autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Projekt Lola: jedan koncert – dva grada

AUTOR: Dodi Komanov / 21.11.2013.

Na području novih tehnologija i umjetnosti sve važnije mjesto zauzima projekt Lola (LOw Latency), pokrenut 2005. na GARR-u (talijanska akademska i istraživačka mreža), koji muzičarima omogućuje zajedničko sviranje iako se fizički nalaze na različitim mjestima.

Ako ste violinist, živite u Zagrebu i pripremate recital s pijanistom koji živi u Londonu, probe za taj koncert možete održati tako da nijedan od vas dvojice ne napusti svoj grad. Samo trebate imati prijenosnu kompjutorsku opremu, monitor (koji stoji na mjestu gdje bi u stvarnom prostoru stajao violinist ili sjedio pijanist), kameru, mikrofon, pojačalo i zvučnike te mogućnost prijenosa visokospecijaliziranim uređenim sustavom koji postoji na istraživačkim mrežama.

A na isti način možete odsvirati i sam koncert, održati predavanje ili majstorski tečaj ili im prisustvovati, a ako ste skladatelj, možete napisati kompoziciju upravo za takve uvjete izvedbe.

Projekt je započet 2005. održavanjem majstorskog tečaja viole tako da je profesor bio u Europi, a student u SAD-u, kada je ravnatelj tršćanskoga Konzervatorija ”Giuseppe Tartini” zapitao: ”To je jako, jako lijepo, ali je li moguće da profesor i student zajedno i sviraju, a ne samo da prvo svira jedan pa nakon njega drugi?”

U GARR-u su taj izazov prihvatili, a zajednički rad GARR-a i Konzervatorija ”Tartini” koji je potom slijedio, okupio je muzičare, inženjere koji se bave audioproblematikom i videoproblematikom, kompjutorske programere i stručnjake za mrežu. Kako brza i postojana mreža u istraživačkom svijetu ne treba zaštitne mehanizme, prvi koraci sastojali su se od toga da se oni, kao i sve suvišno, otklone te da se vidi koja se najsuvremenija audiovizualna sredstva mogu pokušati upotrijebiti.

Problemi kao što su sinkronitet, kašnjenje, kompatibilnost i uređenost akustičnog prostora i tonske slike, ugodba instrumenata, reprodukcija zvuka udaljenog instrumenta te nadomještanje prostorne, vizualne i taktilne komunikacije muzičara sustavno su se rješavali kako bi se postigla što viša razina kvalitete i profesionalnosti. Slijedilo je stvaranje uvjeta za veći broj muzičara i veće ansamble da bi projekt Lola bio primjenjiv i za veće auditorije.

Primjena je jednostavna i funkcionira na načelu jednostavnoga telefonskog poziva, a financijski uvjeti vrlo su prihvatljivi. Osim toga, korištenje Lolom smanjuje, a može i dokinuti, troškove putovanja i boravka u drugome gradu. U tehnološkom smislu postignuta je najveća brzina audiovizualnoga kodiranja i dekodiranja, a kreativni potencijal privukao je i skladatelje, uz izvođače i pedagoge, i mnoge koji se bave drugim izvedbenim i scenskim umjetnostima.

Interes za projekt pokazao je i ugledni pariški IRCAM, a Lola, čiji je moto ”Blizina na zahtjev”, nove je mogućnosti donio i svim drugim područjima, kakvo je npr. kirurgija, gdje je riječ o daljinskoj kontroli operacija koje se obavljaju u realnom vremenu.

Začuđujuće je što ovaj projekt, iako relativno mlad, dosad nije privukao pozornost Muzičkog biennala Zagreb, uglednog festivala suvremene glazbe, jer među njegovim važnim odrednicama oduvijek je bila otvorenost novim tehnologijama i eksperimentu kao generatorima nove kreativne misli. A prema riječima Flavija Zaccarije, jednoga od glazbenika koji radi na projektu, Lola je otvorio vrata u potpuno neistražen svijet umjetnosti i stvaralaštva.

Još tekstova ovog autora:

• Branko Polić: ''Filosemitski Zagreb zavređuje sinagogu u Praškoj''
• Umijeće muziciranja Udruge Diapason

> Svi tekstovi ovog autora