, kultura, povijest.

Eminentna imena europske i svjetske lingvistike o knjizi su pisala s oduševljenjem, pa je tako talijanska znanstvenica Maria Rita Leto ustvrdila da Snježana Kordić “strpljivo razdvaja lingvistički aspekt od politike, želeći se strogo pridržavati načela lingvistike kako bi zadržala svoju neovisnost od nacionalističke propagande i manipulacije”, a Henryk Jaroszewicz kazao je kako je ta knjiga zapravo impresivno djelo.

Želja njemačkoga lingviste Urlicha Obsta da knjiga naiđe “na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kuturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju” još nažalost nije ostvarena, ali brojnost onih koji tezu o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca podržavaju i brane sve je veća zahvaljujući upravo “Jeziku i nacionalizmu”, ali i društvenom angažmanu Snježane Kordić koja ni u jednome momentu nije posustala u  javnom djelovanju.

Šest godina nakon što je ova znanstvena monografija objavljena, na našemu prostoru grupa mlađih ljudi odlučila je pokrenuti seriju regionalnih ekspertskih konferencija o jeziku s ciljem da se kroz otvoreni dijalog problematizira pitanje postojanja četiri politička “jezika” u zemljama u kojima se govori zapravo jedan jezik.

Knjiga “Jezik i nacionalizam” organizatorima je poslužila kao inspiracija, pa se ova serija konferencija u gradovima svih četiriju država odvija pod imenom “Jezici i nacionalizmi”, što potvrđuje da je sadržaj knjige iz dana u dan sve više promoviran i prisutan u javnosti, premda ne i na studijima jezika i lingvistike.

Ali razlog zašto je “Jezik i nacionalizam” na takvim mjestima demoniziran je jasan: autorica demaskira i razobličuje nacionalizam koji je ondje sveprisutan, pa bi zamišljeni koncept bio potpuno doveden u pitanje.

Eminentna imena europske i svjetske lingvistike o knjizi su pisala s oduševljenjem, pa je tako talijanska znanstvenica Maria Rita Leto ustvrdila da Snježana Kordić “strpljivo razdvaja lingvistički aspekt od politike, želeći se strogo pridržavati načela lingvistike kako bi zadržala svoju neovisnost od nacionalističke propagande i manipulacije”, a Henryk Jaroszewicz kazao je kako je ta knjiga zapravo impresivno djelo

Međutim, zadnjih mjeseci javljaju se i glasovi iz struke koji ulijevaju tračak nade: primjerice hrvatski lingvist i sveučilišni profesor Mate Kapović na splitskoj konferenciji “Jezici i nacionalizmi” stao je u zaštitu teze o zajedničkome policentričnome jeziku ustvrdivši da je jezik upravo takav na standardnoj razini.

Taj iskorak vrlo je važan, jer ono što Snježana Kordić konstantno i neumorno ponavlja napokon je još netko u struci s odobrenjem prihvatio i javno iznio. Nedavno je povodom VI. znanstvenoga skupa “Jezik – književnost – kultura” lingvist i profesor na Filozofskom fakultetu u Zenici Nebojša Vasić također javno kazao da se u ove četiri države govori jedan jezik sa četiri varijante.

Argumenti iz knjige “Jezik i nacionalizam” još nisu dobrodošli u službenim obrazovnim sustavima Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine – i pitanje je hoće li uskoro. Ali, vansustavno i vannastavno gledano, krug prenositelja i zagovaratelja teze o zajedničkome policentričnom standardnom jeziku otkako je ta knjiga ugledala svjetlo dana sve je veći.

A ujedno je i veća panika među jezičnim nacionalistima koji se s punim pravom mogu pitati: koliko je još održivo umjetno pravljenje razlika i forsiranje neistine? Koliko još ćiriličnih ploča treba biti razbijeno, koliko generacija iz dviju škola pod jednim krovom mora izaći da bismo shvatili da “paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči s bolešću” (v. ”Jezik i nacionalizam”, str. 351).

Pledoaje za odgovor na ova pitanja je knjiga Snježane Kordić.

    •  Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku

> Svi tekstovi ovog autora