Plenković za sada plijevi, uskoro će gnojiti

Lijevi intelektualci su salonski revolucionari. Snažnih riječi i jakih emocija ostavljaju dobar dojam. Dobri su đaci, govore strane jezike. Oni nisu opasni, a često su zabavni. Narod ih voli, ali ne glasa za njih.

Mislim da spadam u tu grupu. To nisu potomci partizana, kako ih se diskvalificira, jer su često mladi, nisu bili ni pioniri ni omladinci.

Naravno, ima i desnih salonskih revolucionra. Oni su profinjeni, dobro odgojeni, pjevaju budnice i Vicu Vukova. Lijepo i razumljivo govore, ali se ne hvale načitanošću.

Oni izgledaju opasni i glasni, no obično su dosta komotni i neorganizirani. Žive u gradovima iako slave seljačke tradicije. Žene se u crkvi, ali nisu baš aktivni u demografskoj obnovi. U zadnje vrijeme, jer su ih odgojile bake, mrze Broza, a nadaju se Trumpu.

Lijevi intelektualci su salonski revolucionari. Snažnih riječi i jakih emocija ostavljaju dobar dojam. Dobri su đaci, govore strane jezike. Oni nisu opasni, a često su zabavni. Narod ih voli, ali ne glasa za njih. Mislim da spadam u tu grupu

I oni bi Hrvatsku na prvo mjesto, ali izgleda da je tamo gužva. I lijevi i desni su slični, mada lijevi vjeruju u razum i narod, a desni u Boga i domovinu. Nisu baš odredili što to znači.

Njihova opreka su šumski revolucionari. Oni su puk i masa, pa često nisu vidljivi. Oni zaslužuju više pažnje i analize. Njihove političke ambicije su se razbuktale, samopouzdanje naraslo.

Organizirani ili kao pojedinci razlog su zabrinutosti svake vlasti, jer imaju velike zahtjeve, hrabre i skupe zamisli, a često traže izuzetke.

Glasni su, ponekad i prostače, no treba im se priznati čvrsta volja i strast, čak tvrdoglavost i sljepilo prema činjenicama. Lako prihvaćaju glasine, a teško argumente. Plenković se ne boji salonskih revolucionara, već lumpenprolatarijata.

Zašto šumski revolucionari? Prije nekoliko godina, sjećam se, isto su mirisale lipe, sreo sam poznanika na cesti. Dobar i pristojan čovjek, zabrinut i loše volje, reče mi: ”Profesore, ovo se više ne da trpjeti, idemo u šumu”.

Jest, bilo je to vrijeme neke velike napetosti, klimave Vlade i neodlučnih vođa, neke naše veterane su privodili, uhitili na granici, a Vlada baš i nije javno podržavala Gotovinu. Redovito stanje uzbuđenosti desnice u Hrvatskoj.

Na vlasti su, misle, izdajnici. Svijetom vlada šuga liberalizma, glavu dižu manjine i glasni intelektualci, mahom anarhoidni ljevičari.

Trajno stanje uzbuđenosti, osjećaji raspireni novinskim naslovima, specijalnim emisijama na televiziji, potmognuti beznađem gubitnika tranzicije, opljačkanih generacija, dezorijentacijom pionira koji postaju ministranti i ministri. Redovito stanje većine Hrvatske.

Zato nisam pažljivo slušao, već sam površno povlađivao. ”Dakle”, kaže on, ”na Glavnom kolodvoru u subotu u 9 sati. Idemo u šumu.” Sa zakašnjenjem sam shvatio ozbiljnost, počeo nešto petljati da nije vrijeme za revolucije, da mi dijete ima rođendan i da sam dogovorio zubara. Nije mi se išlo u šumu: za koga, za što?

Prije nekoliko godina, sjećam se, isto su mirisale lipe, sreo sam poznanika na cesti. Dobar i pristojan čovjek, zabrinut i loše volje, reče mi: ”Profesore, ovo se više ne da trpjeti, idemo u šumu”

Razgovaram s poznanikom koji se rapituje za Glavaša i njegovu vojsku ljudi u crnom. Spremnih na sve. Kaže: stasiti momci, tko im što može, tko će dignuti ruku na njih. Nada mu je u tom da će te postrojbe biti odlučne, da će zbaciti (mislim da je rekao eliminirati) izdajice, pokvarene političare, pedere, komunjare i masone. Odlučno mi sve to kaže u lice, a ja si mislim: u koju li me je kategoriju stavio.

Nije on sam i nije jedini. Ne, neće oni u šumu i revoluciju. Nisu to takva vremena. Riječima su bili ohrabreni Karamarkovim antikomunizmom, Predsjedničinom suverenističkom i globalno političkom retorikom. Miro Kovač poticao je na inat, prezir i odvojenost od susjeda. Oni su zavarani govorom o našoj snazi i jedinstvu, pjevalo se ”Zovi, samo zovi… svi će sokolovi”.

Zar nismo najbolji u sportu, najveći na matematičkim olimpijadama, zar naš samokres nije najbolji, a puška je na hrvatskom ramenu?

Više od dva desetljeća vladaju Hrvati, ponosni, srčani i lukavi, najbolji borci i poduzetnici. Oni se nadaju da su ipak tiha većina, da će pobijediti na izborima, da će im opet perjanice biti i

Predsjednica i premijer, da će im novine davati prostor, a država financirati okupljanja, mimohode i hodočašća.

Da, oni su na riječima glasni, u brojevima nadmoćni, no katastrofalno griješe u politici. Uvijek ohrabreni naprave korak previše i zažele se prave vlasti, najave diktature i obračune, služenje vojnog roka, odricanje i prkos prema brojnim neprijateljima.

Postane ozbiljno, a mnogi koji vole galamiti onda se povuku i čekaju alibi za prihvaćanje novih heroja i vođa. Revolucionari i kontrarevolucionari loše prolaze na izborima.

Kako je onda ispalo da se kod nas ugovori ne poštuju, da su sudovi sumnjive kvalitete, da su komunisti u mirovini, ali su ipak krivi, da smo dužni kao Grčka, ali nema prosvjeda. BDP ne raste (već se smanjuje broj glava).

”Dakle”, kaže on, ”na Glavnom kolodvoru u subotu u 9 sati. Idemo u šumu.” Sa zakašnjenjem sam shvatio ozbiljnost, počeo nešto petljati da nije vrijeme za revolucije, da mi dijete ima rođendan i da sam dogovorio zubara. Nije mi se išlo u šumu: za koga, za što?

E, da, a kojima će pripasti vlast? Kaže se da novac stvara više novca, analogno i vlast stvara više vlasti. Ostaju uvijek isti.

Treća grupa su oni na vlasti. Imaju za što, a sad imaju i za koga. Zapravo, uvijek su za sebe, ali vole sigurnost iza nečijih leđa.

Andrej Plenković iskoristio je sve dobre znakove svog horoskopa. Razbio je oporbu. Iz stranke su mu dobrovoljno izašli krvni dušmani koji su ga podcijenili, smatrali privremenim i nesposobnim, mekanim zbog stila i naivnim zbog retorike. No on je u diskreciji pregovarao, nudio i pridobivao.

Njemu nije prioritet ni ideologija ni domoljubna frazeologija, on na stolu ima probleme sa sporovima, Agrokorom i klimavim proračunom. Zato brani Marića, a ne Barišića ili Stiera.

Zna da mu urotnici spremaju zamke, ali ih drži uz sebe u stranci i Predsjedništvu stranke. Zna da ga Predsjednica, vidi se, ne podnosi, no ona teži simboličkoj vlasti i dobrom javnom dojmu, a on može čekati pravi povod sukoba.

On bi rado nacionalne izbore, jer bi onda krojio liste, odredio trenutak, kontrolirao aparat stranke i pozivao na jedinstvo. No njegovi potencijalni saveznici još se nisu dovoljno približili; tek su se malo kompromitirali podrškom novoj koaliciji.

Zoran Milanović teško je pogriješio kad je podcijenio HDZ i Karamarka, jer ih je držao mucavim, blijedim vođama koji nemaju ni ideja, ni odlučnosti, ni hrabrosti. Previdio je da imaju klijente, novac i snagu tihog utjecaja.

Njihovo demontiranje neovisnosti medija (HRT!) pravi je obrazac političke intrige. Plenković neće ponoviti tu pogrešku podcjenjivanja protivnika.

Snaga SDP-a ne leži više u njihovoj organiziranosti, atraktivnosti i sposobnosti vođa, uvjerljivom programu, već u činjenici da se izbori lako pretvore u glasovanje protiv vlasti (”koja zemlju vodi u krivom smjeru”).

Teren za buduće izbore već se čisti. No bitka za srca i glasove domaćica i umirovljenika, zidara i poduzetnika, taksista i đaka tek je počela. Šumari, kršćanski bojovnici, salonski revolucionari, pametni novinari i mudri analitičari nemaju zajednički nazivnik, slične interese ili definiran cilj

Oporba vlasti nije strateški program već krik nezadovoljnika, obespravljenih i društvenih grupa. To nije lumpenproletarijat i nije homogeni sloj, već društveni agregat koji treba cilj ili neprijatelja.

Uostalom, već pokušavaju proglasiti Plenkovića tehnokratom, slugom svjetskih centara moći, diskvalificirati ga na osobnoj razini. No dok on svojima daje ono čemu HDZ teži – vlast i položaje – slijedit će ga i slušati. Istina, ako želi reforme (tranziciju), Plenkoviću treba stabilna većina i snaga za izmjene Ustava. No što ako želi samo vlast, a promjene ne ako se nešto mora ili bar treba fingirati.

Teren za buduće izbore već se čisti. No bitka za srca i glasove domaćica i umirovljenika, zidara i poduzetnika, taksista i đaka tek je počela. Šumari, kršćanski bojovnici, salonski revolucionari, pametni novinari i mudri analitičari nemaju zajednički nazivnik, slične interese ili definiran cilj.

Političari i vrtlari znaju: najzdravije izgleda korov. Ali gazda uređuje vrt.  Za sada plijevi, uskoro će gnojiti.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora