Napadaju Košić i Hasanbegović: treba nam egzorcist

Sjećate li se ”Istjerivača đavla”? ”Egzorcista”? Kultnog filmskog klasika što nam je ranih sedamdesetih tjerao strah u kosti. Ja ga nikad nisam odgledala do kraja i ne žalim nimalo zbog toga. No sjećam se kako su se oko snimanja tog, mnogima jednog od najstrašnijih filmova, ispredale, vjerojatno sa svrhom da u to vrijeme brojna kina diljem svijeta privuku što više gledatelja, svakojake priče. Strava i užas pratili su snimanje tog, mnogima poput mene jednostavno negledljivog horrora.

Bilo je tu požara na snimanju, pa mit o tome da je Willam Friedkin, režiser filma nominiranog za Oskara, radio u uredu na adresi koja je sadržavala tri šestice. Bilo je i iznenadnih smrti dijela glumačke ekipe.

Baza filma je istinit događaj. Egzorcistički ritual izveden na jednom luteranskom dječaku – ne djevojčici kao što je to u filmu. Dječak se potom, kao odrastao, zreo čovjek nije sjećao ni opsjednutosti “demonom” ni istjerivanja đavla – obreda koji je nad njim izveo katolički svećenik vičan ritualima tog tipa koji, kako tvrde istjerivači, mogu pomoći onima od kojih su psihijatrija i suvremena medicina digle ruke.

Film je među svećenstvom tog vremena izazvao podijeljena mišljenja. Jedni su ga smatrali sramotnim, vrijednim zabrane, dok su drugi o njemu imali pozitivan stav. Sam Friedkin je o ”Egzorcistu” javno pričao isključivo kao o filmu koji govori o dubokoj tajni vjere.

Vrhunac moga znanja o egzorcizmu svodi se na nekolicinu dokumentaraca nasumce izabranih pritiskanjem daljinskoga u trenucima kad ne znam što ću sama sa sobom. Neki su rađeni po džamijama, drugi u crkvenim prostorijama, ali ma koliko suosjećala s patnjama onih koji pomoć traže u ovakvim ritualima nisam gledajući ih ni na trenutak osjetila potrebu da zatvorim oči i začepim uši. Tu sam potrebu osjetila nekidan

Kako bilo da bilo, ako isključim prvi pokušaj prije tih davnih četrdesetak godina kad su mi u kinu ruke čas prekrivale oči, čas uši (starija sestra me je još kao sasvim malu naučila da je svaki film manje strašan ako isključiš ili sasvim utišaš ton), ja film o demonskoj opsjednutosti djevojčice i patnji njezine obitelji koja je očajnički želi vratiti u normalu nisam i ne kanim ga gledati, kao ni brojne nastavke koji su, kako to obično biva, uslijedili nakon prvotno uspješnoga filma i bili potpuni promašaj.

Vrhunac moga znanja o egzorcizmu svodi se na nekolicinu dokumentaraca nasumce izabranih pritiskanjem daljinskoga u trenucima kad ne znam što ću sama sa sobom.

Neki su rađeni po džamijama, drugi u crkvenim prostorijama, ali ma koliko suosjećala s patnjama onih koji pomoć traže u ovakvim ritualima nisam gledajući ih ni na trenutak osjetila potrebu da zatvorim oči i začepim uši.

Tu sam potrebu osjetila nekidan.

Pogađate, slušala sam čovjeka koji je na našu sramotu jedno vrijeme sav takav opsjednut demonima prošlosti obnašao dužnost ministra kulture. Ljubitelj kapa urešenih spornim znakovljem, vjerojatno potpuno svjestan da se dobar dio kritike i osuda odnosi na njegov lik i djelo, pseudointelektualnim rječnikom lupetao je sve u šesnaest o pseudoljevičarskoj sceni i njezinome “falsificiranome izvješću” koje je nekritički preuzelo američko veleposlanstvo.

Izvješće je proslijeđeno State Departmentu i ono je potom upozorilo Hrvatsku ne samo na notornoga Jakova Sedlara, već i na lik i djelo spomenutoga ex ministra koji uporno, k’o kakav razmaženi petogodišnjak, osobnu obiteljsku frustraciju nameće kompletnoj naciji.

Vrišti, dere se, baca po trgovima, lupa nožicama i ručicama dok svi oko njega ne popuste.

Ne znam ima li istjerivača za demone tog tipa što opsjedaju bivšega ministra, pa makar dolazili iz pseudoinstitucija. Vidim da mu ni škola, ni džamija, a bogami ni State Department ne mogu pomoći. Njemu je (a i nama koji smo ga osuđeni povremeno slušati) sve gore i gore…

Ljubitelj kapa urešenih spornim znakovljem, vjerojatno potpuno svjestan da se dobar dio kritike i osuda odnosi na njegov lik i djelo, pseudointelektualnim rječnikom lupetao je sve u šesnaest o pseudoljevičarskoj sceni i njezinome “falsificiranome izvješću” koje je nekritički preuzelo američko veleposlanstvo

Traži se, dakle, kvalificirani egzorcist, pa možda jednoga dana o Hasanbegoviću, patnji njegove obitelji i svih nas koji nismo ni luk jeli, ni luk mirisali bude snimljen i film. Film, nema dvojbe, zaslužuje i sisački biskup Vlado Košić.

Na Veliku Gospu predvodio je misno slavlje u marijanskome svetištu Majke naših stradanja u Gori kraj Petrinje. Proteklu sedmicu biskup je bio tužan zbog toga što je “hrvatska policija hapsila hrvatske branitelje”, ovaj je pak tjedan tvrdio da je žalosna Majka Božja jer se u hrvatskim obiteljima ne rađaju djeca.

Gledajući, onak’ površno, s egoistične ateističke distance (na vjeronauku u osmome osnovne uče djecu da su ateisti egoisti) moglo bi nam se učiniti da je Katolička Crkva u Hrvatskoj u depresiji. Žalosni biskupi, žalosna Gospa, o tuzi vjernika neću ni govoriti da me po tko zna koji puta oni koji egoisti nisu ne optuže da mrzim sve što je katoličko i hrvatsko.

A u depresiji, zna se, raspoloženja variraju. Kreću se od apatije do tuge i bijesa.

Bijes je na Velu Gospu tako opsjeo sisačkoga biskupa da nije pred nekoliko tisuća vjernika birao riječi. Mnoštvo je demona na taj dan opsjedalo biskupa koji je svakako trebao biti političar u stranci spomenutog bivšeg ministra.

Za smrtni grijeh samoubojstava branitelja optuživao je medije, pa onda ljude od utjecaja i političare koji su se, kako veli, blatom nabacivali na ono za što su bili spremni dati život. Vi ste ih ubili, poručio je demon iz biskupa.

A za odgovor na to kako se odreći “zmaja i đavla” pokojnoga socijalizma, kako zaboraviti i u udžbenik pospremiti za biskupa Košića “sotonu” od vođe ne treba nam, kao dječaku iz istinite priče, egzorcist, ne trebaju nam istjerivači iz crkava i džamija, ne pomaže tu ni Gospa, ni snaga vjere o kojoj govori slavni režiser. Treba nam tek bolji život, život dostojan čovjeka…

Biskup ne vidi sebe kao opsjednutoga demonima prošlosti. On opsjednutost đavlom uočava u onima koji žale za vremenima u kojima su imali posao, stan, kruh, kad su rađali djecu i tajno ih krstili dok im se u unutarnjem džepu skrivala partijska knjižica. Da, za Titovim vremenom.

Gotovo je četrdeset godina prošlo od smrti Tita. Dvadeset i sedam godina od smrti njegovoga socijalizma, a biskupu ti “zmajevi”, ti “đavli” ne daju mira.

 Toliko ga opsjedaju da bjesni i grmi o njima i na blagdan Gospe. Pritom potpuno nesvjestan koliko je neuvjerljiv i gotovo komičan u tom svom gnjevu.

Bijesu kontra “juda” jer upozoravaju na duboku nepravdu sustava koji biskup i njemu slični zastupaju i to krajnje egoistično (da nisu ateisti?), jer njima obilato daje, osigurava slobodu, novac, moć.

A za odgovor na to kako se odreći “zmaja i đavla” pokojnoga socijalizma, kako zaboraviti i u udžbenik pospremiti za biskupa Košića “sotonu” od vođe ne treba nam, kao dječaku iz istinite priče, egzorcist, ne trebaju nam istjerivači iz crkava i džamija, ne pomaže tu ni Gospa, ni snaga vjere o kojoj govori slavni režiser. Treba nam tek bolji život, život dostojan čovjeka.

Dotad, kad na ekranima pritišćući nasumce daljinski ugledate Hasanbegovića ili Košića, stišajte ton do krajnjih granica – horror od države bit će manje strašan!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora